Ammar ibn Jasir (ra)

 

Ammar ibn Jasir je sin prvih šehida u islamu, ciji su roditelji usljed batinjanja i patnji od strane mušrika u Mekki postali šehidi. Ovo je porodica koja je medu prvima primila islam.

 

O Ammaru, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao:

"On se nikada ne nade na raspucu, a da ne odabere ispravnije." [Musned Ahmed ibn Hanbel 6, 113]

 

On je takodjer, rekao:

"Ammar je prostor izmedju moja dva oka ...." [El-Ikdul-Ferid 4, 343]

 

O onome što se desilo izmedju Ammara i Osmana, Belazuri piše:

"Kada je Osman cuo za smrt Ebu Zerra, rekao je: "Neka mu se Allah smiluje."

Ammar na to rece: "Neka mu se Allah smiluje svim našim bicem."

Osman mu tada rece:" 0 ti koji ustima grizeš ... ocu svome ... zar misliš da sam se pokajao zbog toga što sam ga protjerao?"

Zatim je naredio da ga bace na pod i rekao: "Odlazi u Rabzu, idi tamo gdje je i Ebu Zerr umro!"

Pošto se Ammar spremio da ide, ljudi iz plemena Mahzum su došli kod Imama Alija, te od njega trazili da sa Osmanom porazgovara o Ammaru. Hazreti Ali a.s. je došao Osmanu i rekao mu:

"O Osmane, Allaha se boj! Ti si jednog dobrog muslimana protjerao i on je usljed tvoga protjerivanja podlegao, a sada i drugog covjeka koji je kao i on, hoceš da protjeraš."

Tada je izmedju njih došlo do rasprave tako da je Osman rekao: "Ti više od Ammara zasluzuješ da budeš protjeran."

Ali a.s. rece: "Ako hoceš ucini to."

Tada su se muhadziri okupili i rekli Osmanu: "Ako ti budeš protjerivao svakoga ko s tobom porazgovara nece to ici baš kako ti misliš."

On je tada povukao svoju odluku da protjera Ammara. [Ensabul ešraf 5. str. 54]

 

O postupanju Osmanovom prema Ammaru, Belazuri još piše:

"Mikdad ibn Amr, Ammar ibn Jasir, Talha, Zubeir i još neki od ashaba Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su napisali jedno pismo Osmanu u kojem su naveli njegova loša djela, opomenuli ga da se boji Allaha i dali mu do znanja da ukoliko ne prestane ciniti ruzna djela, oni ce se dignuti protiv njega."

Ammar je uzeo ovo pismo i odnio ga Osmanu. On je procitao pocetak pisma i onda rekao Ammani:

"Ti izmedju svih njih meni dolaziš?"

Ammar mu rece: "Ja tebe od svih njih najviše zalim." Osman ce mu na to: "Slagao si, o sine Sumejjin (ovakav izraz medu Arapima se upotrebljava kada neko hoce nekome da kaze da je sin bludnice)!"

Ammar rece: "Kunem se Allahom, ja sam sin (majke) Sumejje i (oca) Jasira."

Osman je potom svojim slugama naredio da pa poloze na zemlju i da mu noge i ruke cuvaju raspetim, a onda je Osman objema nogama, na kojima se nalazila i obuca, udarao u prepone Ammarove tako da je kod njega uzrokovao bolest .... I pošto je Ammar bio visok, ali mršav, pao je u nesvijest." [Ensabul ešraf 5, str. 49]

 

Belazuri nastavlja sa svojim pisanjem:

"U bejtul malu u Medini je bilo dragulja i ukrasnih predmeta od kojih je Osman uzimao i davao nekima od clanova svoje porodice. Narod mu je zbog ovoga prigovarao i zestokim rijecima mu se zbog ovoga obracao sve dok ga nisu razjarili te je on odlucio da u vezi s tim odrzi govoru kojem je istakao:

"Mi cemo od ovoga blaga (bejtul mala) uzimati onoliko koliko nam je potrebno, pa makar to nekima i ne bilo drago."

Ali a.s. rece: "U tom slucaju ceš biti sprijecen i neceš moci da pristupiš bejtul malu."

Ammar ibn Jasir, rece: "Allaha za svjedoka uzimam da cu ja biti prvi kome nece biti po volji."

Osman ce na to: "O sine oca golemog trbuha koji ne moze da se suzdrzi od mokrenja! Dali ti to meni prkosiš? Uhvatite ga!"

Pošto su ga uhvatili, Osman je ušao i tukao ga sve dok se nije onesvijestio, a nakon toga su ga odnijeli u kucu Majke Vjernika, Ummu Seleme, supruge Bozijeg Poslanika, gdje je ostao onesviješcen. U takvom stanju mu je prošao podnevski i ikindijski namaz, a ni akšam namaz nije klanjao na vrijeme. Kada se osvijestio uzeo je abdest, klanjao namaz i rekao:"Hvala Allahu kad ovo nije prvi dan u kojem nas zbog Njega muce i pate."

[Ensabul ešraf 5, str. 48]

 

Ovo navodimo iz knjiga "Tarihul Hulefa" i "Ensabul ešraf iz kojih su vehabije prenjeli svoje sahih hadisa u kojima se govori o lijepim osobinama Amirul Mu'minina halife Osmana, a naravno sve je usmjereno protiv šija. Ali nemamo namjeni da puno raspravljamo i iznosimo komentare na navedeno, jer za citaoca su same predaje dovoljne da donesu svoj sud.

 

Nakon upoznavanja sa nekim od djela halife Osmana, za vrijeme njegovog hilafeta moze se konstatirati: ako je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao ono što su mu vehabije pripisale na 2 stranici "Velikog šejtana":

 

Huzejfe prenosi od Poslanika:

"Prva fitna koja ce se zbiti je ubistvo halife Osmana, a posljednja fitna je pojava Dedzdzala. Tako mi Onoga u cijoj je ruci duša moja, nece umrijeti niko ko u srcu ima makar ko zrno gorušice zadovoljstva zbog ubistva Osmanovog, a da nece biti od Dedzdzalovih sljedbenika, ..."

te ono sto vehabije takodje pripisuju poslaniku na 70 stranici:

"O Osmane, ako te nekad zaduzi Allah hilafetom pa htjednu munafici da skineš košulju što te Allah njome odjenu ne skidaj je."

 

kao i na 71 stranici:

 

"Dopusti mu, i obraduj ga Dzennetom za kušnju što ce ga zadesit,"

 

te ako je on znao da ce Osman postati halifa (str. 70 i 71) i da ce on biti ubijen (str. 2) onda je i sigurno znao i šta ce biti uzroci Osmanovog ubistva.

 

S obzirom da smo mi ovdje naveli neke od uzroka Osmanovog ubistva, da li se moze prihvatiti da Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, zbog takve osobe nagovijesti onakav kraj za onoga koji u srcu osjeti koliko je zrno gorušice zadovoljstva zbog Osmanovog ubislva? Zar se isti taj Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem onda kada je cuo kako Osman kaze Ammaru ibn Jasiru da ce mu štapom nos razbiti, nije rasrdio i rekao:

"Ammar je prostor izmedju dva moja oka." [El-Ikdal-Ferid 4, 342; Sahru Sireti Ibn Hišam]

 

Zar taj isti Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije rekao:

"Na zemlji nema istinoljubivijeg covjeka od Ebu Zerra."?

Zar isti taj Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije Abdullaha ibn Mes'uda postavio za cuvara svojih tajni? [Buharija 2, bed'il-halk odlike Abdullahu ibn Mes'uda]

 

Dali je logicno da Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem tako ugledne ashabe kao što su Ebu Zerr, Ammar, Abdullah ibn Mes'ud zaboravi te svaku nepravdu koja se nad njima nacini zanemari, a za Osmanovo ubistvo da odredi onako tešku kaznu? Zar Poslanik na osnovu Kur'ana Casnog nije poslan da uspostavi pravdu? [Al-Hadid: 25]

 

Da li je moguce da Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zanemari onoliko Osmanovih nepravednosti, kada je u pitanju muslimanska imovina, prava ljudi, kao što je postavljanje na vlast nesposobnih i nekompetentnih osoba iz porodice Beni Umejje te udaljavanje cestitih Poslanikovih ashaba s vlasti, ubijanje izaslanika iz reda egipatskog naroda zbog njihovih prituzbi, a od strane njegovog namjesnika u Egiptu. Osman ne obraca paznju na gazenje vjerskih propisa kao što je konzumiranje vina od strane njegovog namjesnika Velida u Kufi, te Osmanovo mijenjanje nacina obavljanja namaza na putovanju [Muslim, poglavlje Salatul Musafirin] tu je i kompromitirajuce pismo koje je nakon njegove odluke da Muhammeda ibn Ebi Bekra postavi za vladara s ciljem ubijanja njega i njegovih drugova napisano Abdullahu ibn Ebi Sarhu i koje je na putu otkriveno te bilo najvazniji uzrok Osmanovog ubistva.

 

Da li je moguce da Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem sve ovo zanemari i kaze: "Sve što Osman uradi nema nikakve zamjerke, svako zlo, svaka nepravda i svaki govor kojim se on izrazi ne moze biti predmetom prigovora, medjutim ukoliko ga neko ubije, svi muslimani svijeta, ako majkar i trunku u srcu osjete zadovoljstva zbog njegovog ubistva, svi ce biti sljedbenici šejtana po imenu Dedzdzal!?"

 

Dali je stvarno moguce da Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, da takvu jednu izjavu?

 

Ako je Poslanik izvijestio o Osmanovom hilafetu (kao što se to iz hadisa na str 70 moze razumjeti) i ako je to bilo tako lahko, zašto su onda Osmana vijecanjem izabrali za halifu? Kako to da se niko nije sjetio da kaze da je Poslanik još ranije izvijestio da ce Osman na sebe obuci "košulju hilafeta" i da je Poslanik bio zadovoljan time, te da je oporucio njegov hilatet? Zar ovo nije samo po sebi dokaz da je izmišljanje hadisa pocelo mnogo poslije Osmanovog ubistva i da je to samo obicno opravdanje za Osmanovu upoornost da ne udovolji opravdanom zahtjevu muslimana, ashaba i neashaba da ne bi postalo jasno ko je pisac pisma, i da ne bi on sam bio optuzen zbog toga.

 

Poznato je da vehabije sve ashabe smatraju pravednim, cestitim i sposobnim da vode ummet, smatraju ih imamima. Ali ako se malo zadubimo u njihovo mišljenje, vidjeli cemo da oni medju ashabima ne ostavljaju ni jednu pravednu i cistu osobu koja je dostojna da bude vodja, imam, sem njih nekolicine. Jer sve one koji su bili protiv Ebu Bekrovog hilafeta oni su pod nazivom "radde" proglasili otpadnicima i istjerali ih iz vjere, a sada sa svojim hadisom na 70 stranici vele da je svako onaj ko se trudio da Osman bude smijenjen, bio licemjer.

 

Ko se stvarnu trudio da ukloni Osmana sa vlasti? Pitat cemo pisca Belazerja kome vehabije vjeruju.

"Medju islamskim porodicama u to vrijeme, nijedna porodica nije bila toliko stroga protiv Osmana kao što je Beni Tejim, porodica Ebu Bekra. [Ensabul ešraf 5, 48]

 

Prema tome, na osnovu vehabijskih tvrdnji, na listi munafika (licemjera) u najmanju ruku se nalazi Majka Vjernika Aiša, njena braca Muhammed i Abdurahman i njen amidzic Talha. Sa stanovišta historije islama sasvim je jasno da je prva osoba koja je otvoreno i smjelo izdaja naredbu da Osman treba da bude ubijen bila Majka Vjernika Aiša koja je izjavila: "Ubijte tog maloumnog starca, kad je postao kafir."

[El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir 4, 156; El-Kamil fil-Tarih od Ibn Asira tom 3. str. 87; El-Taberi tom 4. str. 477- Tarih Ibn A'sam str. 155; Ibn Ebil-Hadid 77. itd]

 

Po vehabijskom mišljenju Talha i Zubejr, iz el-'ašaretul-mubaššare (deset osoba kojima je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem navodno rekao dace sigurno uci u Dzennet) se takodjer nalaze na listi munafika. Opet cemo se obratiti na Belazurija i njegov Ensabul ešraf u kojem kaze:

"Najgori protivnici Osmanu su bili Talha, Zubejr, Muhammed ibn Ebi Bekr i Aiša, a muhadziri i ansarije ga nisu pomogli. Aiša je govorila protiv njega i jednu dlaku iz blagoslovljene kose Poslanika Allahovog te njegove cipele i odjecu je iznijela vani i rekla: "Kako si samo brzo zaboravio sunnet svoga Poslanika."

[Ensabul ešraf od Belazuri 5. 205]

 

Kada su Talha i Zubjer ovladali situacijom, Talha je Osmanu zabranio pitku vodu. Kada je Ali a.s. koji je radio na svom imanju izvan Medine obavješten o ovome, poslao je nekoga da kaze Talhi da ne sprecava dostavljanje pitke vode Osmanu, ali on je to odbio.

[Ensabul ešraf 5. 90]

 

Na osnovu predaje od Belazurija samo nekoliko Poslanikovih s.a.v.a drugova je bilo na Osmanovoj strani, i to: Zejd ibn Sabil, Hasan ibn Sabit, Ebu Usejd, es-Sa'edi i Ka'b ibn Malik, a ostali su bili ili u potpunosti protiv njega, ili su prigovarali i kritikovali njega i njegova djela.

[Ensabul ešraf 5. str. 60; El-Kamil fit-Tarih 3. 63; El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir 7. 168; Et-Taberi tom 5, str. 96; Tarihul Ebil Feda' 1 str 168; Ibn Ebil-Hadid 1. 303]

 

Prema tome, na osnovu vehabijskih hadisa i ostali ashabi se nalaze na listi munafika. I prirodno je da ce na osnovu vehabijskog hadisa na drugoj stranici "Velikog šejtana", sve ove licnosti, pogotovo Majka Vjernika Aiša, njen amidzic Talha i suprug njene sestre Zubejr, takodjer biti u redovima sljedbenika Dedzdzalovih.

 

Prema tome, kakvo je zapravo mišljenje vehabija u odnosu na ashabe Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem?

 

Zanimljivije od svega toga jeste da se po vehabijskom mišljenju i Muavija vehabijski imam, u pogledu dosljednosti njegovog neprijateljstva prema Ehlul-Bejtu a.s. takodjer moze uvrstiti u listu munafika i sljedbenika Dedzdzalovih, jer najvazniji gradovi, koji su ucestvovali u ustanku protiv Osmana bili su Egipat, Basra, Kufa i Medina [Ensabul ešraf 5. 59 i 250] a jedino podrucje koje je ostalo ravnodušno bilo je podrucje Sama (Sirije), jer je narod tog podrucja, od samog pocetka odgajan pod uticajem dinastije Emevija, a njihov ahlak i karakter je poprimio emevijski duh. Zato nevaljala djela koja su u Samu cinili, za tamošnji narod nisu teško padala, dok niko od ashaba tamo nije mogao da zivi.

[O Muuvijinom suprotslavljanju boravku Ebu Zerra Gefarija. I bade ibn Samita i ucaca Kur'ana iz reda tabi'ina u Samu, pogledati Ensabul ešnif 5. 39 do 43]

 

Upravo iz navedenih razloga, jedina preostala nada Osmanu bilo je podrucje Sama. On je poslao pismo Muaviji koje prenosi Taberi, a u kojem navodi:

 

Bismillahi-Rahmanir-Rahim

Poslije svega, stanovnici Medine su postali nevjernici, odbili su poslusnost i pogazili svoju prisegu na vjernost, zato mi posalji neke od ratnika i boraca sa podrucja Sama"

 

Kada je Muavija vidio pismo oklijevao je da pošalje vojsku, jer nije zelio da se suprotstavlja drugovima Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, jer je znao da ashabi u suprotstavljanju Osmanu imaju jednaka mišljenja. Pošto je Osman vidio da Muavija oklijeva i odlaze slanje svojih vojnika, sam je uputio pismo narodu Sama i od njih zatrazio da se dobrovoljno bore ... [Et-Taberi 5.115]

 

Belazuri piše:

"Pošto je Osman od Muavije zatrazio pomoc, Muavija mu je poslao jedan korpus vojske na celu sa zapovjednikom Jazidom ibn Asad el-Kuraom i rekao: "Kada budeš došao do mjesta zvanog Hušub (na noc hoda do Medine) zaustavi se i ne idi dalje..."

I Jazid ibn Asad se zaustavio na mjestu Hušub i tamo je ostao sve dok Osman nije bio ubijen. Muavija mu je zatim naredio da se sa vojskom vrati u Sam i on je to ucinio, a Muavija je to ucinio da bi dopustio da narod ubije Osmana, pa da onda on narod pozove i okrene prema sebi. [Sarh Nehdzul-Belage, Ibn Ebil-Hadid es-Safe'i 4. 57]

 

Prema tome, Muavija je bio od onih koji su bili zadovoljni smrcu Osmanovom.

Knjiga "Veliki Šejtan" str. 72

... Muavija ... odbi dati prisegu novom halifi

 

Muavija nije polozio prisegu na vjernost kada je Ali a.s. postao halifa, i ako je vodio krvave ratove protiv njega pod izgovorom osvete za Osmanove ubice, pa ipak nakon Alijeve pogibije i Muavijinog snagom maca ovladavanja muslimanima, lazi koje je do tada skrivao postale su jasne, jer je Muavija po dolasku na vlast u potpunosti zaboravio na Osmanove ubice i postalo je sasvim jasno da je krv koju je prolio protiv hazreti Alija i islamske vlasti bilo samo puka borba za vlast. Muaviji krv Osmanova nije znacila ni koliko trun jedan.

 

Ibn Kesir, ucenik Ibn Tejmijje i vehabijski mufessir u knjizi El-Bidaje ven-Nihaje na koju se vehabije pozivaju u "Velikom šejtanu" na 73 stranici piše:

"Muavija je (nakon što je ovladao svim islamskim teritorijalna) došao u Medinu i ušao u Osmanovu kucu. Po njegovom ulasku Osmanova kcerka Aiša je zaplakavši rekla "Va Osmanah," jadikovala je i cvilila.

Ona je trazila od Muavije da kazni ubice Osmanove. Muavija joj je rekao: "O kceri brata moga! Narod je nama dao vlast i mi smo javno prema njima pokazali suzdrzanost i toleranciju ispod koje je skrivena srdzba ... i mi smo ono (osvetu) prodali za ovo (vlast), a narod je ovo (vlast) prodao za ono (suzdrzanost) ...."

[El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir 8, 132; El-Ikdul Ferid ibn Abdi Rabbih 3, str 126]

 

Procitajmo stranice 72 i 73 "Veliko« šejtana" te ih uporedimo sa prethodno iznesenim.

Knjiga "Veliki Šejtan" str 73

"Aiša, Talha i Zubejr se u Mekki odluciše da pokušaju posredovali izmedju dvije strane (Alija i Muavije)!!"

 

Ako je zaista cilj Majke Vjernika, njenog amidzica Talhe i supruga njene sestre Zubejra bilo posredovanje, zar nisu znali da se Ali nalazi u Medini, a Muavija u Samu (Sirija), te da još uvjek nije bilo nikakvih znakova sukoba, ni moguceg rata izmedju njih dvojice. Zašto su krenuli u pravcu Basre, kada se Basra nalazi na istoku, Sam na sjeveru a Medina u neposrednoj blizini Mekke?

 

Vehabije se trude da prikriju nepravedne ciljeve vodja Bitke kod Deve protiv pravedne islamske vlasti, te da taj pokret prikazu u cjelosti dobronamjernim, isto onako kao što uvijek nastoje i pokret Muhammeda ibn Abdulvehhaba engelskonedzdanskog da prikazu dobronamjernim. Pitamo se koji ce izgovor naci za Pejgamberovo sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nagovještavanje da ce Aiša voditi nepravedni rat protiv Alija i na koji ce nacin objasnili Poslanikov sallallahu alejhi ve alibi ve sellem hadis koji govori o dolasku fitne sa podrucja Nedzda?

 

U skladu sa onim šio smo vec ranije ovdje naveli iz Ensabul ešrafa od Belazurija Aiša, Talha i Zubejr su bili prvobitno optuzeni za Osmanovo ubistvo i Aiša je bila prva koja je izdala fetvu da Osman bude ubijen, jer je po njenom mišljenju on postao nevjernik. Talha je bio prvi covjek koji je zabranio dostavljanje pitke vode Osmanu, i Talha i Zubejr su bile prve osobe koje su upoorno trazile da se Ali prihvati hilalefa, a on je to odbijao, da bi na kraju opet bili prvi koji su mu se zakleli na vjernost i prvi koji su prekršili svoju zakletvu.

 

Njih dvojica su toliko zudili za polozajem i predsjedavanjem, da su se na putu za Basni medjusobno posvadjali o tome ko ce biti imam skupne molitve, da bi Majka Vjernika taj spor riješila tako što za imama nije odredila ni Talhu ni Zubejra, rekavši da jedan dan imam skupne molitve bude Talhin sin a drugi dan Zubejrov sin.

[Tarihul Ibn A'sam tom 2, str. 290; Sarhu Nehdzul- Belage Ibn Ebil-Hadid eš-Safe'i 2. 186]

 

Ako se stavimo u ulogu Muhammeda ibn Ebi Bekra, da smo po nalogu halife postali vladar Egipta pa da na putu za Egipat poput Muhammeda ibn Ebi Bekra na isti nacin saznamo za tajno napisanu odredbu u kojoj sa svojim drugovima, od kojih su neki bili i ashabi, treba da budemo ubijeni šta bismo tada mislili o Osmanu, pogotovo nakon Osmanovog odbijanja da isporuci autora pisma i da ga osudi?

 

Ako citatelj sebe stavi u polozaj Ibn Ebi Bekra (koji je bez ikakvog grijeha i krivice od strane Osmanovih vlasti osudjen na smrt) da li se moze prihvatiti da ga casni Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smatra munafikom i jednim od sljedbenika Dedzdzala?

 

O ulozi i cilju Majke Vjernika Aiše u Bici kod Deve [Ovakav naziv bitke dobio je zbog toga što je Aiša sjedila na punokrvnoj devi odakle je rukovodila ratom i kao što smo vec ranije prenijeli od Poslanika Bozijeg sa lijeve i sa desne strane Majke Vjernika mnogo ljudi je ginulo i sve dok devi nisu odsjekli notge bitka nije prestala] veliki sunnitski alim i poznavalac hadisa Ibn Abdurrabbih prenosi kratku pricu koja nam mnogo govori:

"Ummu Evlil-Abdije (zena iz plemena Abdul Kejs iz kojeg su stotine muškaraca poginuli u ovoj bici) je nakon Bitke kod Deve došla Majci Vjernika Aiši i upitala je:"O Majko Vjernika šta misliš o zeni koja ubije svoje malo dijete?"

Aiša odgovori: "Sigurno je da ce uci u Dzehennem!!"

Ona zena je ponovo upitala: "Šta misliš o zeni koja na jednom mjestu ubije svojih 20 000 djece!?"

Kada je shvatila na šta ova zena aludira, Majka Vjernika viknu: "Uhvatite ovog neprijatelja Bozijeg"'

[El-Ikdul Ferid, završnica Bitke kod Deve-kao i 'Ujunul Ahbar od autora Ibn Kutejbe, str. 202 i neka se ima na umu da su obje ove knjige sunnitske]

 

Rijeci Majke Vjernika Aiše koje je izgovorila na samrti mogu da budu najbolji svjedok cilja kojem je tezila u Bici kod Deve.

Ibn el-Asir veliki historicar i poznavalac hadisa ehlu sunneta, piše:

"Pred Aisom su spomenuli dan kada se dogodila Bitka kod Deve. Na što je ona upitala: "Da li je i narod naziva Bitka kod Deve?" 'Rekoše: "Da"

Ona rece: "Vah sam i ja kao druge zene Poslanika u kuci sjedila. Ah što nisam Pejgamberu rodila desetoro djece pa da mi svako od njih bude kao moj sestric Abdullah ibn Zubejr."

[Usdul-Gabe 3, 284; Tabekatu Ibn Sa'd 5. str. 1; Futuh Ibn A'sam 2. str. 341]

 

Ibn Sa'd u svome Tabekatu, prenosi:

"Kad god bi Aiša proucila ajet:"... i boravite u kucama svojim." (33:33) toliko bi plakala da bi joj cijeli njen nikab bio mokar od suza.

[El-Tabekatul-Kubra Ibn Sa'd tom 8. str. 56, Ed-Durrul Mensur es-Sujuti tefsir ajeta 33:33]

 

Veliki sunitski alim Ibn el-Dzevzi piše:

"Aišu je na samrti obuzeo strah zbog cega se sva tresla. Upitaše je: "Zar se bojiš a Majka si Vjernika i kcerka Ebu Bekra es- Siddika?"

Rece: "Dan Deve mi se isprijecio u grlu, kamo srece da sam prije toga dana umrla ili potpuno bila zaboravljena!!"

[Tazriketul-Havas Ibn el-Dzevzi (Sibt ibn el-Dzevzi umr. 654 h.g) str. 46]

 

Ibn Sa'd u Tabekatul Kubra, piše: "Aiša je na samrti govorila:

"Ah što nisam bila drvo! Tako mi Boga, kamo srece da sam bila grumen zemlje, tako mi Boga, više bih voljela da me Bog nikada nije ni stvorio!!" [Et-Tabekatul Kubra 8. str. 51]

 

I takodjer on prenosi: "Aiša je na samrti rekla: "Ja sam nakon smrti Bozijeg Poslanika pocinila jedno ruzno djelo, ukopajte me sa zenama Poslanikovim."

 

Ez-Zehebi kaze:

"Rijecima ruzno djelo ona aludira na Bitku kod Deve."

[Et-Tabekalul-Kubra tom 8. str. 51. Sijeru A'lamin-Nubeha' ez-Zehebi tom 2, str. 136]

 

Prema tome nema sumnje da je Majka Vjernika Aiša nakon Osmanove smrti zivjela u nadi da ce hilafet biti vracen medju clanove njenog plemena Tejm i da ce njen amidzic Talha postati halifa. Medjutim kada je cula za hilafet hazreti Alija izjavljuje da bi više voljela da se nebo na zemlju srušilo nego da je to cula. Upravo zbog toga zapocinje i vodi rat u kojem na hiljade muslimana biva ubijeno. Kada saznaje za pogibiju hazreli Alija od dragosti cini sedzdu i recitira neke stihove kao znak radosti. A kada joj kcerka Ummu Seleme veli: "Dali to o Aliju tako nešto govoriš?" Ona odgovara: "Ja sam zaboravna, kad god zaboravim, podsjetite me.

[Et-Tabekatul Kubra Ibn Sa'd 3. str. 40, Et-Taberi tom 7. str. 87. El-Kamil fit-Tarih Ibn el-Asir tom 3, str. 157, Mekatilul-Talibin str. 42]

 

Kada je neko u prisustvu Majke Vjernika grdio Alija i Ammara ona je rekla:

"O Aliju ja necu ništa da kazem, ali o Ammaru sam cula da je Poslanik rekao: "Ammar se ne nadje u situaciji da bira dva posla a da pravi put u tome ne odabere."

[Musned Ahmed ibn Hanbel tom 6. str. 113]

 

Kako to da je Majka Vjernika zaboravila da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, o Aliju rekao: "O Ali! Tebe ne voli doli vjernik (mu'min) i tebe ne mrzi doli munafik."

[Muslim 1, kitabul imani vek kufr. El-Tirmizi 2. 301. Musned Ahmed ibn Hanbel 2. str. 84, 95 i 128; Feda'ilus-Sahabe Ahmed ibn Hanbel 3, str. 648]

 

Na kraju našeg govora o Aiši, navodimo jedan hadis iz Buharije da vidimo koliko je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem volio Aišu.

Kasim ibn Muhammed kaze: "Aiša je povikala: "Ah moja glava! Boziji Poslanik rece: "Ako ti se nešto desi (tj. umreš) a ja budem ziv, trazit cu oprosta i molit cu se za tebe."

Aiša je viknula: 'Teško li ti je meni! Tako mi Boga ti voliš da ja umrem i ako mi se nešto desi ti ceš na kraju istog tog dana sa ostalim svojim zenama da ...."

[Buharija 4, kitabul-me'rda. poglavlje kevlul merid inni vadzi']

 

Cetvrti ajet sure Al-Tahrim je na osnovu rivajeta iz Buharije [Buharija 3, kitabul-tafsir-tafsirus-sure'til-Tahrim] objavljen o Majci Vjernika Aiši kcerki Ebu Bekrovoj i Majci Vjernika Hafsi kcerki Omerovoj:

"Ako vas dvije ucinite pokajanje Allahu, pa, kajat se i trebate, jer srca vaša dva krivo su bila nagela. A ako se protiv njega udruzite, pa, Allah je zaštitnik njegov, i Dzibril, i cestiti vjernici, najposlije, i svi meleki ce mu na pomoci biti.

 

Jedan od vaznih uzroka koji su doveli do izmišljanja hadisa bilo je i zabranjivanje pisanja i širenja hadisa.

 

Ova zabrana je potrajala sve do pocetka drugog stoljeca po hidzri. Zabrana pisanja i spaljivanje do tada napisanih hadisa od strane Ebu Bekra i Omera te sprecavanje istinoljubivih licnosti kao što je Ebu Zerr i Ibn Mes'ud, da usmeno prenose hadise od strane Omera, [Tazhiretul Huffaz Ez-Zehebi 1. zivotopis Omera, Kenzul-Ummal 5. 239] dovelo je do toga da hadisi Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ne budu sakupljeni i da njihov broj i prenosioci njihovi ne budu odredjeni i da u narednim periodima, svaki onaj ko htjedne da prenese neki hadis od Poslanika, ne imadne nacina da provjeri ispravnost odnosno neispravnost tog hadisa.

 

Još jedan od razloga koji su doveli do izmišljanja hadisa bilo je i otvaranje puta za uticaj israilijata i zidovskih i kršcanskili praznovjerja.

 

Ka'bul Ahbar jedan od jevrejskih velikana, Tamimud-Dari jedan od kršcanskih velikana i Veheb ibn Munabbih, pronašli su priliku da medju muslimane unesu i rasprostrane brojna praznovjerja.

 

U knjizi Abdulkerima eš-Sehrestanija, jednog od sunnitskih teologa i filozofa, ciju knjigu El-Milet ven-Nihel vehabije na 149 stranici knjige "Veliki šejtan" preporucuju, piše:

"Mnogi Jevreji koji su primili islam, izmislili su veliki broj hadisa o otjelovljavanju Boga i uporedivanja Boga s necim drugim i svi su preuzeti iz Tevrata (Starog Zavjeta)

[El-Milel ven-Nihai Es-Sehrastani 1, 117]

 

Nema sumnje da je uticaj zidovskih mitova i legendi bio taj koji je Ibn Teimijju prevario pa je poceo da tvrdi kako Allah dz.š. ima ruke, noge, oci, lice i da za Boga dz.š. odredi posebno mjesto gdje se nalazi. I upravo zbog toga on (Ibn Tejmijje) od strane sunnitskih (hanefijskih, malikijskih i šafijskih) alima biva proglašen kao mufsidun fil erd (onim koji pravi nered na zemlji) i zatvaran, da bi na kraju i umro u zatvoru.

[El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir tom 14. str. 24]

 

Ibn Haldun, otac analilicke historije i jedan od sunnitskih alima u raspravi na temu tumacenje Kur'ana i uzrok postojanja sujevjernih hadisa u tefsirima Kur'ana kaze:

"Razlog je bio taj što tadašnji Arapi pošto nisu bili od onih koji pišu i koji se bave naukom i pošto je medju njima vladala nepismenost i neukost, kada bi pozeljeli da saznaju o uzrocima stvaranja svijeta te pocecima i tajnama njegovim pitali bi o tome sljedbenike Knjige, a oni su bili Jevreji koji su slijedili Stari Zavjet (Tevrat) i kršcani koji su bili sljedbenici Jevreja, kao što je Ka'bul Ahbar, Veheb ibn Munabbih, Abdullah ibn Selam i dr ... tefsiri Kur'ana su puni njihovih predaja, ... i kao što smo rekli sva ta predanja su u osnovi preuzeta iz Tevrata i proizvoljnih mišljenja i legendi sljedbenika Knjige!"

[Mukaddime, Ibn Haldun, str 439]

 

Ahmed Emin, egipatski pisac, piše:

"Neki od ashaba su postali veoma bliski sa Vehebom ibn Munabbihom, Ka'bul Ahbarom i Abdullahom ibn Selamom, a neki od tabi'ina sa Ibn Dzurejdzom. Ove osobe su poznavale neka ucecja koja su bila preuzeta iz Tevrata, Indzila i njihovih komentara, a muslimani nisu smatrali nikakvim zlom da oni ova svoja ucenja stavljaju na istu razinu sa Kur'anom ... !"

[Duhal-Islam 2, 139]

 

Veliki sunnitski alim i poznavalac hadisa Ez-Zehebi o Ka'bul Ahbaru, kaze:

"On je bio jedan veliki jevrejski ucenjak koji je nakon smrti Poslanika a.s. primio islam i za vrijeme Omerovog hilafeta iz Jemena došao u Medinu i sa ashabima bi zajedno sjedio i drzao im govore iz izrailskih knjiga i neke cudne stvari je znao napamet ...! Od njega rivajete prenose Ebu Hurejre, Muavija, Ibn Abbas i ova vrsta rivajeta je rivajet ashaba uzet od tabi'ina ...." [Siejru A'lamin-Nubela' tom 3, str 485] u knjizi Tazkiretul Huffaz o Ka'bul Ahbaru kaze: "On je jedna od posuda znanja." [Tazkiretul-Huffaz 1, str 52]

 

Ibn Kesir takodjer priznaje ovu gorku stvarnost kada kaze:

"Ka'b je za vrijeme Omerovog hilafeta primio islam i sa Omerom je razgovarao o svojim starim knjigama i šta više Omer je slušao njegova izlaganja i narodu je takodjer dozvolio da slušaju njegov govor, tako da je narod od njega prenosio sve i dobro i loše, a ovaj ummet nema ni najmanje potrebe cak ni za jednim slovom od onoga što se kod njega nalazi!"

[Tefsir ibn Kesir rom 4, str 24, izdanje vehabija u Kuvajtu]

 

(Ko procita ove recenice pomisli: kamo srece da je Ibn Kesir ranije pritekao u pomoc ovom ummetu, ali ce vidjeti da on na drugim stranicama svoga tefsira i sam prenosi rivajet od Ka'bul Ahbara, na primjer na strani 22, tom 4)

 

I toliko Ka'bul Ahbar postaje blizak halifi Omeru da ga obavještava o njegovom ubistvu i uplice se u njegove poslove u vlasti.

[Hiljetul-Evlija hafiz Ebu Nu'ejm (Ahmed ibn Abdullah el-Isfehani umro 430 h.g) tom 5 str 388-390]

 

U vrijeme Osmana, Ka'ab postaje jedan od bliskih ljudi, tako da kada Osman postavlja pitanje o udjeljivanju iz bejtul mala, Ka'bul Ahbar prvi odgovara, a Ebu Zerr, neka je milost Bozija na njega, mu se suprotstavlja, medjutim, Osman Ebu Zerra istjeruje iz prostorije i kaze: "Udalji se jer me nerviraš!"  [Murudzuz-Zehab od Mes'udija 2, str 339]

 

Ka'bul Ahbar je umro 34 godine po hidzri. [Hiljetul Evlija tom 6, str 45; El-Kamil fit-Tarih tom 3, str 77]

Medjutim, iste te godine na svijet je došao jedan drugi covjek koji je igrao veoma veliku ulogu u unošenju israilijata medju muslimane.

 

Ez-Zehebi piše:

"Veheb ibn Munabbih el-Jemani, alim porijeklom iz Jemena rodjen je 34 godine po hidzri. Mnogo znanja sljedbenika knjge bilo je kod njega. Svu svoju paznju i volju on je skoncentrisao na to i u tome je pretjerao, a njegovih hadisa koje prenosi njegov brat Hammnam, ima u Buhariji i Muslimu." [Tazriketul-Hufaza ez-Zehebi, tom 1, str 100]

 

Ez-Zehebi kaze:

"Rodjen je pri kraju Osmanovog hilafeta i dosta predaja je prenosio iz izrailicanskin knjiga, a umro je 114 godine." [Mizanul-I'tidal tom 4, str 352]

 

Zehebi od njega prenosi kako je iskazivao svoj ponos ovim rijecima: "Kazu da je Abdullah ibn Selam bio najuceniji covjek svoga vremena, a isto tako i Ka'bul Ahbar je bio najuceniji u svoje vrijeme, jeste li vidjeli nekoga ko je kod sebe sabrao znanja njih obojice?" (misleci pri tome na sebe). [Tazriketul-Hufaza ez-Zehebi, tom 1, str 101]

 

Ebu Nuejm el-Isfahani koga Ibn Kesir u svome djelu El-Ba'isul Hasis, naziva jednim od najboljih muhaddisa i kaze da su njegove knjige tada bile veoma korištene i citane, (El-Ba'isul Hasis, Ibn Kesir, str. 226) o Vehebu ibn Munabbihu je napisao jednu opširnu biografiju i prenio oko šezdeset stranica njegovih ucenja i kratkih izreka.

(Pogledati Hiljetul-Evlija, pisac hafiz Ebu Nu'ejm tom 1. str. 22-81)

 

Prije Ka'bul Ahbara i Veheba ibn Munabbiha, postojala je jedna druga licnost koja je bila pionir u prenošenju israilijata i legendi. To je bila osoba po imenu Tamim ibn Evs ed-Dari jedan od kršcanskih ucenjaka koji je devete godine po hidzri došao u Medinu da bi progonjen zbog pronevjere imovine i radi izbjegavanja kazne primio islam. On je prvi covjek koji je medju muslimanima poceo da pripovjeda price i uz dozvolu Omera je stojeci (dok to do tada nije bio obicaj) pricao neke price. [Kanzul-Ummal tom 1, str 281]

 

U Medini je ostao sve do Osmanovog ubistva, kada je otišao kod Muavije u Sam.

[El-Isabe tom 1, str 189; Usdul-Gabe tom 1, str 215]

 

Ovim postaje jasno da su oni koji su rekli "Hasbuna kitabullah (Dovoljna nam je Bozija knjiga)" ili "Bejnena ve bejnekum kitabullah (Medju nama je Bozija knjiga) i oni koji su izrazili nepotrebnost za sunnetom Poslanikovim sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zabranili njegovo zapisivanje, napisano spalili, a osobe od kojih na zemlji nema istinoljubivijih kao stoje Ebu Zerr i Ibn Mes'ud, zbog njihovog usmenog prenošenja hadisa pozatvarali, sada našli potrebu za hadisima i ispruzili su svoje prazne ruke prema sljedbenicima Knjige i israilicanskim praznovjerima i njima se koristili. I kako rece Ibn Haldun, koristili su ih da objasne tajne stvaranja svijeta i da time tumace Kur'an.

 

I kako rece Ahmed Emin, neki od ashaba su bili blisko povezani sa Vehebom ibn Munabbihom i Kabuul Ahbarom i nisu smatrali nikakvim zlom da se zidovska i kršcanska mišljenja i pogledi na svijet, nadju pored Kur'anskih ajeta. I Ez-Zehebi jasno naglašava da je Omer ibn el-Hatlab koristio izreke Jevreja Kabul Ahbara.

 

Ez-Zehebi, takodjer kaze:

"Ebu Hurejre, Muavija i Ibn Abbas predaje prenose od Ka'bul Ahbara, Jevreja."

 

Za izmišljanje hadisa je bilo mnogo više uzroka, medjutim ovdje o tome ne namjeravamo opširnije raspravljati, vec smo ukazali samo na tri uzroka koji se ticu naše teme i to: Politika onih koji su bili na vlasti; zabranjivanje pisanja hadisa od strane Ebu Bekra, Omera, Osmana i Muavije, i otvaranje puta izrailijatima i ispraznim vjerovanjima Jevreja i kršcana.

 

Jer prvi uzrok je otprilike izmijenio tok historije i nacin razmišljanja vecine muslimana, isto onako kao što je drugi uzrok stvorio teren za nastajanje prvog i nezaobilazno, nastajanje treceg uzroka, a treci uzrok je neke muslimane udaljio od cistog islamskog vjerovanja.

 

Na primjer tadzsim (vjerovanje da Bog ima ruke, noge, itd ... Otjelovljavanje Boga), tašbih (uporedjivanje Boga s necim), dzabr (smatranje da Bog cini dijela koja ljudi rade, te da ljudi nemaju nikakve slobodne volje) ruj'at (vjerovanje u vidjenje Boga) itd ... jesu neke od stvari koje vode porijeklo od kršcanskih i jevrejskih vjerovanja.

 

Prvi uzrok, dakle politika, od potpuno obicnih ljudi, ali politicara pravi tako svete licnosti da ponekad i Poslanik preklinje Allaha "bradom njihovom." Allah Uzvišeni odgovara: "Kunem se velicanstvenošcu i dostojanstvom Svojim, ako mi se bilo koji slijepac zakune bradom Ebu Bekrovom, Ja cu mu podariti ozdravljenje."

[Riadur-Rijahin str 143; El-Arais od Salehija; izdato u Egiptu]

 

Politika toliko uzdize ove licnosti da ih se i Allah dz.š. stidi, na svoga Poslanika (ne'uzubillah) utjeruje u laz. Enes ibn Malik prenosi:

"Jedna zena od ansarija rece: "O Boziji Poslanice! U snu sam vidjela kako mi se palma u dvorištu srušila, a muz mi je na putovanju."

Poslanik joj odgovori: "Budi strpljiva, ali nikad više muza neceš vidjeti."

Ova zena je sva uplakana izašla i u putu je srela Ebu Bekra i ispricala mu svoj san ne rekavši mu ništa šta joj je rekao Boziji Poslanik. Ebu Bekr rece: "Idi, veceras ceš vidjeti svoga muza."

Vratila se kuci i cijeli dan je razmišljala o onome što joj je rekao Poslanik i Ebu Bekr, a navecer je došao njen muz. Zena je otišla Poslaniku i obavijestila ga da joj je došao muz. Boziji Poslanik ju je samo gledao! (nemajuci šta da kaze), Dzibril mu je tada rekao: "O Muhammede! Ono što si ti rekao bilo je istina, medjutim pošto joj je Siddik (Ebu Bekr) rekao: "Veceras ceš vidjeti svog muza", Boga je bilo stid da laz predje preko jezika njegovog, jer je on Siddik (Istinoljubivi) pa je stoga ozivio onog covjeka."

[Nezhetul-Medzalis 2, str 184]

 

Iz ovoga se razumije da se Allah dz.š. mada je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bio rekao: "Nikada više svoga muza neceš vidjeti" ne stidi da ozivljavanjem tog covjeka istinitu rijec Pejgamberovu promijeni u laz, ali se stidi da Ebu Bekrovu laznu rijec obistini!

 

Ili, kad god bi Ebu Bekr dolazio, a Dzibril tada razgovarao sa Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Dzibril bi odmah ustajao u znak poštovanja prema Ebu Bekru i to samo Ebu Bekru a ne i prema drugima.

Kada ga je Poslanik upitao za toliko poštovanje, Dzibril mu je odgovorio:

"Ebu Bekr, još iz ezela ima uciteljske zasluge prema meni, jer kada je Allah melekima naredio da ucine sedzdu Ademu, u srcu sam na tren osjetio ono zbog cega je i Iblis protjeran. Kada je Allah rekao: "Ucinite sedzdu!" Ja sam vidio jedan veliki kubet na kojem je nekoliko puta bilo napisano "Ebu Bekr" gdje je on govorio: "Pokloni se!" Tako da sam ja zbog njegovog velikog dostojanstva i straha prema Ebu Bekru, ucinio sedzdu. I bi kako bi." [Umdetul-Tahkik, str 111 od alimul-umme es Sejh Jusuf el-Fisi]

 

Dzibril se, prema tome, ne boji Allaha dz.š. vec Ebu Bekra, ne cini sedzdu zbog Velicine i Dostojanstva Bozijeg i ne vjeruje Njegovoj naredbi, vec iz strahopoštovanja prema njegovom velicanstvu Ebu Bekru on pada nicice!

 

Na historiju se mora gledali onakvom kakva ona i jeste. Od covjeka ciji su zivot i djela u doba Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, sasvim poznati i u cijem zivotu se ne moze naci ni jedna tacka koja bi ga nešto posebno isticala od ostalih, prokleta politika napravi tako svetu i znacajnu licnost i to naravno putem hadisa da se cini da islam za svoje postojanje sve duguje njemu i takvim ga prikazuje da se cini da je i Poslanik Boziji (ne'uzubillah) posredstvom njega upucen na pravi put i da je na nebu poznatiji nego na zemlji ....

 

Bilo kako bilo "emevijska politika", nema ništa sa ovim i nju to baš puno i ne zanima, vec od halifa pravi takve licnosti cijim bradama se Poslanik zaklinje Allahu na vjernost i takvim ih pravi da ih se i sam Allah stidi, pa da njihove rijeci ne bi ispale lazne On interveniše u svojim prirodnim zakonima i umrlog covjeka ozivljava! ...

 

U zivotnom vijeku Ebu Bekra za vrijeme Poslanika s.a.v.a. se ne moze naci ni jedna zabilješka koja bi ga izdvojila i ucinila boljim od ostalih ashaba. Njegova hrabrost se jasno moze vidjeti iz cinjenice da je u vijecanju prije Bitke na Bedru bio protiv borbe, da je u Bitci na Uhudu pobjegao s bojnog polja, da je sa Hajbera isto tako pobjegao i takodjer iz cinjenice da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem u posljednjim danima svoga zivota, sedamnaestogodišnjeg Usamu postavio za komandanta citave vojske, pa i Ebu Bekra.

 

Njegovo znanje postaje ocigledno u broju hadisa koje je prenio, te u neznanju šta da odgovori, kada ga je neki covjek upitao o sudbini i predodredjenju.

Sujuti u svome Tarihul Hulefa (knjiga iz koje su vehabije prenijeli hadis na drugoj stranici knjige "Veliki šejlan") od Abdullaha ibn Omera prenosi:

"Jedan covjek je došao Ebu Bekru i rekao mu: "Je li blud Bognom predodredjen?" Ebu Bekr rece: "Da."

Covjek ga na to upita: "Da li to znaci da je Allah predodredio da ja pocinim blud, pa da me onda zbog toga kazni?". Ebu Bekr rece: "Da! O sine pokvarene zene! Tako mi Allaha, da mi je ko pri ruci, naredio bih mu da ti odsijece nos!"   [Tarihul-Hulefa Es-Sujuti str 89]

 

Ovaj dogadjaj pokazuje nivo Ebu Bekrovog znanja i mi cemo ovdje odgovor Ebu Bekra staviti pored ajeta Casnog Kur'ana.

U Kur'anu se kaze:

"... bice onih koji ce se prema sebi ogriješiti, bice onih cija ce dobra i loša djela podjednako teška biti, i bice onih koji ce Allahovom voljom svojim dobrim djelima druge nadmašiti ..."

(Fatir : 33)

 

"... onaj ko se uputi pravim putem - uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom krenuo je na svoju štetu."

(Junus : 108 kao i Al-Isra : 15)

 

"Onaj koji cini dobro - sebi ga cini, a onaj koji radi zlo - radi protiv sebe ..."

(Al-Gatiya : 15)

 

"Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li ce zahvalan ili nezahvalan biti."

(Ad-Dahr : 3)

 

Ako se osvrnemo na tefsire Kur'ana necemo naci nijednu predaju od Ebu Bekra. Od mnogih ashaba se u tefsirima Kur'ana navode njihovi pogledi i mišljenja, medjutim Ebu Bekr koji je ocjenio da mu nije potreban sunnet Pejgamberov i bio zabranio njegovo prenošenje smatrajuci Kur'an sasvim dovoljnim za rješavanje svih problema, ne samo da nije bio u stanju da tumaci Kur'an vec i znacenja nekih rijeci iz Kur'ana takodjer nije znao.

 

Kada su ga upitali šta znaci rijec "Abba" u 31 ajetu sure "Abasa", odgovorio je: "Pod kojim nebom i na kojoj zemlji ja mogu da kazem nešto O Bozijoj knjizi a sto ne znam! [Tafsirull-Dzami'li Ahkamil Kur'an od Kurtubija 1.29. Usulut-Tafsir od Ibn Tejmijje, u predgovoru strana 30. El-Keššaf od Zamehšarija tom 3, str. 253; Tafsirul-Kur'anil-'Azim Ibn Kesir tom 1. str. 22]

Omer takodjer nije znao znacenje te rijeci! [isto]

 

 

Da li je Ebu Bekr bio od onih koji puno ibadete?

 

 

U knjizi Navadirul-Usul, sirana 31 kao i strana 261 prenosi se:

"Ebu Bekr nije bio boli od ostalog naroda u poslu i namazu, nego se isticao od ostalih po onome što je u njegovom srcu"

 

 

A šta je to u njegovom srcu?

 

 

Muhibbuddin et-Taberi u svojoj zbirci hadisa Rijadun-Nadire, prenosi:

"Nakon smrti Ebu Bekra, Omer je došao njegovoj kuci i upitao njegovu suprugu šta je on radio kada je bio kod kuce, na šta mu je ona rekla: "Svaku noc uoci petka on je uzimao abdest i klanjao namaz, a onda bi u preklonjenom stavu sa glavom na koljenima sjedio sve do zore, kada bi podizao glavu i duboko uzdisao, na šta bi se po cijeloj kuci osjetio miris przenog srca!" Omer je zaplakao i rekao: "Gdje si ti Omere", a gdje je sprzeno srce?"

[Er-Rijadun-Nadire tom 1, str. 133]

 

Takodjer se prenosi:

"Kad god bi Ebu Bekr uzdahnuo, osjetio bi se miris przenog srca."

[Mir'atul-Dzenan tom 1, str. 68]

 

A u knjizi Umdelut-Tahkik stoji:

"Kada je Ebu Bekr umro, a Omer postao halifa, nastajao je da što više oponaša i slijedi Ebu Bekra u njegovim djelima. Cesto bi odlazio kod Aiše i Esme (kcerki Ebu Bekra) i pitao ih: "Sta je Ebu Bekr radio u tišini noci?" Na šta su mu one odgovarale: "Nismo vidjele da puno namaz klanja, puno ibadeti, a kada bi ga prekrila noc u vrijeme zore je u stajao i sjedao obuhvativši rukama oko svojih nogu stavivsi glavu na koljena, a onda bi podizao glavu prema nebu, duboko uzdisao rekavši: "Ah", a iz njegovih usta bi se pojavljivao dim." Na to bi Omer zaplakao i govorio: "Omer sve moze da uradi sem da iz njega "dim" izlazi."

[Umdetul-Tahkik. str. 135]

 

Da li je Ebu Bekr u pogledu ahlaka i ponašanja prema narodu bio bolji od svih ashaba, nakon Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i da li je medju muškarcima bio najdraza licnost Poslaniku sallalahu alejhi ve alihi ve sellem?

 

Prethodno smo pomenuli jedan primjer iz knjige Tarihul Hulefa od Es-Sujutija, koja je kod vehabija veoma prihvatljiva i vjerodostojna, a koji govori o nacinu ponašanja Ebu Bekra. Buharija kao i svi sunnitski muhaddisi i mufessiri, od kojih i Ibn Kesir vehabijski mufessir prenose da se 2 ajet sure Al-Hudzurat odnosi na Ebu Bekra i Omera:

"O vjernici, ne dizite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite."

 

Buharija je ovaj rivajet u svome sahihu prenio nekoliko puta.

[Buharija 3, kitabul-tafsir tafsiru suretil Hudzurat, Buharija 4, kitabul-i'tisam bil kitabi ves-sunna, poglavlje Ma jekrehu minel-ta'ammuk vet-tanazu'i, Buharija 3, kitabul-megazi poglavlje Veldu Beni Tejm, kao i tefsir od Ibn Kesir tom 4, str. 262 i 263. izdanje u Kuvajtu od strane vehabija]

 

Ibn 'Asakir, historicar na koga se na stranama 72 i 76 poziva pisar "Velikog šejtana", piše:

"Izmedju Akila ibn Ebi Taliba i Ebu Bekra došlo je do prepirke i medjusobnog verbalnog vrijedjanja i Ebu Bekr je pobijedio u vrijedjanju."

 

I takodjer prenosi:

"Kada je Omer zahtjev ansarija za odabirom starije osobe na mjesto Usame u rukovodjenju vojskom prenio Ebu Bekru, on ga je uhvatio za bradu i viknuo: "Majka te ne imala i majka te oplakala! O sine Hatabov! Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, ga je postavio za komandanta vojske i ti mi sad veliš da ga uklonim?"

[Tarihu Ibn Asakir tom 1, str 117, Tarihul-Taberi 3, str. 212, El-Kamil fit-Tarih 2 str. 139, Tarihu Ebil-Fida' tom 1 str. 156]

 

Medjusobno verbalno vrijedjanje izmedju Akila i Ebu Bekra odvijalo se u prisustvu Pejgambera sallallaliu alejhi ve alihi ve sellem. [El-Hasa'isul Kubra od Sujutija tom 2. str. 86]

 

Vidimo dakle na koji nacin politika od Ebu Bekra pravi veliku licnost i predstavljala najvaznijim covjekom poslije Poslanika. Mada je Ibn Tejmijje uvijek nastojao da se suprotstavi istini i porekne najjasnije vjerske istine, ipak nekako sa gorcinom navodi Ebu Bekrova priznanja na samrti.

 

Minhadzus-Sunna je knjiga koju vehabije na 149 stranici "Velikog šejtana" predstavljaju kao literaturu o šiizmu. Ako neko uspije da dodje do te knjige i uspije da je procita na 120 stranici tom 3, neka pogleda predaju u kojoj se kaze da je Ebu Bekr vidio jednu pticu na grani i rekao:

"Blago tebi, o ptico! Jedeš plodove drveca i stojis slobodno na grani i nikakvog obracuna ni polaganja racuna nemaš. Kako bih samo sada volio da sam bio biljka pored puta, pa da neka deva pored mene prodje i da me pojede, pa me na kraju izbaci u svom izmetu, i da nisam bio covjek!"

[Minhadzus-Sunna Ibn Teimijje 3. 120, Er-Rijadun-Nadire. tom 1, str. 134. Kenzul-Ummal 3, hadis 8531]

 

I takoder prenosi od Ebu Bekra:

"Da me bogdo majka nije ni rodila! Da sam bogdo bio slamka u ..."

[Minhadzus-Sunna 3, 120]

 

Zar covjek koji bi poslije Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem trebao da bude najvaznija i najuzvišenija licnost ovoliko treba da bude razocaran u Allaha i Njegovu milost? I ovo razocarenje i gubljenje nade u Boziju milost, zar nije posljedica straha od kazne i polaganja racuna za djela koja nije trebao pociniti?

 

"... sam covjek ce protiv sebe svjedociti..."

(Al-Kijame : 14)

 

Ebu Bekr je znao da je Poslanik s.a.v.a rekao:

"Fatima je dio tijela mojega, onaj ko nju uznemiri, mene je uznemirio."

[Buharija 2. bad'ul-halk. Odlike Fatime]

 

Ebu Bekr je znao da je ucinio nazao i uznemirio Fatimu koja je dio tijela Poslanika Bozijeg do te mjere da Fatima više nikad sve do smrti, nakon toga nije progovorila sa njim ni sa Omerom [Buharija 3, kitabul megazi poglavlje gazvetu Hajbar], i zaklela se da ce nakon svakog namaza uciti dovu protiv njih dvojice. [El-Imametu ves-Sijase od Ibn Kutejbe 1, 31 i 33]

 

Fatima je tada bila toliko uznemirena da je oporucila da je nocu ukopaju, te da Ebu Bekra i Omera ne obavještavaju o tome kako njih dvojica ne bi došli na dzenazu.

[Buharija 3, kitabul megazi, poglavlje Gazvetu Hajber]

 

Prema tome Ebu Bekra treba posmatrati daleko od emevijskih hvalospjeva. Ebu Bekra treba upoznati onakvim kakav je bio, a ne onakvim kako su ga Emevije prikazale. Ebu Bekr u vrijeme Poslanika Bozijeg je bio jedan od hiljade ashaba od kojih je veliki broj njih u pogledu dobrih i pohvaljenih osobina bio bolji od njega.

 

Muslim u svome Sahihu prenosi:

"Salman Farsi, Suhejb i Bilal su sjedili kada je Ebu Sufjan prošao pored njih i oni rekoše: "Bozije sablje ne nadjoše sebi mjesto na vratu Bozijeg neprijatelja!!"

Ebu Bekr im rece: "Da li vi to govorite velikanu i poglavaru Kurejšija? Zatim ode i prenese ove njihove rijeci Poslaniku Bozijem, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, na što mu Poslanik Boziji s.a.v.a. rece:

"O Ebu Bekre mozda si ih uznemirio! Tako mi Allaha ako ih budeš uznemirio, Gospodara si svoga uznemirio.

Ebu Bekr je zatim otišao kod njih i upitao: " Braco! Jesam li vas rasrdio?"

"Ne, neka ti Allah oprosti, brate naš"

[Muslim 4, kitabul fedalisi sahabe, poglavlje odlika Salmana, Bilala i Suhejba - 031.6097]

 

Iz ovog sahih hadisa jasno se moze razumjeti da se Ebu Bekr nalazio na nizem nivou od ove tri osobe i u pogledu shvatanja i razumijevanja i u brizi za islam kao i kod Allaha, jer je još uvijek priznavao ugled i gospodstvo Ebu Sufjana, mada ga je islam ucinio ponizenim i da bi odbranio tog neprijatelja Bozjeg, odmah odlazi kod Bozjeg poslanika, salalahu alejhi ve alihi ve sellem, da prenese rijeci tuzbe od one trojice ashaba.

 

Ovaj rivajet moze da prikaze prikladnu sliku Ebu Bekra u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao jednog sasvim obicnog covjeka koji se nalazio na nizem stepenu od mnogih ashaba. Da bismo ovo pojasnili, ukazujemo na stavljanje Ebu Bekra i Omera u redove vojske pod zapovjedništvo Usame.

 

Usama je bio mladic od sedamnaest godina, a Ebu Bekr je imao oko šezdeset godina kada je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, posljednjih dana svoga zivota, zapovjedništvo nad cijelom vojskom predao u ruke sedamnaestogodišnjem mladicu Usami, a Ebu Bekra i Omera poslao u tu vojsku u svojstvu obicnih vojnika i rekao: "Allah prokleo onoga, koji ne ode sa vojskom Usame."

U Medini je ostavio samo Alija. Ova vojska je trebala da ode na jedno dugo putovanje u ratni pohod na Bizantijce u podrucju Sama.

[El-Milel ven-Nihel es Sehrestani, tom 1, strr 28; El-Buhari 3, kitabul megazi, Musned Ahmed ibn Hanbel tom 2, str 20; Siretu Ibn Hisam tom 4, str 300; Et-Tabekatul Kubra tom 4, str 65; Siejru A'lamin-Nubela' tom 2, str 500]

 

Politika je i od Omera u islamu napravila svetu licnost, odmah poslije Ebu Bekra. Zanimljivo je to što se politika potrudila da baš nasuprot nedostatka koji je bio u tim osobama, proizvede najveci stepen savršenstva za te ljude.

 

Omerovo suprotstavljanje Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, dok je još uvijek bio ziv, nikome nije sakriveno i ovo protivljenje je ponekad dolazilo do te mjere da se više ne moze ni zamisliti, ali, Beni Umejje i tvorci hadisa u historiji su se potrudili da Omera toliko visoko uzdignu i greške i grijehe od njega odagnaju tako da u svim tim slucajevima Pejgamber sallalahu alejhi ve alihi ve sellem, neuzubillah, cini grešku, dok je Omer u pravu.

 

Bilal ibn Ribbah prenosi da je Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Da meni nije dalo poslanstvo, sigurno bi izmedju vas poslanstvo bilo dalo Omeru."

 

Ibn Asakir, historicar takodjer prenosi da je Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao:

"Kada bi poslije mene bilo poslanika sigurno bi Omer ibn el-Hatlab bio poslanik."

[Tarih Ibn Asakir tom 3. str. 287]

 

Buharija prenosi od Ebu Hurejre da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Prije vas je u Beni Izrailu bilo osoba koje nisu bile pejgamberi, a meleki su sa njima razgovarali, i ako bi u mome ummetu bilo osoba ovakve vrste onda je to Omer ibn el-Hattab."   [Buharija 2, bed'ul-halk. Odlike Omeru, Veliki šejtan str. 138]

 

Muhammed ibn Abdulvehhab u svojoj znacajnoj knjizi El-Usulus-Selase ve Adilletuha u raspravi na temu ihsan (dobrocinstvo) piše:

"Omer ibn el-Hattab, veli:

"Jedanput, kada smo sjedili sa Poslanikom a.s. došao mu je neki covjek koji je bio bijel kao snijeg, crne kose, a na njemu se nije mogao vidjeli nikakav trag od putovanja. Bio nam je potpuno nepoznat.

Sjeo je nasuprot Poslanika, stavio koljena svoja naspram koljena Bozijeg Poslanika, a ruke na ramena Bozijeg Poslanika i upitao: "O Muhammede! Reci nam sta je islam?"

Poslanik a.s. odgovori: To da svjedociš da nema bozanstva osim Allaha ...

A on mu rece: "Rekao si istinu."

I mi smo se zacudili kako je on najprije postavio pitanje pa onda rekao: "Rekao si istinu."

A onda je upitao: "Reci nam nešto o imanu (vjerovanju)," pa je Poslanik odgovorio ... i on je ponovo rekao: "Reci nešto o dobrocinstvu."

Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem je odgovorio; ... i o smaku svijeta ....

Kada je onaj nepoznati covjek nestao, Boziji Poslanik je zacutao za nekoliko trenutaka i onda rekao: "O Omere! Je si li ga prepoznao?"

Rekosmo: "Allah i Poslanik Njegov bolje znaju."

Boziji Poslanik rece: "Ono je bio Dzibril, došao je da vas vjeri nauci."

[El-Usulus-Selase ve Adilletuha, Muhammed ibn Abdulvehhab, izdato u jednom od gradova Nedzda po imenu Rijad. na engleskom jeziku 16 i 17 Godina izdavanja 1984]

 

Buharija prenosi:

"Nekoliko zena, kurejšijki, je bilo kod Poslanika, sa njim su razgovarale i glasno su pricale tako da su njihovi glasovi nadjacavali Poslanikov a.s. glas.

Cim je Omer zatrazio dozvolu od Poslanika da udje, zene su ustale i stavile na sebe svoje hidzabe te je Poslanik tada dao dozvolu Omeru da udje. Kada je Omer ušao Poslanik je bio nasmijan.

Omer rece: "Allah te ucinio veselim i nasmijanim o Boziji Poslanice."

Poslanik rece: "Cudim se ovim zenama koje cim cuše tvoj glas zaogrnuše se svojim ogrtacima."

Omer rece: "O Boziji Poslanice! Više pristaje da se tebe boje."

Tada se Omer okrenu prema zenama i rece: "O dušmanice vlastite! Vi se mene bojite, a ne bojite se Poslanika Bozijeg?"

Rekoše: "Da, ti si ljuci i stroziji od Poslanika Bozijeg!"

Boziji Poslanik rece: "O sine Hattabov! Tako mi onoga u cijoj je ruci moja duša, nikad te šejtan ne vidi na nekom putu, a da se ne dohvati drugog puta."

[Buharija 2, bed'ul-halk. Odlike Omeru, Veliki šejtan str. 145]

 

Ono što zelimo naglasiti u ovom hadisu jeste njegov zadnji dio koji govori o tome kako šejtan bjezi od Omera.

 

Ali, prije toga smatramo nuznim da ukazemo na neke opaske u ovom hadisu. Na pocetku rivajeta se jasno kazuje: "Neke zene kurejšijke su bile kod Poslanika Bozijeg" i bez hidzaba su bile kod njega i razgovarale s njim i cak su svojim tonom nadvisile glas Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Da li je Boziji Poslanik po pitanju vjerskih propisa, a pogotovo hidzaba koji je farz, bio toliko tolerantan i olahko gledao na sve to, da se zene kurejšijke kod njega mogu sakupiti i bez hidzaba s njim razgovarati i da se kada one iz straha prema Omeru zaogrcu svoje hidzabe, on slatko smije umjesto da place?

 

Da li je hidzab nametnuta obaveza zenama do koje su one drzale zbog Omerove strogosti, a ne zbog svoje vjere i straha od Allaha i poštovanja prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem?

 

Nije li stavljanje zene na nivo šejtana koji se boji Omera, u suprotnosti sa logikom islama koja zenu u pogledu covjecnosti smatra jednakom sa muškarcem?

 

I konacno, s obzirom na cinjenicu da su pocetni ajeti sure Al-Hudzurat objavljeni o Ebu Bekru i Omeru i da su podizali svoj glas iznad glasa Bozijeg Poslanika, zar optuzivanje zena kurejšijki nije jedna vrsta opravdanja za djela Ebu Bekra i Omera i prikazivanje normalnim njihovog neuctivog i nekulturnog ponašanja?

 

Da li je Omer u pitanjima vjerskih obaveza, kao što je to hidzab, bio privrzeniji Bozijim odredbama od Poslanika Bozijeg, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Ako se šejtan bojao Omera i dohvatao se drugog puta kada bi njega vidio, da li su se onda i one zene bez hidzaba iz istog razloga uplašile i cim su cule glas Omera, odmah na sebe stavile svoje hidzabe?

 

I ako se šejtan nije bojao Poslanika Bozijeg i išao putem kojim je išao i Boziji Poslanik, da li su se i zene kurejšijke iz istog razloga okupile kod Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem?

 

Da li se šejtan udaljavao od Omera, a od Poslanika Bozijeg se nije udaljavao?

 

Po mišljenju nekih ljudi, da, jer preneseno je da se šejtan toliko priblizio Poslaniku da se s njim sukobio i nastojao je u najsvjetlijim trenucima njegovim da mu se isprijeci na put! Ebu Hurejre prenosi od Vjerovjesnika kako je on klanjao namaz i rekao:

"Prikazao mi se šejtan i navaljivaše na mene da bi mi prekinuo namaz. Allah me ucvrstio i zaštitio od njega, te sam ga zgrabio za vrat i vec odlucio da ga cvrsto privezem za stup da ga vidite kada osvanite. U tom sam se sjetio Sulejmanove a.s. dove:

"Boze podari mi vlast kakvu nece imati niko poslije mene!", pa je Allah to s prezirom odbio." [Buharija 1, kitabul-salat poglavlje isti'anetul jedi fis-salat i poglavlje Ma jedzuzi minel amel fis-salat, u Bosanskom prijevodu Buharija tom 2, str 261, br 13, i Muslim 1 kitabus-salat poglavlje Dzevazu la'inis-sejtan fis-salat]

 

Ibn Hadzer el-'Askelani, vrlo ugledna i poštovana licnosl kod vehabija koje su njegovu knjigu Bulugul Meram zajedno sa Tefsirom od Ibn Kesira odštampali i besplatno je dijelili, u njegovom djelu El-Isabe fi hajatis-Sahabe na kojega se vehabije pozivaju na stranici 75 "Velikog šejtana", prenosi:

"Otkako je Omer primio islam, šejtan ga nikada nije vidio, a da nije posrnuo i pao na zemlju."

[El-Isabe, Ibn Hadzer tom 4. str. 226. Fejdal Kudir tom 2. str. 352]

 

Na osnovu ovih hadisa moze se zakljucili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem u ovom smislu veoma daleko od Omerovog nivoa. Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem cak ni u mesdzidu dok obavlja namaz nije siguran od šejtana, a Omer ne krene nijednim putem a da se šejtan ne dohvati nekoga drugog puta i cim vidi Omera odmah padne na zemlju!

 

S obzirom na ovo, prirodno je da Omer u svim slucajevima gdje se suprotstavlja Poslaniku bude u pravu, a Poslanik taj koji je u krivu, mada Kur'an o Poslaniku Bozijem kaze:

"On ne govori po hiru svome to je samo Objava koja mu se obznanjuje."

(An-Nadzm : 3 i 4)

 

Jedan od primjera Omerovog neadekvatnog postupanja prema Poslaniku je i slucaj mirovnog sporazuma na Hudejbiji. Ovaj dogadjaj prenosimo iz knjige o historiji Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zivota i djela koju su vehabije nekoliko puta štampale na bosanskom jeziku. Oni su tu knjigu, na arapskom jeziku, besplatno dijelili sa Tefsirom Ibn Kesira, a došla je i do nas te smo arapski original uporedili sa njenim izdanjem 1996 godine kada je prevedena na bosanski jezik pod pokroviteljstvom vehabijske organizacije "Visoki saudijski komitet."

 

Mada su originalni tekst napisale vehabije i u historiju unijele mnoge izmjene i u prevodu te knjige na bosanski jezik napravili su nove izmjene. Omerov postupak prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na 308 strani te knjige ("Zapecaceni dzennetski napitak", izdanje 1996) naslovljen je rijecima: "zalost muslimana i razgovor Omera s Resulullahom, a.s." Ovaj naslov je izmijenjen, jer u originajnom tekstu na arapskom jeziku, na 364 stranici naslov je ovakav: "Zalost muslimana i prepirka Omera s Resulullahom, a.s."

 

Navodimo dio teksta te knjige o nacinu Omerovog postupanja prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem:

"Izgleda da je najzalosniji bio Omer bin el-Hattab (r.a.) On dodje kod Resulullaha (a.s.) i obrati mu se:

"O Allahov Poslanice, a zar mi nismo u pravu, a zar istina nije na našoj strani, a ne na njihovoj?"

Resulullah (a.s.) odgovori: "Jeste."

Omer (r.a.): "A zar nece naši ubijeni u Dzennet, a njihovi u Dzehennem?"

Resulullah (a.s.): "Hoce."

Omer (r.a.): "Pa zašto onda sramotimo našu vjeru, i zašto da se vratimo, a nismo pustili da Allah presudi izmedju nas i njih?"

Resulullah (a.s.): "O sine Hattabov, ja sam Allahov Poslanik, i nisam htio da mu budem neposlušan. On je moj pomagaci nikad me nece napustiti."

Omer (r.a.): "A zar nam nisi rekao da cemo doci u Mekku i da cemo uci u Harem i tavvaf oko Allahove kuce ucinili?"

Resulullah (a.s.): "Svakako, a jesam li ti rekao da cemo doci u Allahovu kucu ove godine?"

Omer (r.a.): "Ne"

Resulullah (a.s.): "Ti ceš doci i ti ceš tavaf oko nje uciniti."

Omer (r.a.) ode srdit od Resulullali (a.s.) i dodje kod Ebu Bekra. Postavi mu ista pitanja kao i Resulullahu (a.s.).

[Zapecaceni dzenetski napitak el-Muharekluri str 380, izdanje Visoki saudijski komitet 1996, Sarajevo]

 

Omer se osjeca smjelim i hrabrim i Poslanikovo primirje koje bez sumnje nije došlo od Poslanika vec je sklopljeno uz Allahovo zadovoljstvo, naziva sramotom i protivi se Poslanikovoj odluci, a kao što znamo Kur'an Casn veli:

 

"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe."

(Al-Ahzab : 36)

 

Omer prije razgovora o primirju na Hudejbiji, bojeci se smrti odbija da prihvati naredbu Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem za odlazak u Mekku u svojstvu njegovog izaslanika. Pogledati 372 stranicu iste knjige:

"Uzimajuci sve to u obzir, Resulullah (a.s.) odluci da pošalje svoga delegata koji ce Kurejšijama potvrditi Resulullahov (a.s.) stav i cilj ovoga putovanja.

On pozva Omer bin el-Hattaba, da ga pošalje. On se isprica govoreci:

"O Poslanice, ja nemam nikoga u Mekki da bi me mogao odbraniti, ako me Benu K'ab stave na muke. Pošalji Osman bin Afana. Njegova porodica je u Mekki. On ce prenijeti poruku koju zeliš."   [Ibid str 372]

 

Mada vjernik sem Allaha nebi nikoga drugog smatrati svojim cuvarem ili braniteljem. Dakle po logici vehabija sudbina ovakvog covjeka je jasna.

 

Omerova protivljenja Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su brojna, ali ima jedan primjer od kojega su vehabije bile veoma uzrujane zbog toga što je na njega ukazano u knjizi "Svjetlo istine," misleci da su svojim odgovorom u knjizi "Veliki šejtan," pobili stav "rafidija" a to je hadis u vezi Omerovog postupanja prema Poslaniku u posljednjim danima njegovog zivota.

 

Da bismo pokazali sklonost vehabija ka iskrivljavanju i jevrejstvu, navesti cemo hadis iz prevoda na bosanski jezik, kojeg je Buharija cetiri puta prenio u svome Sahihu i u cetiri njegova originalna svezka (na arapskom jeziku) i svaki put prenosi od Ibn Abbasa, ali sa neznatnim razlikama.

 

Muslim je takodjer ovaj hadis razlicito prenio. I pošto su do sada na bosanski jezik prevedena samo dva sveska Buharije, mi cemo navesti samo dva primjera, a za preostala dva ukazujemo gdje se nalaze.

 

Prvi put rivajet se prenosi u tomu 1 kitabul-ilm, poglavlje Kitabetul-ilm, drugi put u tomu 2, kitabul-dzihad ves-sijer, poglavlje Ihradzul jehud min Dzezirelil Arab, treci put tom 3, kitabul megazi, poglavlje Kitabun-Nebij ila Kejsar ve Kesra, cetvrti put tom 4 kitabul merda, poglavlje Kevlul merid kumu anni, i Muslim 3, kitabul vasijje poglavlje Tarkul vasijjeti li men lejse lehu, i u prevodu Buharije na bosanski jezik; tom 1. sirana 138. broj 58 i tom 4. strana 307. broj 10.

 

Prevod u Buhariji glasi:

"Kada se Vjerovjesniku pogoršala bolest, rekao je:

"Donesite mi da vam dam napisati pismo poslije koga necete zalulati!"

Omer je tada kazao: "Vjerovjesnika je savladala bolest. Imamo Boziju Knjigu i ona nam je dovoljna."

 

Prevod ovog hadisa u vehabijskoj knjizi "Zapecaceni dzennetski napitak na 522 stranici glasi:

"U cetvrtak, cetiri dana pred preseljenje na Ahiret, osjecajuci velike bolove Resulullah a.s. rece: "Hodite da vam napišem knjigu da ne biste ponovo skrenuli s pravog puta."

Oko njeka su sjedili ljudi medju kojima je bio i Omer. Omer rece: "Resulullaha, a.s. je savladala bolest, vi imate Kur'an. Dosta vam je Allahova knjiga."

Ukucani se naljutiše i podijeliše se u mišljenju. Neki se naljutiše, pa rekoše:

"Primaknite mu se neka Resulullah a.s. napiše šta hoce!", a drugi rekoše isto što i Omer.

Pošto su pretjerali u prepirci, Resulullah a.s. rece: "Idite i ostavite me na miru!"

 

Prevod ovog hadisa u knjizi "Svjetlo istine" na 68 stranici je sljedeci:

"Prenosi Buharija u svom Sahihu sa senedom od Ibn Abasa i kaze:

"Kada se priblizila smrt Bozijem Poslaniku, a.s., u njegovoj kuci su bili ljudi, medju kojima je bio i Omer ibn Hattab, pa je Poslanik, a.s. rekao:

"Hajde da vam napišem oporuku poslije koje necete zalutati. Ibn Hattab je rekao: "Poslanikom je ovladala bolest."

U drugoj predaji: "Poslanik bunca! Vi imate Kur'an i dovoljna nam je Allahova Knjiga."

 

Citaoci koji imaju knjigu "Svjetlo istine" mogu da uporede da li uistinu ima neke razlike izmedju prevoda koji je naveden u "Svjetlu istine" i bosanskog prevoda Buharije i prevoda Er-Rahikul-Mahtuma na bosanski jezik (Zapecaceni dzennetski napitak)?

 

Ali vidimo na koji su nacin vehabije iz knjige "Svjetlo istine" prenosili:

 

Na 143 stranici u knjizi "Veliki šejtan" prepisujuci knjigu "Svjetlo istine" navode:

"Kada se smrt priblizila Bozijem Poslaniku u njegovoj su kuci bili ljudi, medju kojima i Omer, pa je Poslanik rekao: "Hajde da vam napišem oporuku poslije koje necete zalulati, ali je Omer rekao: "Poslanik je bolestan (u drugom rivajetu: Poslanik bunca).

Dovoljan vam je Kur'an ... "

 

Vidimo dakle, kako vehabije u skladu sa svojom pro-jevrejskom prirodom iskrivljeno navode prevod hadisa iz knjige "Svjetlo istine" i kako pored izbacivanja nekih dijelova tog hadisa i izostavljanja inicijala a.s. (alejhi selam) kojima se izrazava poštovanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem i recenicu "Bolest je ovladala njime" mijenjaju i na njeno mjesto pišu: "Poslanik je bolestan."

 

Zar je znacenje recenice "Poslanik je bolestan" koja u sebi nema ništa negativno isto što i znacenje recenice "Bolest je ovladala Poslanikom" koja je sama po sebi potpuno negativna.

 

Sigurno je da ove dvije recenice ne znace išto.

Prva recenica moze da znaci da pošto je Poslanik bolestan ne treba da mu smetamo i treba da ga ostavimo na miru, sto je sasvim pozitivno. Medjutim, druga recenica sa sobom nosi samo znacenje da je Poslanik zbog toga što je "bolest ovladala njime" neuzubillah, poceo da bunca i ne zna šta govori te da je neuzubillah, izgubio kontrolu nad sobom.

 

A ispravan i tacan prevod onoga što je Omer rekao stoji u znacenju druge recenice "Bolest je ovladala njime," a ne prve kao što je to prevedeno i u Buharijinoj zbirci hadisa na Bosanskom a i u prevodu tog hadisa navedenog u vehabijskoj knjizi "Zapecaceni dzennetski napitak."

 

I ono što kako kazu arapi "i sto majku umrlog djeteta na plac nagoni" jeste jedan prevod hadisa koga su obavili sami "nezamjenjljivi alimi" Bosne. Kako je samo sramno to da nakon trinaest ili cetrnaest godina boravka ili kako to oni nazivaju "studiranja islamskih znanosti" u jednoj arapskoj zemlji i pored toga ne znaju da prevedu jednu veoma kratku i jednostavnu recenicu

Omerova recenica u hadisu glasi:

"Zaista je nad njim ovladala bolest"

a vehabije je prevode ovim rijecima

"pa rece Omer. "Pojacaše se bolovi u Bozijeg Poslanika"

 

A svako onaj koji bar malo upucen u arapski jezik zna da ovo potpuno pogrešan prevod, jer u prevodu sa arpskog Omer kaze

"Zaista je nad njim ovladala bolest" ili "njime je ovladala bolest."

 

Ponovo dakle vidimo kako su oni ovu recenicu koja u sebi nosi potpuno negativno znacenje primijenili u recenicu koja je sasvim pozitivna.

 

Vehabije su se izgleda za prevod drugog rivajeta istog hadisa još više zahmetile i ovu Omerovu recenicu namjesto "Poslanik bunca" prevele: "Poslanik je u bunilu (od bolesti) ..." (knjiga Veliki šejtan str. 144).

 

Da li ima neke razlike ako kazemo za nekoga da "bunca" ili da je "u bunilu"? I da li cak ima razlike izmedju recenica "bolest je ovladala njime" i "on bunca"? Da bi vehabijama bilo jasnije, zar ima neke razlike u tome da kazemo "naš valjani autor nije dobar" ili da kazemo "nije normalan" ili "on je budala" ili pak da kazemo "bolest je ovladala njime" pa ne zna šta govori?

 

Procitajmo još jedanput prevod cijelog rivajeta i pogledajmo da li u biti ima neke razlike izmedju ove recenice i recenice: "Pejgamber bunca?"

 

Dali je buncanje nešto drugo do neumjesno i nesvjesno govorenje usljed pojacanja, odnosno ovladavanja bolesti?

 

I da li je Omer htio da kaze nešto drugo, a ne ovo?

 

Ali, original ove recenice je drugaciji i neki prenosioci su je prenijeli po znacenju a ne doslovce. Original njen glasi onako kako je naveden u drugom rivajetu u "Svjetlu istine," ali vehabije ovdje namjerno griješe.

 

U Musnedu Alimed ibn Hanbela, tom 1 strana 355 ta recenica se ovako prenosi:

"Zaista Poslanik bunca."

I Ebu Bekr Ahmed ibn Abdulaziz el-Dzevheri u svojoj knjizi Es-Sakifa prenosi isti ovaj rivajet i kada dolazi do ove recenice, kaze: "Omer je rekao jednu rijec cije znacenje je "bolest je savladala Bozijeg Poslanika."

 

Prema tome prenosilac nije prenio tacno rijec koju je Omer rekao, vec je prenio znacenje te rijeci. A tacna rijec koju je Omer rekao je: "Jehdzuru" i prenesena je u Musnedu Ahmeda ibn Hanbela.

 

Citalac moze pogledali neki rjecnik arapsko-bosanskog jezika i naci ce tamo da je znacenje te rijeci "buncati"

 

I Buharija je takodjer ovu rijec prenio sa oblikom "Hadzere" i znacenje je upravo "buncanje," što su vehabije htjele ispraviti drugim prevodom i koristeci se zagradama: "... pa rekoše (prisutni ashabi): Poslanik je u bunilu (od bolesti) ..." i nisu u potpunosti preveli hadis.

 

Medjutim u svakom primjeru gdje je Buharija naveo izraz "hadzere" nije pomenuo Omera, a kad god je pomenuo Omera rekao je "bolest je ovladala njime," iako je prenosilac ovih hadisa ista osoba Ibn Abbas i iako se radi o istom dogadjaju.

 

I to nije cudo, jer politika je u svrhu odbrane djela i postupaka vladara cinila i više od ovoga. I kada ovog drugog rivajeta ne bi ni bilo i da je Omer u odgovoru na Poslanikov zahtjev da mu se donese sredstvo za pisanje radi oporuke, rekao istu onu recenicu: "Bolest je ovladala nad Poslanikom i imate Boziju Knjigu i dosta nam je Kur'an," ništa se u biti ne bi promjenilo, jer znacenje ostaje isto, a to je da ono što Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem govori je neumjesno.

 

Koristeci se iskrivljavanjem i neprevodenjem cijelog hadisa te pogrešnim prevodjenjem jedne recenice (jer da su preveli cijeli hadis, sigurno ne bi mogli jednu recenicu pogrešno prevesti i njeno znacenje prikriti), vehabije nastoje da dokazu dvije stvari:

 

1. Omer nije rekao Poslanik bunca, vec iz sazaljenja prema njemu zbog povecane bolesti nije dozvolio da Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bilo šta napiše.

2. Ono što je Poslanik htio da napiše oporucio je usmeno i to:

- da se kršcani i Jevreji istjeraju s Arapskog poluostrva,

- da se nastave davati darovi delegacijama koje dolaze primiti islam,

- a trecu preporuku je prenosilac hadisa zaboravio, ali u drugim hadiskim zbirkama stoji da je je treca preporuka cvrsto pridrzavanje Kur'ana, a ne preporucivanje Alija ibn Ebi Taliba za Imama.

 

Do sada je bilo dosta pokušaja da se da odgovor na ovaj rivajet i da se on prenese na taj nacin da sjedne strane bude odbrana za Omera, a s druge strane pak, da ne uvrijedi Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Pojašnjenja Buharije i Muslima te njihova tumacenja su puna pokušaja da se opravda ovaj dogadjaj i iznadje neko razumno i zadovoljavajuce rješenje, medjutim jedno logicno i zadovoljavajuce opravdanje za ovo nije moguce pronaci.

 

Jer, kao PRVO:

 

U svim ovim rivajetima se prenosi ova recenica:

"...da vam napišem nešto poslije cega nikada necete zalutali.". Dakle, to pismo je bilo dio njegove poslanicke obaveze, jer je garantovalo pravi put ummetu i njegovo cuvanje od zablude.

 

Prema tome, sada nije bitno da li je Omer Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao da bunca ili ne, vec je bitno to zasto je on sprijecio da se napiše tako vazno pismo koje je garant upucenosti na pravi put i ocuvanju ummeta od zablude? Da li je Omer znao koji je pravi a koji krivi put, pa je zato rekao: "Dovoljna nam je Bozija Knjiga," ili je to znao Poslanik te je ne zaboravljajuci da postoji Kur'an, htio da napiše nešto za svoj ummet?

 

Ako neko kaze daje Omer znao, a ne Poslanik, sigurno je zalutao, jer Kur'an kaze: "On ne govori po hiru svome to je samo Objava koja mu se obznanjuje." (An-Nadzm : 3 i 4)

 

Ako neko kaze da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem znao koji je pravi, a koji je krivi put, a ne Omer, zar nije Kur'an rekao: "Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta." (Al-Ahzab: 36)

 

Da li Omer ima pravo da se miješa u osnovne stvari upucivanja na pravi put i osiguranja ummeta od zablude, što je obaveza Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i to u suprotnosti sa njegovom voljom?

 

I da li ima smisla da Omer zali za Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, tako što ce ga sprijeciti da izvrši svoju obavezu osiguravanja ummeta od zablude? Da li mozemo sprijeciti bolesnog covjeka od obavljanja namaza, zato što nam ga je zao?

 

DRUGO:

 

Omerova namjera nije bila zaljenje za Poslanikom zbog stanja u kojem se on našao, vec namjerno sprecavanje onoga sto je Poslanik htio da napiše, jer je Omer rekao: "Kod vas je Knjiga Bozija i dovoljna nam je Knjiga Bozija."

To znaci ono što ti hoceš da napišeš nama ne treba, dovoljan nam je samo Kur'an i ono što ti hoceš da napišeš iako je garancija od zablude, nama ipak nije potrebno.

Recenica koju je Omer izrekao nema nikakve veze sa sazaljenjem, vec je to veoma neljudski postupak jednog sljedbenika prema njegovom vodji koji je cijeli zivot proveo u najtezim uvjetima za njegovo dobro.

 

Prenosilac ovoga hadisa je Ibn Abbas. Ibn Abbas ovaj dogadjaj naziva tragedijom i smatra da je sprecavanje Poslanika da napiše ono što je htio najveci udarac. I Buharija u drugom tomu prenosi: "Kada Ibn Abbas prepricava ovaj dogadjaj, toliko lije suze da se pijesak ispred njega pokvasi."

 

Zaista kakvo to Omerovo zaljenje moze da bude? I da li je zaista zaljenje za Poslanikom bilo u tome da ga sprijeci u pisanju ili da mu u tome pomogne?

 

Zar u Kur'anu nije receno:

"Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što cete na muke udariti, jedva ceka da pravim putem podjete, a prema vjernicima je blag i milostiv."

(At-Tewba: 128)

 

Pejgamber koji je sav svoj zivot ulozio na upucivanje ljudi na pravi put i u tome pretrpio najteza iskušenja i konacno dozivio da njegov mucni rad da svoj puni plod, da li onda sazaljenje prema njemu, sada kada treba da ode sa dunjaluka zabrinut za buducnost svoga ummeta, znaci sprecavanje pisanja onoga što njegov ummet cuva od zablude, ili se pak ovo sazaljevanje ogleda u pomaganju Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem da napiše ono što zeli!?

"Sta vam je, kako rasudjujete?"

(Al-Kalam: 36)

 

Ako je Omer uistinu osjecao onoliko sazaljenje prema Poslaniku Bozijem gdje je onda bio u Bitci na Uhudu kada je Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bio teško ranjen, kada je vecina muslimana pobjegla, a samo ih je nekolicina ostala i kada je bilo tako teško da su i neke zene ostale da brane zivot Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i sve bile ranjene? Zašto historija nije zabiljezila bar još jedan primjer Omerovog sazaljenja prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je on bio u teškoj i opasnoj situaciji?

 

TRECE:

 

To što je Omer rekao: "Poslanik bunca" ili "Bolest je savladala Poslanika" s obzirom na gornje dvije napomene moze se jasno protumaciti, jer ono što je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem htio da napiše bilo je direktno povezano sa sudbinom ummeta i bilo je garancija ummetu od zablude i stranputice, a ne istjerivanje mušrika sa Arapskog poluostrva ili darivanje delegacija koje dolaze primiti islam ... (tj. Pejgamber nije ove stvari htio da napiše, iako je bilo moguce da ih je preporucivao).

 

Na zahtjev Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem o pisanju, Omer je odgovorio: "Kur'an nam je dosta" što govori da je Omer znao da ce Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem radi osiguravanja ummeta od skretanja u stranputicu napisati nešto drugo pored Kur'ana što nije u skladu sa njegovom voljom i mišljenjem, pa je upravo zbog toga rijecima: "Poslanik bunca" odnosno "Bolest je ovladala njime" najprije doveo u pitanje Poslanikovu sposobnost pa onda odgovorio: "Kur'an je nama dovoljan" i nema potrebe za onim drugim što Poslanik hoce da napiše.

 

Upravo zbog ovoga Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem se naljutio i svima rekao da izadju van, dodavši: "Ja sam u boljem stanju od onoga što vi govorite, što dokazuje da se Poslanik naljutio zbog dovodjenja u pitanje vjerodostojnosti njegove odluke. To je tragedija koju Ibn Abbas spominje koje toliko place da svojim suzama kvasi zemlju ispred sebe.

 

CETVRTO:

 

Sta je to što je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem htio da napiše, a cime Omer nije bio zadovoljan?

 

Veliki deo uleme jasno i otvoreno ukazuje da je Pejgamber time htio da napise i oporuci ime osobe koje ce poslije njega biti halifa.

Prevodilac Buharija u svijim zabeleskama na ovaj hadis pise:

konkretni sastanak ashaba kod Muhammeda a.s. bio je u cetvrtak 4 dana prije njegove smrti. Tu se raspravljalo o licnosti koja bi mogla preuzeti rukovodstvo islamske zajednice." [Buharija, knjiga 1, str 138, zabiljeska br 53]

 

Na ovu cinjenicu izricito je ukazano i u komentaru Buharija i Muslima. Pejgamber salalahu alejhi ve alihi ve sellem nije hteo da napise oporuku za istjerivanja mustrika sa Arapskog poluostrova i za darivanje delegacije koje dolaze primiti islam ... jer to nema tolike veze sa upucivanjem ummeta na pravi put, odnosno njegovim zastrasnjivanjem na stranputicu, niti su se Omer i njegovi sledbenici pak protivili tome.

 

Omer je za vrijeme svog hilafeta imao nekoliko zanimljivih razgovora sa Ibn Abasom koje je Ibn Ebi Halid Safija prenio u komentaru Nehdzul Belage, navodeci pri tome svoj lanac prenosilaca. U jednom od tih razgovora, Omer skida veo sa ovog razgovora:

"O Abdullah (Ibn Abas) Prekljinjem te da ne krijes i kazes mi dali je u srcu Alijevom ostalo sta od pitanja hilafeta?"

Rekoh: "Da"

"Dali on misli da je Bozji Poslanik njega postavio za halifu"

"Da, i osim toga, ja sam pitao svoga oca, Abbasa, amidzu Poslanikovog salalahu alejhi ve alihi ve sellem, u vezi stim i on je reko: Ali govori istinu"

Omer rece: "Poslanik je za Alija rekao neke rijeci koje ne mogu biti dokaz i Poslanik Bozji je jedno vrijeme ulazio u tu temu. Kada je oboleo, htio je da izricito navade njegovo ime, ali sam ja to iz bojazni za islam sprijecio jer je bilo moguce da Kurejsije ne prihvate takav status. Bozji Poslanik je shvatio da sam ja svijestan onoga sto on hoce da napise pa se povukao."

[Sarhu Nedzul-Belege od Ibn Ebil-Hadid es Safe'i tom 12, str 21]

 

Poslanik salalahu alejhi ve alihi ve sellem se od samog pocetka svoga poslanstva zalagao da ukaze na Alijev imamet i u svakoj pogodnoj prilici je to na odredjeni nacin napominjao, izmedju ostalog to je i mutevatir hadis Sekalejn, koga je Poslanik izrekao nekoliko puta: "Ja medju vama ostavljam dvije skupocene stvari: Knjigu Bozju i moj Ehlul-Bejt, ko se bude cvrsto drzao ovoga dvoga, nikada nece zalutati."

 

Bilo je i sasvim jasan Omerov odgovor: "Kur'an je nama dovoljan." dakle Ehlul-Bejt ne!

 

Poslanik salalhu alejhi ve alihi ve sellem je na oprosnom hadzdzu medju skupinom od oko 100 000 muslimana visoko podigao Alijevu ruku i predstavio ga valijom (vladarem) muslimana. (Ovaj hadis je takodjer mutevatir i o njemu cemo kasnije govoriti).

 

Omer je tako sprijecio zapisivanje ove poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem naredbe ali to nije bio prvi Omerov pokusaj.

 

U zadnjim danima svoga zivota, Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem sprema vojsku za ratni pohod na najudaljeniju tacku granice islamske drzave i sa tom vojskom salje i Ebu Bekra, Omera, Ebu Ubejda, Osmana i dr ..... a Alija ostavlja u Medinu dok Usamu, mladica od sedamnaest godina postavlja za komandanta vojske.

 

Zašto tako? Poslanik je time zelio da u danima njegovog preseljenja, oni budu na jednom dugom putovanju tako da se u Medini Alijev hilalet, koji je bio u skladu sa Bozijom voljom i za dobrobit islama i muslimana, ne suoci sa teznjama onih koji zele vlast i polozaj, te da Usama bude njihov vodja tako da im sa jedne strane njima samima, drugima i historiji bude jasno koji je njihov polozaj, a sa druge strane da prihvate slijedjenje mladjeg od sebe, na osnovi odgovarajucih normi i vrijednosti.

 

Kada Omer i njegovi sljedbenici shvataju sta je Poslanikov plan, prvi prigovaraju zbog toga što je Usama postavljen za komandanta vojske, zbog cega dolazi do zakašnjenja u polasku vojske. Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji je htio da vojska što prije krene, naljutio se zbog tog odlaganja i uprkos teške bolesti vodjen pod ruku Alija ibn Ebi Taliba i Fadla ibn Abbasa teško vukuci nogu za nogom dolazi u dzamiju u tako bolesnom stanju da ukori one koji prigovaraju zbog toga sto je Usama postavljen za komandanta te da pozuri vojsku da krene.

[Tabekat Ihn Sa'd, 4, str. 65-70, Tahzibu Tarih Ibn 'Asakir, 1, str. 122, Es-Siretul-halebijje, 3, str. 230; Tarihul-Taberi i El-Kamil fit-Tarih dogadjaj god 11; Buharija, 3, kitabul megazi, poglavlje Be'asun nebijj Usame.]

 

Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ih je podsticao i naglašeno govorio:

"Krenite!" "Neka vojska Usame što prije krene!" ... cak je rekao:

"Neka je Bozije prokletstvo nad onim koji izbjegava da ode sa vojskom Usame."

[El-Milel ven-Nihel od Sehristanija tom 1, str 28]

 

Ali vojska ipak nije krenula nalazeci razne izgovore, a u stvari su išcekivali Poslanikovu smrt. Omer je tako konacno postigao svoj cilj.

 

Prilikom preseljenja Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Ebu Bekr je bio izvan, a Omer unutar Medine. I kada se proculo za smrt Pejgambera Omer je da bi imao kontrolu stanja u svojim rukama i sprijecio da se desi neki neocekivani politicki incident do Ebu Bekrovog dolaska u Medinu, uzeo sablju i negirajuci smrt Poslanika zaprijetio da ce onome ko kaze da je Poslanik umro odrubiti glavu. Govorio je da Boziji Poslanik nije umro vec da je otišao Bogu i uskoro ce se vratiti, a munaficima (koji kazu daje Poslanik umro) ce ruke i noge da odsijece.

 

Omeru su u odgororu na njegove izjave citirali 144 ajet sure Ali-Imran, [Muhamed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?] koji govori o mogucnosti da Pejgamber umre ili bude ubijen, ali Omer to nije prihvatio vec je ostao uporan u svojini izjavama.

 

Abbas, amidza Poslanikov sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao: "Poslanik je preselio na onaj svijet, ali Omer je upoorno ostao pri svome [Et-Tabekatul-Kubra tom 2, str. 57. El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir tom 5. str. 243; Es-Siretul-Halebijja 3, str. 390; Kenzul-Ummal 4. str. 53] i toliko je govorio i bio uporan u svome stavu, da su mu usta bila puna pljuvacke.

 

Kada je došao Ebu Bekr, proucio je 144 ajet sure Ali-Imran i upitao:

"Da li se ovaj ajet nalazi u Knjizi Bozijoj? Ebu Bekr, rece: Da. I Omer ušuti!"

[Ensabul-enšraf od Belazurija (Ahmed ibn Jahja umru 278 h.g) tom 1, str 567, Tarihul-Hamis 2, str 185, Et-Tabekatul-Kubra tom 2, str 54; El-Bidaje ven Nihaje 5, str 243]

 

Vidimo na koji je nacin Omer uspio da kontroliše stanje u Medini do Ebu Bekrovog povratka. Mada mu je pomenuti ajet citiran i prije Ebu Bekrovog povratka on na to nije ni obracao paznju, da bi odmah po dolasku Ebu Bekra i citiranja navedenog ajeta, njegovo stanje postalo kao i obicno.

 

Iste osobe koje su sprecavale vojsku Usame da krene, izgovarajuci se rijecima: "Kako mozemo otici iz Medine kad znamo da nam je Boziji Poslanik bolestan i mozda preseli na onaj svijet" su se okupile u Sakifi Benu Sa'ide dok je cisto tijelo Bozijeg Poslanika bez gasula i cefina stajalo u njegovoj kuci, a dok su Elul-Bejt njegov, Ali, Fatima i njihova djeca, preostali dio Benu Hašima i zene Bozijeg Poslanika u zalosti bili zaokupljeni gusulom i umotavanjem Bozijeg Poslanika u cefine, Omer bira Ebu Bekra za halifu i "igra je završena." (Pogledati Buhariju 4 Kitabul-hudud, poglavlje Radzmul-hubla).

 

PETO:

 

Historicari su zapisali:

"Ebu Bekr je na samrti pozvao Osmana i rekao mu: "Piši: Bismillahir-rahmanir-rahim. Ovo je oporuka Ebu Bekra bin Ebu Kuhafe muslimanima i poslije svega ..." ovdje se Ebu Bekr onesvijestio, a Osman je napisao: i poslije svega ja sam Omera ibn el-Hattaba postavio za vaseg halifu i nisam zelio ništa osim dobro za vas."

Kada se Ebu Bekr osvijestio zatrazio je od Osmana da mu procita ono što je napisao. Kada mu je to Osman procitao izgovorio je tekbir i rekao: "Kao da si se uplašio da ukoliko ja u nesvjesnom stanju preselim sa ovog svijeta u narodu ne dodje do raskola (po pitanju hilaleta).". Osman rece: "Da."

Ebu Bekr mu na to odgovori: "Neka ti zato Allah od islama i njegovih sljedbenika da lijepu nagradu'!"

[Tarihul-Taberi 2. 618; Desavanja godine 13; El-Kamil fit Tahir od Ibn al-Asira 2, 425; El-Imametu ves-Sijasa od Ibn kutejbe / 18]

 

Zašto Omer Ebu Bekru nije rekao: "Ebu Bekr bunca," ili "Bolest je ovladala njime" kada se Ebu Bekr nalazio u mnogo tezem stanju od Poslanikovog, jer se prilikom pisanja oporuke onesvijestio?

 

Odgovor na ovo pitanje prenosi Taberi od Omera:

"Sjedeci okruzen skupinom ljudi Omer je govorio: "O ljudi! Slušajte i pokoravajte se rijecima halife Bozijeg Poslanika (Ebu Bekra), on kaze da ne zeli ništa drugo osim dobro za vas." Ebu Bekrov sluga Sedid, koji je donio pismo o Omerovom hilafetu takodjer je bio sa Omerom"

[Et-Taberi 2.618]

 

Mozemo samo zamisliti tezinu Alijeve boli kada su ga vezanih ruku doveli pred Ebu Bekra i rekli mu: "Daj prisegu!". Ali ih je upitao: "Ako to ne ucinim, šta ce biti?"

"Odrubit cemo ti glavu!". Ali ih je upozorio: "U tom slucaju ubili biste roba Bozijeg i brata Poslanika Bozijeg!". Omer mu je na to rekao: "Roba Bozijeg da, ali brata Poslanika Bozijeg, ne!". Dok je halifa (Ebu Bekr) mirno sjedio i šuteci posmatrao tok dogadjaja, Omer ga upita: "Zar u vezi s njim ništa neceš da narediš?". Ebu Bekr mu odgovori: "Dok je Fatima uz njega, necemo od njega zahtijevati ništa preko njegove volje!!". Ali tada rece Omeru: "O Omere! Muzi muzenjem kojeg ce dio tebi pripasti, njegov posao danas ojacaj pa da ti ga on sutra vrati, ne, tako mi Boga necu poloziti prisegu."

Ali je zatim otišao do mezara Bozijeg Poslanika i placuci rekao: "O sine majke moje, narod nije nimalo do mene drzao i umalo me nije ubio." (Al-A'raf : 150)

[El-Imame ves Sijase od Ibn Kutejbe 12 i 23; El-Kamil fit-Tarih 3, str 35]

 

Prema tome, sprecavanje Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem da napiše ono što ce zauvijek sacuvati njegov ummet od zablude, sprovedeno je od strane Omera i to veoma lukavo i isplanirano, i mada je koštalo dovodjenja u pitanje vjerodostojnosti Poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem odluke. Omer i njegovi podrzavatelji (kao što se iz rivajeta da razumjeti, Omer nije bio sam vec je imao neke sljedbenike koji su podrzavali njegove rijeci i sa ostalima bili u sukobu) su u zadnjim danima Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zivota slomili drago i cisto srce Bozijeg Poslanika. Pitanje koje se još uvijek namece jeste, da li je sve ovo dio onih primjera gdje je Omer dobio nadahnuce kao što vehabije na 138 stranici "Velikog šejtana" o tome nešto govore?

 

Ako je sve ovo nadahnuce, onda se postavlja pitanje sa kojeg izvora je on bio nadahnut?

 

Ove historijske cinjenice o zbivanjima na dan "cetvrtka" prethodno smo pomenuli samo zbog toga što su nas vehabije krivo napali u vezi s tim, a radi istine ovdje bi trebali reci još puno toga, ali s obzirom da imamo u vidu ocuvanje jedinstva medju muslimanima, uzdrzat cemo se od predocavanje gorcih cinjenica.

 

Medjutim, oni koji zele da saznaju odakle je drugi halifa dobijao nadahnuce neka se obrate na sljedece izvore:

Es-Sunenul-Kubra od Bejhekija tom 10, str. 214;

Siretu Omer od Ibn Dzevzije str. 98;

Kenzul-'Ummal tom 3, str. 107;

El-Hulefa'ur-Rašidin 'Abdulvehhab El-Buhari str. 238;

Mustadrikus-Sahihejn tom 4, str. 143;

Et-Tirmizi tom 2, str. 176;

Tafsiru Ruhil-Me'ani tom 7, str. 15; Es-Sunenul Kubra od Bejhekija tom 8, str. 299; Muhadiratul-udeba' od Ragib el-Isfahani (el-Husejn ibn Muhammed umr. 502 h.g) tom 1, str. 319;

Kenzul-'Ummal tom 2. str. 109;

El-Ikdul-Ferid Ibn Abdirrabbih tom 3, str. 416;

Ahkamul-Kur'an od Dzassas el-Hanefija tom 2, str. 565;

Dzami'u Mesanid Ebu Hanife, tom 2, str. 192; kao i Sunenun-Nesa'i 8, str. 326.

 

Na ovaj nacin se moze istinoljubivim gledanjem na stvari jasno vidjeti "politicka" igra u iskrivljavanju historije i pravljenju heroja od pojedinaca koji u nekim stvarima cak nisu bili ni na razini obicnih ljudi. Od njih su pravljene svetinje do te mjere da ih u razlicitim stvarima cak stavljaju i iznad cistog, bezgriješnog i jedinstvenog Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

 

U svakom slucaju, tri pomenuta faktora su imala kljucnu ulogu u izmišljanju hadisa i njihovom obilatom širenju. Izmišljeni hadisi su medju mnogim muslimanima uveliko rašireni, tako da su i o zabranjivanju pisanja hadisa, takodjer rasprostranjeni neki hadisi.

[Sahih Muslim, kitabuz-zuhd, poglavlje et-tesebbutu fil-hadis ve hukmu kitabetil ilm; Sunenud-Daremi 1.119; Musned Ahmed ibn Hanbel 3, str. 12, 39 i 56 i 5 str. 182; Sunenu Ebi Davud, kitabul ilm 3, str. 319]

 

Isto tako su rašireni neki hadisi o spaljivanju napisanih hadisa. [Musned Ahmed ibn Hanbel 3, str. 12 i 13]

 

Nakon dozvole pisanja hadisa, s pocetka drugog stoljeca, oni koji su prije toga sebi bili zabranili pisanje hadisa suocili su se sa nezamislivo velikim brojem raznovrsnih, kontradiktornih, sujevjernih i slicnih hadisa tako da je raspoznavanje ispravnih od neispravnih hadisa postalo jedan veliki problem.

 

Buharija (Muhammed ibn Isma'il el-Buhari) koji je rodjen 194 godine po hidzri (810), a 256 godine po hidzri (870) preselio na onaj svijet, zivio je nakon jednog stoljeca od pocetka pisanja hadisa. Svoju knjigu hadisa "El-Dzami'us-Sahih" poznatu kao Sahihul Buhari napisao je u to vrijeme, dakle više od 200 godina nakon smrti Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i više od 100 godina nakon pocetka pisanja hadisa. Zabiljezeno je da je ucio pred više od 1000 poznavalaca hadisa [El-A'Lim od ez-Ziriklija tom 6. str. 34] i od 600.000 hadisa samo 2602 hadisa je uspio da odabere kao sahih hadise. [El-Hadjus-Sari Mukaddemetu Felhul Bari 54. El-Ba'isul Hasis od Ibn Kesira 36, fusnota broj 1, štampa vehabija u Kuvajtu]

 

Ahmed ibn Hanbel koji je znao napamet 1.000.000 hadisa, od 750.000 hadisa odabrao je samo 30.000, koji u skladu sa jasnim stavom alima hadiske znanosti nisu svi sahih i medju njima ima izmišljenih hadisa na što Ibn Kesir u svojoj knjizi El-Ba'isul Hasis jasno ukazuje. [El-Ba'isul Hasis str. 41; Tabekat ez-Zehebi 9. 17]

 

Odnos hadisa koje je Buharija odabrao kao sahih od onih koji to nisu je 1:230 što govori o prekomjernoj rasprostranjenosti izmišljenih hadisa. Ibn Kesir kaze: "Pored sahih hadisa koje je Buharija odabrao postoje i oni koji to nisu." [El-Ba'isul-Hasisi str. 35]

 

Treba reci, kao prvo:

Ako bi i bilo više sahih hadisa od onih koji se nalaze u Buhariji, opet nece preci ukupan broj hadisa koji se nalaze u Musnedu od Ahmeda ibn Hanbela (30.000) (pogledati El-Ba'isul Hasis 42, fusnota broj 2).

 

Odnos ovog broja hadisa prema onome sto je Ahmed ibn Hanbel zapamtio je 3% dakle od svakih sto hadisa samo su tri hadisa sahih, a ostali nisu sahih.

 

Prema tome to je ta tragedija i sigurno je da jedan milion hadisa koje je Ahmed ibn Hanbel zapamtio nisu predstavljali sve postojece hadise njegovog vremena, jer niko nije rekao da je Ahmed ibn Hanbel zapamtio sve prenesene hadise.

 

Drugo:

Ono što se prenosi u Buhariji i što se karakteriše kao najispravniji hadisi, treba da bude ozbiljno preispitano. Dio onoga što se nalazi u Buhariji ako ne posmatramo sa slijepom privrzenošcu i nelogicnom upoornošcu, ni pod kojim uvjetima se ne moze prihvatiti.

 

"Sahih Buharija" kao knjiga koju je napisao jedan covjek i to na veoma tešku temu: raspoznavanje hadisa, u vremenu kada hadiske znanosti nisu bile tako razvijene kao što su to danas, sama po sebi ne moze se posmatrati cistom od grešaka. Iskustvo je pokazalo da se ljudski poslovi nikada ne završavaju potpuno ispravno.

 

Prema tome, tvrdoglavo suprotstavljanje kreativnoj kritici knjige koja je djelo covjeka i od cijeg pisanja je prošlo više od 1200 godina, pokazatelj je neznanja i misaone nazadnosti.

 

Neki laici da bi dokazali ispravnost cijele Buharije, svoju Bogom datu pamet ostavljaju po strani, a prijanjaju za argumente, kao što je isposništvo autora i to da je on za svaki hadis klanjao po dva rekata namaza, nesvjesni da Buharija ili bilo ko drugi ne mogu neku neistinu pretvoriti u istinu pa makar za nju klanjali i hiljadu rekata namaza. Nešto što nije istina nemoguce je novcem, prijetnjom, utjerivanjem u nevjerstvo i drugim metodama pretvoriti u istinu.

 

A još zanimljivije je to što jedan vehabija, kritikovanje Buharije naziva napadom na sunnet Bozijeg Poslanika i kaze: "Ne smije niko dozvoliti sebi da kritikuje Buhariju koja je drugi izvor šeriata." I kada drzi hutbu prilikom kurban bajrama napominje: "Niko nema pravo da "bracu mudzahide" koji dolaze iz islamskih zemalja radi borbe na Bozijem putu, naziva špijunima!!"

 

Otkako je po njihovom zemlja postala ravna i pravo na kritikovanje je izgleda prešlo u vlasništvo zacetnika ove cudne teorije.

 

Zar je ovo srednjovjekovna kršcanska Evropa pa da naše pravo na kritiku i razmišljanje moramo traziti od nedzdanskog vatikana i njihovih misionara ovdje?

 

Ono što ne podlijeze kritici, i što je daleko od bilo kakvog nedostatka i mahane jeste "Kur'an Casni" casna Bozija rijec koja je uz Njegovu samilost bez ikakve izmjene i nedostatka došla do nas. Ali ako postoji knjiga koju je napisao jedan obicni covjek, kao i mi i to u jednom periodu veoma daleko od vremena Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i nakon veoma velike tragedije koja je snašla Poslanikov hadis, zašto da se onda pravo na preispitivanje i analiziranje knjige oduzme ljudima?

 

Kako i na osnovu cega se jednom covjeku moze dati toliko prava da on po svom razumijevanju i po vlastitom nahodjenju odabire one stvari za koje misli da su sunnet Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a da ostalim ljudima bude uskraceno pravo na misao i razmišljanje?

 

Ono što nije ispravno jeste zlonamjerno i pristrasno kritikovanje s ciljem rušenja kulturne tradicije islama, kao što to rade vehabije kada su u pitanju šitske knjige. Oni ne samo da se ne zadovoljavaju opisivanjem sadrzine ovih knjiga kao laz, krivovjerstvo i nevjerstvo vec i pisce tih knjiga nazivaju nevjernicima, a njihovo citanje smatraju cinom nevjerstva.

 

Ali dobronamjerno krilikovanje i analiziranje radi ostvarenja cistog Poslanikovog sunneta, ponekad i odbrane tog sunneta je ne samo logicno i razumljivo vec je pravo i obaveza svakog odgovornog muslimana koji ima sposobnosti za to.

 

Bilo kako bilo, mi ovdje ukazujemo samo na neke od izmišljenih hadisa koji se nalaze u Buhariji. Naš cilj nije ništa drugo do odbrana cistog i nepatvorenog sunneta Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

 

Medjutim, ono što studiju o Buhariji i naucnu kritiku o njoj cini još neophodnijom jeste posebno historijsko-politicko opredjeljenje njenog pisca Muhammeda ibn Isma'ila el-Buharije. Jer bilo koji nepristrasni promatrac ako realnim i analitickim pogledom prouci Buhariju i istodobno bude upucen u historiju, tefsir i hadis, vidjeti ce da je Buharija bio zaokriljen politikom svoga vremena, odbranom te politike i u stanju izrazavanja neprijateljstva prema njenim neprijateljima.

 

Hamza r.a. je na osnovu ispravne-historijske predaje od strane Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nazvan Prvak šehida. 'Ali, on i Ubejde, sva trojica iz porodice Benu Hašim su na Bedru okoncali prvu i najvecu bitku u korist islama. I u Bici na Uhudu on i Ali su bili "lavovi" bitke, gdje je on posredstvom roba Hinde, Muavijine majke, dospio do pogibije na Allahovom putu, a Hind, ta pokvarena i po zlu poznata zena raspori stomak Hamze i od zestoke mrznje htjede dzigericu da mu pojede.

 

Pogibija Hamze, r.a. je bio jedan od najbolnijih dogadjaja za Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

 

Buharija ne samo da ne spominje ništa dobro o Hamzi vec o njemu prenosi jedan rivajet u kojem se kaze da je on u danima prije pogibije na Allahovom putu popio toliko vina da je u pijanstvu grdio Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, dok mu je sluškinja pjevala.

[Buharija 3. Kitabul megazi, poglavlje Suhudul-mela'iketi Bedra]

 

Buharija u dijelu "Odlike ashaba," otvara jedno posebno poglavlje pod nazivom "Hind," u kojemu se ne spominju nikakve dobre odlike zlobne Hind, Muavijine majke, ali Buharija nastoji da joj pripiše neku lijepu osobinu. [Buharija 2, Kitabu bed'il-halk, poglavlje Feda'llus-sahabe, Babu zikri Hind bintu Utbe]

 

Jedan poznati sahabija je do kraja svoga zivota pio i njegovo vino je bilo tako zestoko da ako bi bilo ko drugi popio bar malo od toga pao bi u nesvjest, a o tome su predaje prenesene u mnogim vaznim hadiskim i historijskim knjigama ehlu sunneta, ali s obzirom da je on jedan od vaznih politickih licnosti islamske historije ne samo da se u Buhariji ne ukazuje na ovu njegovu karakteristiku, vec se od njega pravi jedno od najsvetijih lica. Pogledati sljedece izvore:

Es-Sunenul-Kubra od Bejhekija tom 10, str. 214; Siretu Omer od Ibn Dzevzija str. 98; Kenzul-'Ummal tom 3, str. 107; El-Hulefa'ur-Rašidin 'Abdulvehhab El-Buhari str. 238; Mustadrikus-Sahihejn tom 4, str. 143; Et-Tirmizi tom 2, str. l76; Tafsiru Ruhil-Me'ani tom 7, str. 15; Es-Sunenul Kubra od Beihekija tom 8, str. 209; Muhadiratur-Ragib tom 1, str. 319; Kenzul-'Ummal tom 2. str. l09; El-Ikdul-Ferid Ibn Abdi Rabbih tom 3, str. 416; Ahkamul-Kur'an od Dzassasa el-Hanefija, tom 2, sir. 565; Dzami'u Mesanid Ebu Hanife tom, 2, str. 192, kao i Sunenun-Nesa'i 8, str. 326.

 

Nema nikakve sumnje da je ono što je prenio o Hamzi r.a. Prvaku šehida i amidzi Poslanikovom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem laz, pogotovo zato što su to pripisali Imamu Aliju ibn el-Husejnu Zejnul-Abidinu a.s.

 

Medjutim krivica prvaka šehida Hamze je u tome što je bio od Beni Hašima i što su u Bici na Bedru posredstvom hrabrih vjernika iz Beni Hašima, Hamze, amidze Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Alija, brata i amidzica Bozijeg Poslanika i Ubejde, amidzica Poslanikovog, poubijani: Hindin otac (Muavijin djed) Utbe, zatim Hindin amidza, Sejbeh i Velid, Hindin brat (Muavijin dajdza) koji su bili kafiri iz porodice Emevija, što je bilo teško za Beni Umejje, a to je posebno kod Mnavije ostavilo neizbrisiv trag mrznje prema Beni Hašimu.

 

Upravo iz ovoga razloga Muavija naredjuje proklinjanje hazreti Alija u namazu. Njegov sin. Jezid nakon ubistva Imama Husejna, unuka Bozijeg Poslanika, sretan zbog toga drvenim stapom udara po usnama Imama Husejna a.s. i govori: "Kamo srece da ovaj prizor sada vide moji djedovi koji su na Bedru ubijeni pa da kazu: "Hvala ti, o Jezide." (Izvor ove predaje ce bili naveden u narednim stranicama.)

 

Buharija svoje hadise prenosi od onih koji su bili najljuci neprijatelji Ehlul-Bejta Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i koji su imali udjela u izmišljanju hadisa u korist neprijatelja Ehlul-Bejta ili protiv samog Ehlul-Bejta kao što su Muavija, njegov zamjenik Amr ibn el-'As i njegov drugi namjesnik Samuret ibn Dzundub, zatim Mervan ibn el-Hakem i Mukatil ibn Sulejman poznat kao Dedzdzal, pa cak prenosi i od Haridzija kao što je 'Imran ibn Hattan i Et-Turmah.

 

Ali, Buharija ne prenosi cak ni jedan hadis od Dzafera Sadika a.s. šestog Imama u nizu imama Ehlul-Bejta, koji je bio ucitelj imamima islamskih mezheba, a o kome Abu Hanifa kaze: "Da nije bilo onih dvije godine ucenja pred njim, ja bih propao." Malik za njega kaze: "Na zemlji ni jedno oko nije vidjelo boljeg covjeka od Dzafera ibn Muhammeda i nijedno uho nije culo za boljeg od njeka." Imama ciju veliku licnost vehabije u "Velikom šejtanu," mada to nastoje i za druge Imame Ehlul-Bejta, ne mogu da previde i ne priznaju da bi ga na kraju (ne znajuci šta drugo da ucine) predstavili kao jednog od poznatih sunnitskih alima!! (str. 26)

 

To znaci da Buharija prenosi predaje od Muavije i njegovih sljedbenika i od Haridzija, ali od Imama Sadika a.s. od koga drugi prenose predaje on ništa ne prenosi, jer je Imam Sadik a.s. od Ehlul-Bejta i protivnik je Emevija.

 

To što Buharija nije prenio hadise Es-Sakalejn o Ehlul-Bejtu a.s. i hadis El-Gadir o hazreti Aliju a.s. od kojih su oba sa stanovišta svih muslimana mutevatir (nepobitno sahih) i koji se nalaze u svim hadiskim knjigama i šija i sunijja, Buharija ne prenosi (a s obzirom da je ucio pred hiljadu muhaddisa, ne moze se reci da nije znao za njih) ulogu Buharije kao nepristrasnog alima u cjelosti stavlja pod znak pitanja.

 

Buharija 446 hadisa od ukupno 2602, dakle više od jedne šestine, prenosi od Ebu Hurejre!

 

A najduzi period koji je moguce da je Ebu Hurejre zivio u blizini Poslanika je tri godine, a na osnovu nekih rivajeta godinu i devet mjeseci, medjutim sva ulema ehlu sunneta je saglasna u tome da je on prenio najviše rivajeta od Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

 

Broj svih rivajeta koji imaju sened od Ebu Hurejre iznosi 5374, dok je ukupan broj hadisa koje prenose cetvorica prvih halifa kod ehlu sunneta 1413 (Ebu Bekr 142, Omer 539, Osman 146 i Ali a.s. 586 = 1413 hadisa) što iznosi otprilike 1/4 hadisa koje prenosi Ebu Hurejre!

[El-Isabe 4, zivotopis Ebu Hurejre; Tarihul Hulefa es-Sujuti, str. 81 (broj hadisa Ebu Bekra); str. 102 (broj hadisa Omera); str. 139 (broj hadisa Osmana); i str. 157 (hadisi od Alija a.s.)]

 

Brojke svih hadisa koje prenosi Aiša iznosi 2210 [El-Faslu fil-Milel ven-Nihal od Ibn Hazma 4, 138] što ne dostize ni polovinu broja hadisa koje prenosi Ebu Hurejre.

 

Ebu Hurejre nije bio ni naucno ni intelektualno nadaren niti je pak imao neku duhovnu i moralnu licnost. Iz njegovih tri godine zivota sa Bozijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, niko o njemu nije prenio nišla što bi ga isticalo od ostalih.

 

Za sve hadise koji se pripisuju Poslaniku saliallahu alejhi ve alihi ve sellem o odlikama Ebu Hurejre, prenosilac je sam Ebu Hurejre! (ovo lici na onu filozofsku zagonetku o lazovu: Ako neko kaze: "Sve što ja govorim je laz" onda je ovaj njegov govor laz, što znaci da ono što on govori nije laz, a ako nije laz onda ni to što je rekao nije laz!")

 

Ebu Hurejre kaze: "Pejgamber je rekao: "Bilo koji hadis da Ebu Hurejre pripiše Poslaniku istina je."

 

Ebu Hurejre je rekao: "Ni jedan od ashaba Bozijeg Poslanika ne poznaje više hadisa od mene, do Abdullah ibn Amr i to zato sto je on pisao, a ja nisam."

[Buharija 1, Kitabul-ilm poglavlje Kitabul-ilam, El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira 8, 106]

 

Prema tome treba vidjeli koliko je Abdullah ibn Amr prenio hadisa. Ukupan broj rivajeta koje je prenio Abdullah ibn Amr iznosi 700 [Irsadus-Sari fi Sarhi-Buhari 1. 373]

 

Ebu Hurejre kao razlog velikom broju hadisa koje je prenio Abdullah ibn Amr navodi to sto je ovaj pisao rivajete dok to on nije ucinio, a što opet znaci da je Ebu Hurejre neke hadise zaboravio. Medjutim, Ebu Hurejre veli:

"Rekao sam Bozijem Poslaniku: "O Boziji Poslanice! Ja od tebe cujem nekih hadisa, ali jako puno zaboravljam."

Boziji Poslanik na to rece: "Raširi svoj ogrtac."

I ja sam ga raširio, da bi potom Boziji Poslanik prešao rukom preko njega i rekao: "Sada ga pokupi!"

Ja sam pokupio svoj ogrtac i poslije toga nikad nisam zaboravljao?

[Buharija 1, Kitabul-ilm poglavlje Hitzul-ilm]

 

Iako je Ebu Hurejre pokupio svoj ogrtac i rekao da više ništa nije zaboravljao, zaboravio je baš i ovu pricu!

 

Buharija je prenio prethodnu pricu od Ebu Hurejre, ali u drugom tomu svoga sahiha od Ebu Hurejre prenosi:

Ebu Hurejre veli:

"Narod prica da Ebu Hurejre puno prenosi hadise, a svima nam je vratiti se Bogu," i pitaju: "Zašto muhadziri i ansarije ne prenose hadise kao što su njegovi?"

"Moja braca muhadziri su bili zaokupljeni svojom trgovinom, a ansarije se zabavili svojim imanjima dok sam ja bio u siromaštvu i uz Poslanika Bozijeg ... Jednog dana Boziji Poslanik je rekao: "Neka neko od vas raširi svoj ogrtac da ja preko njega stavim svoj ogrtac, a poslije kada taj uzme svoj ogrtac priljubi ga uz svoja prsa nikada više nece zaboravili moj govor."

Ja sam na to raširio svoj haljetak pored kojeg nisam imao druge odjece i Boziji Poslanik je svoj govor prenio na moj haljetak i ja sam to prikupio uz svoja prsa tako da, tako mi Onoga koji ga je poslao sa Istinom, sve do dana današnjeg ništa od govora njegovog nisam zaboravio." [Buharija 1, Kitabul-vekade Babul-muzari'a]

 

U prethodnoj prvoj prici koju je Buharija prenio od njega Ebu Hurejre je od Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zatrazio da mu iznadje neko rješenje za njegovu zaboravnost, i tamo je svoju odjecu trebao samo da priljubi uz sebe, medjutim u drugoj prici Ebu Hurejre kaze: "Boziji Poslanik je od ashaba zatrazio da jedan od njih raširi svoju odjecu, a onda da je stavi uz svoja prsa."

 

Ebu Hurejre takodjer kaze:

"Narod prica da Ebu Hurejre previše prenosi hadisa, a da u Kur'anu nemaju dva ajeta, ja nikada ne bih prenio nijedan hadis."

Zatim je proucio 159 ajet sure Al-Bakare: "One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put koji smo u Knjizi ljudima oznacili, njih ce Allah prokleti, a proklet ce ih i oni koji imaju pravo da proklinju." ... naša braca muhadziri su bili zaokupljeni svojim trgovinom a naša braca ansarije na svojim imanjima, dok je Ebu Hurejre bio uz Poslanika Bozijeg ...." [Buharija 1, Kitabul-ilm]

 

Prema tome, Ebu Hurejre ne bi smio da sakrije nešto sto je cuo od od Poslanika Bozijeg, medjutim Ebu Hurejre takodje kaze: "ja sam od Poslanika Bozijeg cuo dvije posude (znanja) jednu sam razdijelio, a drugu ako bih prosuo grkljan bi mi se presjekao!"

[Buharija 1, Kitabul-ilm Babu hifzu-ilm]

 

Ebu Hurejre tako zanemaruje kur'anski propis o zabrani skrivanja Bozijih ajeta i postaje meta prokletstva u skladu sa njegovim prethodnim hadisom, jer jednu od te dvije posude (znanja) ne prenosi.

 

Zašto je baš njega Poslanik poducio toj drugoj posudi znanja? Pitanje je koje cemo za sad ostaviti otvorenim.

 

Kao što se iz prethodnog hadisa da razumjeti, muslimani su bili nezadovoljni njegovim prekomjernim prenošenjem hadisa, ali on je u namjeri da ih odobrovolji citirao 159 ajet sure Al-Bakare.

 

Medjutim, njegovo opovrgavanje od strane muslimana je nastavljeno. Ibn Kutejbe,_ prenosi: "Omer, Osman, Ali i Aiša su opovrgavali Ebu Hurejra."

[Ta'vilu Muhtelifil-Hadis str 27]

 

Mustafa Sadik er-Rafe'i el-Misri savremeni pisac iz Egipta piše:

"Ebu Hurejre je prenosio veoma mnogo hadisa iako je samo tri godine bio sa Poslanikom Bozijim. Upravo zbog toga su ga Omer, Osman, Ali i Aiša opovrgavali i on je prvi prenosilac hadisa u islamu koji je optuzen da iznosi lazi, a Aiša je bila prema njemu strozija od svih."

[Adabul Arab 1, 282]

 

Muslimani su sumnjali u svaki hadis kojeg je on prenosio.

 

Ebu Hurejre prenosi da je Boziji Poslanik rekao:

"Najbolja sadaka je ona koja za sobom ostavlja nepotrebilost i ... "Prisutni upitaše: "O Ebu Hurejre! Da li si to cuo od Poslanika Bozijeg?" On odgovori: "Ne, ovo je iz kese Ebu Hurejra."

[Buharija 3, Kitabul-nafakat, poglavlje Vudzuhu nafake alal ehli vel'alal]

 

Ebu Hurejre je pripisao Poslaniku neku izjavu, da bi nakon izvjesnog vremena Poslaniku Bozijem pripisao drugi govor koji je bio u ocitoj suprotnosti sa njegovim prethodnim govorom. Tada mu je Abu Seleme, rekao:

"Zar ti nisi rekao da je Boziji Poslanik rekao ... ?" Nemajuci šta da odgovori, Ebu Hurejre poce da govori na habešijskom jeziku." [Buharija 4, Kitabul-tebb Bab Lahame]

 

Ebu Hurejre Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pripisuje da je rekao:

"Kur'an je hazreti Davudu a.s. bio olakšan, pa je on zbog toga naredjivao da mu pripreme jahacu zivotinju i prije nego je ona bila spremna, on bi cijeli Kur'an vec jedanput procitao!!" [Buharija 3, Kitabul-tafsir bab kuluhu ve alejna Davudu Zeburu]

 

Da li neko moze cijeli Kur'an da prouci u vremenu od najviše pola sata, mada pripremanje jahace zivotinje ne uzima ni pet minuta vremena?

 

Ne propustimo se okoristiti o napredna i naucna mišljenja Ebu Hurejre, koji prenosi:

"Boziji Poslanik je rekao: "Ako u posudu sa hranom nekome od vas upadne muha, pomiješajte tu muhu sa hranom koja se nalazi u posudi, a onda tu muhu izbacite van, jer se na jednom njenom krilcu nalazi lijek, a na drugom bolest."

[Ibid 4, Kitabul-fibb Babu iza vaka'az-Zabah fil'ina'- prevod na bosanskom jeziku 4. str. 403. br. 123]

 

Sada se moze postaviti i ovo pitanje:

Iako je za vrijeme hulefau rašidina drugi halifa Omer istukao Ebu Hurejra zbog prekomjernog prenošenja hadisa, i mada su ga Majka Vjernika, Aiša, treci halifa Osman i hazreli Ali a.s. opovrgavali u njegovom prenošenje i pored toliko proturjecnosti u njegovim hadisima kako se moglo desiti da u nekim hadiskim zbirkama imamo tako veliki broj hadisa koje prenosi Ebu Hurejre?

 

Zato što je Ebu Hurejre bio Muavijin namjesnik u Medini. On je za gradonacelnika Medine postavljen onda kada je za vrijeme Muavijine vladavine, ušao u mesdzid u Kufi i tamo prenio jedan hadis o Osmanovom ubistvu u kojem Imama Alija okrivljuje kao njegovog ubicu i na njega šalje prokletstvo Allaha, Poslanika i meleka.

Kada je Muavija cuo za to postavlja ga kao vladara Medine.

[Sarhu Nehdzul- Belage ibn Ebil-Hadid eš-Šaf'e'i tom 4. str. 67]

 

Muavija je naredio da se nasuprot svakom hadisu koji govori o odlikama Ebu Turaba (Alija) prenese jedan hadis o ostalim ashabima i halifama prije Alija, (o cemu smo ranije govorili).

 

Ebu Hurejre je u ovom zadatku igrao najvazniju ulogu, kao što se to moze vidjeti u poglavljima o odlikama odredjenih ashaba i ovo je za Ebu Hurejre bio dobar put da dodje do materijalne dobiti.

 

Ibn Kesir prenosi: "Kad god bi Muavija dao nešto Ebu Hurejru on bi se ušutio, a ako mu ne bi dao, pricao bi." [El-Bidaje ven-Nihaje 8. str. 110]

 

Radi boljeg upoznavanja sa zivotom i djelom Ebu Hurejre mogu se pogledati dva veoma korisna istrazivacka rada od Egipatskog alima šejha Ebu Rije i libanskog alima Sarafuddina el-Musavija.

 

Još jedan od ravija (prenosilaca hadisa) u Buhariji je i Samare ibn Dzundub.

"On je vlasnik jedne palme koja se nalazila u dvorištu jednog ansarije. Cesto je odlazio do te palme, sto je prouzrokovalo da se ansarija osjeti nelagodno, pa se zato pozalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je zbog toga od Samure zatrazio da proda svoju palmu.

Na sto je on odgovorio: "Necu to uiniti."

Pejgamber mu predlozi: "Uzmi neku drugu palmu u zamjenu za ovu."

Samare na taj prijedlog rece: "Necu to uciniti."

Poslanik ponovo predlozi: "Kupi njegovo dvorište."

Saimire i to odbi: "Necu to uciniti."

Poslanik mu rece: "Daj meni palmu i ja ti jamcim Dzennet."

Samare ponovi isti odgovor: "Necu ni to uciniti."

Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve seilem, je na kraju naredio da posjeku palmu i odnesu je (iz dvorišta).

[Sarhu Nehdzul- Belage ibn Ebil-Hadid eš-Šaf'e'i tom 4. str. 78]

 

Prenosi se da je Ebu Hurejre upitao:

"Sta se desilo sa Samure ibn Dzundubom?" Receno mu je: "ziv je". Ebu Hurejre rece: "Ni za koga ne zelim da zivi tako dugo kao Semure!". Upitaše ga: "Zašto?"

Ebu Hurejre rece: "Poslanik Boziji je meni, Samure ibn Dzundubu i Huzejfe ibn el-Jemaniju, rekao: "Posljednji od vas trojice je stanovnik Dzehennema.". Huzejfe nam je utekao, zato ja sada zelim da umrem prije Samure!!"

I Samure je posljednji od njih trojice umro.

[Sijeru A'lamin nubela od Zehebija tom 3, str 184, Dela'ilun Nubuvve tom 6, str 458, El-Isabe 3, str 131; Ibn Ebil Hadid es Safe'i 4 str 78]

 

Taberi piše: "Samure ibn Dzundub je bio namjesnik Zijada u Basri. Ibn Sirin su pitali: "Da li je Samure ubio nekoga?"

Odgovorio je: "Zar se mogu pobrojati oni koji su pobijeni rukom Samure? Zijad ga je u Basri postavio na svoje mjesto i otišao u Kufu, a kada se Zijad vratio Samure je vec poubijao osam hiljada ljudi."

 

I prenosi se da je on za jedno jutro pobio cetrdeset sedam sakupljaca Kur'ana.

 

Taberi prenosi:

"Kada je Zijad umro, Samure je bio njegov namjesnik u Basri i Muavija ga je nekoliko mjeseci zadrzao u Basri, a onda ga smijenio.

Samure je nakon toga govorio: "Neka je Bozije prokletstvo na Muaviju. Tako mi Boga, da sam se ovoliko pokoravao Bogu kao što sam Muaviji, nikad me ne bi kaznio."

[Et-Taberi 6, Dogadjaj godine 53; El-Kamil fit-Tarih od Ibn Asira tom 3, str 195]

 

Svi ubijeni su bili šije (sljedbenici) Alija ibn Ebi Taliba, koji su zbog Muavijine naredbe morali ili da proklinju Alija i da ga se odreknu ili pak da prihvate smrt. Samure je bio jedan od egzekutora ove Muavijine naredbe u Basri. Vehabije baš iz ovih razloga uzimaju i prenose njegove rivajete, i na 72 stranici 15 red "Velikog šejtana" prenose šta on kao sahabija misli o Osmanovom ubistvu!!

 

Ponekad se primijeti da Buharija staje u odbranu politickih protivnika Ehlul-Bejta a.s.

 

Ibn Sa'd na primjer u svome Tabekatu sa ispravnim lancem prenosilaca od Ubejdullaha ibn Abdullaha prenosi da je Aiša rekla:

"Kada se Poslanikova bolest pojacala, od svojih zena je zatrazio da mu dozvole da on u mojoj kuci bude njegovan i one su dozvolile. Poslanik je izašao vani vodjen pod ruku od strane dvojice ljudi, a noge su u se vukle po zemlji. Jedan od te dvojice bio je Abbas, a drugi je bio neki drugi covjek!"

 

Ravija ovog rivajeta veli: Kada sam od Aiše cuo za ovaj dogadjaj, prepricao sam ga Ibn Abbasu i on me je upitao: "Da li znaš ko je bio onaj "drugi covjek" cije ime Aiša nije pomenula?" Rekoh: "Ne". Ibn Abbas rece: "On je Ali ibn Ebi Talib, prema kome Aiša nema nikakvog dobrog vidjenja." [Et-Tabekatul-Kubra 2, str 29]

 

Buharija prenosi isti rivajet, ali da bi odbranio Majku Vjernika, Aišu i sakrio njenu mrznju prema Aliju on ovaj rivajet prenosi u skracenom obliku za jednu recenicu i to zadnju koja kaze da Aiša nema nikakvog dobrog vidjenja prema Aliju!

[Buharija 2, kitabul-hibeti ve fedluhu, Babu hibetur-redzul imre'etehu u Bosanskom prevodu 3, str 540 broj 22]

 

Ili primjer u kojem Buharija nastoji da prikrije mahanu halife Omera i odliku hazreti Alija: "Ibn Madze, El-Hakim, Ebu Davud, El-Bejheki, Ibn Hadzer, Ibn el-Dzevzi i dr ... prenose od Ibn Abbasa:

"Jednu ludu zenu koja je pocinila blud su doveli kod Omera. On je od nekih zatrazio da iznesu svoja mišljenja u vezi presude za tu zenu, a onda je naredio da je kamenuju do smrti. Ali ibn Ebi Talib je vidio tu zenu i upitao: "Sta je s njom?"

Rekoše: "To je jedna luda zena iz tog i tog plemena koja je pocinila blud i Omer je naredio da je kamenuju dok ne umre."

Ali rece: "Vratite je!" A zatim ode kod Omera i rece: "Zar ne znaš da je skinuta obaveza sa ludjaka dok ne dodje do pameti, sa onoga koji spava dok se ne probudi i sa onoga koji je maloljetan dok ne dospije u doba zrelosti?

Omer je oslobodio tu zenu i na osnovu predaje od El-Dzevzija, rekao: "Da nije bilo Alija Omer bi propao."

[Sunnenu Ibn Madzdze 2, 227; Mustadrakus-Sahihejn 2, str 59, Sunenu Ebi Davud 2, 402, Sunenul-Bejheki tom 6, str 264; Tazriketul-Havaz od Ibn el-Dzevzije str 75, Fathul-Bari idr..]

 

Ali, Buharija da bi sakrio Omerovo neznanje i njegovu veliku grešku u izdavanju naredbe da se ubije luda osoba i radi skrivanja Alijeve prednosti i odlike nad Omerom, od cijelog dogadjaja prenosi samo to da je Ali Omeru rekao:

"Zar ne znaš da je ludjak oslobodjen obaveze dok ne dodje do pameti i onaj koji spava dok se ne probudi te maloljetna osoba dok ne dospije u doba zrelosti!"

[Buharija 4, Kitabul-muharibin min ehlil-kufr.. Bab la jurdzemul-madznun vel-madznuna, ovaj dio Buharije jos nije preveden]

 

Teoriju "Hasbuna Kilabullah" ili "Bejnena ve bejnekum Kitabuilah" smatramo pogrešnom i neislamskom. Ako to neko nazove "nadahnucem" ili smatra da je takvo mišljenje došlo iz "sprzenog srca," to za nas nema nikakve vrijednosti. Ono po cemu se mi ravnamo jeste Allah dz.š. i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ono što su oni naredili, a ne nešto drugo.

 

Mi naravno hocemo i slijedimo sunnet, ali ne svakakav i svaciji, vec cisti sunnet Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ni pod kojim uvjetima ne prihvatamo neke predaje iz pojedinih hadiskih zbirki u kojima se zapravo iznose teške klevete na našeg casnog i cistog Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a i na druge Bozije poslanike s.a.

 

U nekim predajama se prenosi:

"Sulejman sin Davudov je rekao: "Veceras cu spavati sa sedamdeset zena pa da mi svaka od njih rodi po jedno dijete koje ce se boriti na Bozijem putu. Jedan melek rece: Reci ako Bog da. Medjutim on to nije rekao i te noci je spavao sa sedamdeset zena, ali nijedna od njih nije rodila dijete sem jedne koja je na svijet donijela pola covjeka!"

 

I Ibrahim a.s. pored optuzbi da je lazov od strane nekih muhaddisa, mora takodjer da podnese i jedan veoma tezak ispit, a to je obrezivanje u osamdesetoj godini zivota i to sjekiricom.

 

Najgore optuzbe i klevete iznose se i na našeg dragog i cistog Poslanika Muhammeda ibn Abdullaha, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao što su: vodjenje bracnih odnosa sa jedanaest zena u jednom satu, postajanje predmetom nasrtaja šejtana, opsihrenos do te mjere da ne zna šta radi, pokušaji da na prepad izbije oci nekom covjeku! Zatim odsijecanje ruku i nogu te izbijanje ociju nekima zbog ubistva jedne osobe, naredjivanje plesacicama da pjevaju dzahilijjetske pjesme, opijanje vinom, vodjenje bracnih odnosa sa zenom koja je u periodu mjesecnog pranja, bestidnost, otkrivanje stidnih mjesta, griješenje u namazu, kaznjavanje nekih osoba bez ikakvog razloga, zaboravljanje nekih dijelova Kur'ana, ... neke su od kleveta koje se u pojedinim hadiskim zbirkama veoma lahko pripisuju Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

 

Mada je ovo bio kratak i letimican pregled nekoliko primjera iz nekih poznatih hadiskih zbirki i iako je preispitivanje velikog broja pitanja kao što su rivajeti o iskrivljavanju Kur'ana koji govore ili o izbacivanju ili o umetanju nekih dijelova iz Kur'ana, što se ni pod kojim uvjetima ne moze prihvatili, pa ipak, to u granicama ove knjige moze da bude dovoljno.