Vehabizam

 

Vehabizam je sekta koja je u 18. vijeku, pod vodjstvom Muhammeda ibn Abdulvehhaba en-Nedzdija nastala na podrucju Arapskog poluotoka, u regiji Nedzd. Ova sekta je, po imenu ocu njegovog osnivaca, dobila ime vehabijska, a ne po imenu samog osnivaca jer se on zvao Muhammed, kao i Poslanik islama, te je postojala opasnost da to on i njegovi sljedbenici ne zloupotrijebe.

 

Naziv "vehabijska" ova sekta je dobila u vrijeme njegovog osnivaca Muhammed ibn Abdulvehhaba, a prvi koji je napisao knjigu, negirajuci mišljenje i vjerovanje vodje ove sekte bio je Sejh Sulejman ibn Abdulvehab, stariji brat Muhammeda ibn Abdulvehaba. Njegova knjiga nosi naziv "Bozije munje u odbacivanju vehabizma". Ova knjiga je posljednji put štampana u Turskoj, u Istambulu 1978.godine.

 

Iako je vehabijska sekta nastala nedavno, tj. u 18. vijeku njenu pojavu Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je predvidio još mnogo prije, što se ubraja u jednu od njegovih mudziza o nagovještavanju dogadjaja u buducnosti.

 

U predajama koje prenose i ši'itski i sunnilski prenosioci hadisa, a medju sunitskim i sam Buhari, casni Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na jasan i konkretan nacin predvidja pojavu ove grupe. Pejgamber s.a.v.a. je neka dogadjanja nagovijestio prije nego što su se ona desila, a predaje o tim nagovještajima prenose svi muslimanski prenosioci hadisa (i ši'itski i sunnitski), od kojih su i vijest o pojavi otpadnicke grupe haridzija, Bitka oko Deve,ubistvo Imama Husejna a.s.

 

Mi cemo ovdje navesti taj hadis iz Buharijinog Sahiha o pojavi razdora i smutnje koja ce doci iz Nedzda. Buhari je u 4. tomu svog Sahiha, u knjizi El filan otvorio jedno poglavlje o Poslanikovim, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, izrekama pod nazivom "Smutnja i razdor dolaze s istocne strane", gdje je naveo ukupno cetiri hadisa. U prvom od njih stoji:

"Sa istocne strane ce smutnja da se podigne i rogovi šejtanski ce sa te strane da se pomole."

Pošto ovdje nije jasno šta se podrazumijeva pod pojmom "istocna sirana" Buhari navodi treci hadis, u istom poglavlju, koji pojašnjava prethodna dva.

U njemu stoji:

"Smutnje ce iz Nedzda da se dignu, i rog šejtanski ce u Nedzdu da se pojavi."

 

Nedzd je regija koja se nalazi istocno od Medine, a tumaci Buharijine zbirke smatraju , takodjer, da se pod pojmom "istocna strana" smatra podrucje Nedzda. Ovaj hadis glasi:

Ibn Omer prenosi: Boziji Poslanik, saljallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao:" O Boze daj nam bereket u Sam naš, o Boze daj nam bereket u Jemen naš," rekoše:

"O Boziji Poslanice i u Nedzd naš?"

Rece: "O Boze daj nam bereket u Sam naš, o Boze daj nam bereket u Jemen naš."

Rekoše: "O Boziji Poslanice i u Nedzd naš?", i mislim daje treci put rekao:" Tamo su (u Nedzdu) potresi i fitneluci. Sa tog podrucja ce se pojavili šejtanski rog."  [Buhari 4. Kilabul-fiten. Babul-lileni minel-mešrik.]

 

Muslim, takodjer, u svojoj knjizi, poglavlje El-fiten donosi više predaja u vezi s ovim. U jednom Poslanikovom hadisu stoji: "Upravo sa ovog podrucja (Nedzd) ce da se pomoli glava nevjerstva."

 

Kao što cemo to kasnije vidjeli, polazna tacka vehabizma, posredstvom Muhammed ibn Abdulvvehaba, bila je regija Nedzda, koja je sve do danas ostala središte vehabizma. Sve politicke i vjerske vodje vehabizma su porijeklom iz Nedzda, tj. njihovo politicko vodjstvo je u rukama porodice Saud, potomaka pomenutog Muhammeda ibn Saud en-Nedzdija, dok je njihovo vjersko vodjstvo sve, do skora bilo ograniceno na porodicu Sejh, potomke pomenutog Sejha Muhammeda ibn Abdulvvehab en-Nedzdija, da bi tek nedavno ovo vodjstvo bilo prošireno i na alime iz drugih porodica, uz uslov da su porijeklom iz Nedzda. Do sada nijedna osoba koja nije bila porijeklom iz Nedzda nije mogla postati clan Vijeca velikih alima - "Hej'atu kiberil-'ulema" (ideološki vrh vehabizma, bolje receno: Vatikansko vijece vehabija) [Casopis El-dzeziretul-Arab. mjesec 5/28. godina 1998.]

 

NASTANAK I RAZVOJ VEHABIZMA

 

1115. (ili 1111.) hidzretske godine u Nedzdanskom gradu Ujejne rodjen je Muhammed ibn Abdulvvehab. Osnovna vjerska znanja je stekao kod svog oca šejh Abdulvvehaba. Od samog pocetka svoj interes je usmjerio u neobicnom pravcu, zarko je zudio da što više sazna i prouci stanja i biografije osoba koje su se lazno predstavljale kao poslanici kao što su: Musejlemetul-Kezzab, el-Asvadul-'Ansi, Tulejhetul-Asadi i dr. Njegova zedj za ovakvim znanjem je bila neutoljiva.'

[El-Fedzrus-Sadik. str.17, Dzemil Sidki ez-Zehavi, jedan od znacajnih alima 19. stoljeca u Iraku. Kratka biografija ovog autora moze se naci u knjizi El a'lam od Ziriklija 2/174; Fitnetul-Vehhabijja str.66 (Ahmed Zejni Dehlan, hanefijski muftija i jedan od znacajnih alima Mekke u 19. stoljecu, kuji je takudjer, autor niza drugih djela. O njemu pogledali u knjizi El a'lam 1/129 ciji je autor Hajruddin ez-Zirikli jedan od branitelja i podrzavatelja vehabizma i porodice Saud.]

 

On s velikim entuzijazmom pocinje da cita i proucava knjige Ahmeda ibn Abdul-Halima ibn Tejmijje i njegovog ucenika Ibnul-Kajjima el-Dzuzije. Obojica su zbog svojih novotarijskih, pa cak i nevjernickih stavova, te zbog svog javnog iznošenja tvrdnje da su svi muslimani osim njih nevjernici, od strane sunitskog Sabora uleme osudjeni na robiju, da bi na kraju Ibn Tejmijje u zatvoru i umro.

[Vehabijski casopis El-muslimun. br.333 9.zil-hidzdze 1441. h.g. (21 juni 1993)]

 

Jedan dio svog zivota Muhammed ibn Abdulvehhab je proveo putujuci kroz Hidzaz (podrucje Mekke i Medine) gdje je kod nekih alima, iz tog podrucja, poceo studirati vjerske znanosti, da bi neki od njegovih profesora, takodjer, shvatili da on, zaista, ima odredjenu vrstu umne zastranjenosti i pshicke poremecenosti. Medju njegovim profesorima su bila i dvojica alima hanefijskog mezheba, šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi i šejh Muhammed Hajat es-Sendi. [El Fedzrus-Sadik. str.17; Sathalu zan ali Saud. str.113]

 

Nakon povratka iz Medine u Nedzd, Muhammed ibn Abdulvehhab odlucuje se na novo putovanje i upucuje se prema Basri. Ovo putovanje oznacava pocetak jednog sasvim novog perioda u njegovom zivotu. Boravak Muhammed ibn Abdulvehhaba u Basri ispunjen je nejasnocama, neki cak prenose da se on ni u Basri nije mogao skrasiti vec se uputio prema Iranu u podrucje Kurdistana, Hamadana i Isfahana, da bi u Isfahanu neko vrijeme studirao istocnu filozofiju i bavio se sufizinom.

[Zu ama'ul-islah fil-'asril-hadis, str.10, poznati egipatski pisac Ahmed Emin.]

 

Neki su, pak, napisali da je putovanje nastavio sve do Gazanejna, grada na jugu Afganistana. [Putopis, str.409, Mirza Ebu Talib.]

 

Bilo kako bilo, nakon ovog dugog putovanja, cija ce se svrha tek kasnije, takodjer doznali, on se vraca u Irak i jedno vrijeme provodi u Bagdadu, gdje sklapa brak sa nekom bogatom hanumom.

 

Za vrijeme njegovog boravka u Iraku (Basra, Bagdad, Kurdistan) dogadjaju se neke stvari koje, po svoj prilici, cine glavno poglavlje zivota Muhammed ibn Abdulvehhaba. Ti dogadjaji se smatraju prvom fazom u nastanku vehabijske sekte, pa samim tim i kljucnom tackom za proucavanje i analizu vehabizma.

 

Gospodin Hemfer je bio jedan od vrhunskih i prvorazrednih špijuna engleske ambasade kada je 1715. godine, od strane Ministarstva za kolonije bio postavljen za upravitelja istocno-indijske kolonijalne kompanije. Posto je naucio sluzbene jezike islamskih zemalja (arapski, perzijski turski) dobar dio svog zivota proveo je na prostorima Osmanskog Carstva (današnja Turska), Egipta, Iraka, Hidzaza i Irana. Cilj je bio prikupljanje što tacnijih informacija o razlicitim osobenostima islamskog svijeta i muslimana, kao što su obicaji, gledanje naroda na društvena pitanja i kulturu.

 

Gospodin Hemfer o izvršenju svog zadatka kaze:

"Kada je u pitanju opstanak kolonijalne vladavine nad Indijom, britanska vlast je bila potpuno sigurna u njenu stabilnost i za nju se nije nimalo brinula. Razlog tome je cinjenica da je Indija zemlja u kojoj zive razliciti narodi i egzistiraju raznovrsne i medjusobno oprecne vjere, pa je samo postojanje ovih razlika uzrok ucvršcavanju naše vladavine i prevlasti nad ovom zemljom. U pogledu opstanka i produzetka kolonijalne vlasti nad Kinom, britanska vlada nije imala ni najmanju brigu, jer dvije religije, budizam i konfucionizam, koje su bile raširene na ovom podrucju zapravo su bile mrtve i svu paznju naroda su usmjeravale onom svijetu, a ovaj svijet i poslove koji se ticu zivota na ovom svijetu su zapostavljale. Naravno, mi nismo mogli u potpunosti biti sigurni da se u buducnosti naša vlast nece naci u opasnosti, pa smo zato naše politcke planove u ove dvije zemlje (Kina i Indija) sprovodili tako da u gradovima uvijek vlada neznanje i razjedinjenost, a ponekad neka epidemija ili bolest, jer smo samo pomocu uspavanosti i intelektualne zaostalosti stanovnika ovog podneblja mogli doci do ostvarenja naših ciljeva..."

[Mudekkirat Mister Hemfer (Zbirka uspomena Hemfer), str.11; Bejrut, Libanon.]

 

Tako je 1715 godine gosp. Hemfer, zajedno sa još nekoliko osoba zaduzenih od strane britanskog Ministarstva za kolonije, otpoceo svoj špijunski zadatak u islamskim zemljama. (Osmansko Carstvo, Egipat, Irak, Hidzaz i Iran) Hemfer je dvije godine proveo u prijestonici Osmanskog Carstva, gdje se u jednom tamošnjem mesdzidu upoznao sa srednjovjecnim alimom zvanim Ahmed-efendi. Nakon toga, od strane britanskog Ministarstva za kolonije, Hemferu je naredjeno da otputuje za Irak. Kada je stigao u Basni, odsjeo je u jednom od gradskih mesdzida. Mutevelija mesdzida je bio šejh Omer Ta'i, koji je odmah, pri prvom susretu, posumnjao da je on špijun. Zato ga je odmah upitao ko je i odakle je došao. Nakon male stanke, Hemfer je odgovorio da je Turcin i da dolazi iz malog turskog mjesta Agdir. Tada je on vec dobro poznavao turski jezik. Medjutim, i pored sve lukavosti kojom se ovaj špijun sluzio, šejh Ta'i ga je posmatrao samo kao jednog stranca i ništa više. Zato je Hemfer bio primoran da napusti mesdzid.

 

Nakon ovoga obreo se u jednoj stolarskoj radionici, koja je pripadala covjeku po imenu Abdur-Reza, koji je bio ši'itskog mezheba, porijeklom iz Horosana (pokrajina u Iranu). Hemfer je iskoristio priliku i kod stolara naucio perzijski jezik.

 

Da bi se ljudima predstavio kao sasvim obican covjek, Hemfer je danju odlazio na posao u stolarsku radionicu, radeci za mizernu platu. Svakog dana je rucavao u radionici i odlazio u mesdzid radi obavljanja namaza. Njegova volja i preduzimljivost, u cilju ostvarenja dobijenih zadataka, bili su toliko veliki da ga ni teški stolarski poslovi nisu mogli odvratiti od špijuniranja. Njegovo ponašanje i djela su bili takvi da ga je i sam šejh mesdzida poceo smatrati dobrocudnim muslimanom, sa islamskim ponašanjem, te mu je cak predlozio da se ozeni jednom od njegovih kceri, ali je on to odbio.

 

Svakog dana u predvecerje šije i Iranci naseljeni u Basri okupljali su se ispred stolarske radionica raspravljajuci o politickim i ekonomskim pitanjima. Izmedju svih onih koji su se okupljali, njegovu paznju je privukao mladic obucen u odoru studenta vjerskih znanosti, koji je veoma dobro poznavao tri jezika: arapski, perzijski i turski. Taj mladic se zvao Muhammed ibn Abdulvvehab. Muhammed je bio jedan ambiciozni i ratoborni mladic, koji se zestoko opirao vladavini Osmanlija, i upravo ga je ta borbenost vukla da dolazi u društvo Iranaca.

 

Jedne noci je ši'iski alim po imenu šejh Dzevade Komi, putujuci za Sam (Siriju) došao u Basri i zanocio u kuci Abdur-Reze. Te noci se i Muhammed ibn Abdulvehhab tamo našao i izmedju njega i šejh Dzevada Komija je došlo do rasprave. Gospodin Hemfer u nastavku svojih uspomena kaze: "Kada sam vidio prepirku ove dvojice ljudi, odmah sam shvatio da sam pronašao ono što sam trazio, a to je Muhammed ibn Abdulvehhab i niko drugi."

 

Od tada je gospodin Hemfer poceo da ucvršcuje svoje veze sa Muhammedom ibn Abdulvehhabom. Trudio se da ga ubijedi kako je on predmetom vece Bozije paznje i od samog Omera i Alija. Ponekad bi mu, takodjer, govorio:

"Da si ti zivio u doba poštovanog Pejgambera, on bi te sigurno postavio za svoga nasljednika. I danas mi zelimo da te Bog postavi i da putem tebe obnovi islam, jer ti si jedini spasitelj koji moze islam izbaviti iz ovog nazadovanja i primitivizma."

[Ibid; str.45]

 

Hemfer u svojim zabilješkama navodi:"Ja sam Muhammed ibn Abdulvehhaba slijedio poput njegove sjene. Konstantno sam se trudio da ga odvratim od temeljnog islamskog vjerovanja." Jednog dana je Hemfer rekao Muhammed ibn Abdulvvehabu:

"Danas dzihad više nije obavezan.", na šta je Muhammed odgovorio: "Bog je rekao: "Borite se protiv nevjernika". Hemfer je uzvratio: "Bog je rekao: "Borite se protiv nevjernika i licemjera", pa, ako je ovaj ajet obavezujuci, zašto se onda Pejgamber s.a.v.a. nije borio protiv licemjera." Muhammed je odgovorio: "Ali Pejgamber s.a.v.a. je protiv njih ili ratovao rijecima i izjavama.", na što je Hemfer rekao: "Prema tome, dzihad protiv nevjernika je obavezan samo rijecima i logikom." Muhammed je ustvrdio: "Ali Pejgamber s.a.v.a. je vodio rat protiv nevjernika." Hemfer je ovo prokomentarisao: "Poslanikov rat protiv nevjernika je bio u znaku samoodbrane, jer su nevjernici bili odlucili da ga ubiju." [Ibid; str.21]

 

Drugi put Hemfer je posegao za pitanjem privremenog braka, pa je Muhammedu ibn Abdufvenhabu rekao:

"Ja vjerujem da je muta' brak (brak uzitka na odredjeno vrijeme) dozvoljen." Muhammed je odlucno rekao: "Nikad!" Na ovo je Hemfer odgovorio: "Bog - je u Kuranu rekao: "A zenama vašim s kojima ste imali bracne odnose podajte vjencane darove njihove." (Navedeni prijevod je uzet od Korkuta, dok doslovan prijevod glasi: "A zenama vašim, od kojih ste trazili uzitak dajte vjencane darove njihove) Muhammed je rekao: "Ali Omer je ovaj "brak uzitka" zabranio rijecima: "Dva uzitka su bila dozvoljena i ja ih zabranjujem." Hemfer mu je na to rekao: "Ti kazeš da si od Omera veci znalac, zašto onda hoceš da ga slijediš u ovom pitanju?"

Muhammed je na ovo zašutio, a gospodin Hemfer mu je odmah predlozio privremeni brak, što je ovaj, zadovoljno se nasmiješivši i glavom klimnuvši, prihvatio. [Ibid; str.42]

 

Vidjevši dobru priliku za smutnju gospodin Hemfer je odmah otišao do jedne od kršcanki koje su od strane britanskog Ministarstva za kolonije bile zaduzene za kvarenje muslimanske omladine u Basri i ispricao joj cijeli slucaj, a onda ju je pod laznim imenom Safija odveo na uslugu Muhammedu ibn Abdulvehabu, da bi je Muhammed, uprkos stavu njegovog mezheba o ovome, privremeno vjencao.

 

Gospodin Hemfer je zapisao: "Ja sam gospodji Safijji dao potrebne uputu i rekao: "Mi svo svoje vrijeme moramo posvetiti odvracajuci ovog covjeka od pravog vjerovanja."

 

U nastavku svog dnevnika Hemfer je zabiljezio:

"I tako smo mi Muhammeda ibn Abdulvehhaba navratili da sa nama pije alkohol, postepeno mu skidavši ogrtac vjere (imana) sa njegovih ledja. Bili smo do te mjere istrajni da sam ja jednog dana odlucio da u njegovom srcu potaknem sumnju u licnost samog Pejambera s.a.v.a., na sto mi je on ljutito uzvratio: "Ako samo još jednom budeš tako razgovarao sa mnom, nit našeg prijateljstva ce se prekinuti." Uplašio sam se srdzbe i smrknutog lica sina Abdulvehhabovog i ništa mu više nisam o tome rekao. Medjutim, kada se sve sabere, ja sam ga ipak uspio nagovoriti da pored sunnitskog i ši'ilskog mezheba osnuje jedan treci mezheb, koji ce zagovarali i širiti pravi islam." [Ibid. sir. 45.]

 

Jedne prilike Hemfer je lukavo izmislio san i ispricao ga Muhammedu: "Sinoc sam u snu vidio Vjerovjesnika islama kako sjedi na nekom prijestolju, a oko njega se nalazilo nekoliko ucenjaka, koje nisam poznavao. Onda ulaziš ti, Muhmmed ibn Abdulvehhabe, a lice ti sija nekom finom svjetlošcu. Pejgamber s.a.v.a. u znak postovanja prema tebi ustade sa svoga mjesta, poljubi te izmedju ociju, a zatim rece: "O, Muhammede, ti si moj imenjak i nasljednik si znanja mojega. Ti si onaj koji mene nadomještaš." Na to si ti odgovorio: "O Boziji Poslanice, bojim se da svoje znanje i razumijevanje objelodanim ljudima." Pejgamber ti na to rece: "Ne boj se, ti si duzan da dostaviš poslanicu i ti si najbolji i po polozaju uzvišeniji."

 

Hemfer komentarišuci Muhammedovo raspolozenje poslije ispricanog sna veli: "Kada samo ovaj izmišljeni san ispricao Muhammed ibn Abdulvehhabu, od radosti je poskakivao i nekoliko puta, zaredom, me pitao da li to ozbiljno govorim, što sam ja potvrdjivao."

 

Hamfer zatim dodaje:"Onoga dana kada sam mu ispricao svoj izmišljeni san, Muhammed ibn Abdulvehhab je odlucio da javno iznese i objelodani svoj (vjerski) pravac, [Ibid, str. 46.] da bi 1735 godine na skupu kojem je prisustvovalo nekoliko ljudi javno je iznio svoj novi (vjerski) cilj. Svoje ideje je najprije, u obliku niza tema i nejasnih termina objelodanio pred svojom rodbinom i rodjacima. Nakon toga je krenuo u njihovo širenje i detaljno obrazlaganje.

 

Pošto je Muhammed ibn Abdulvehhab prihvatio da pod patronatom i po nalozima gospodina Hemfera svoje vjerovanje iznese u javnost, od strane britanskog Ministarstva za kolonije dobio je jedan plan i program rada u sedam tacaka, koji je sadrzavao sljedece upute:

 

1. Okriviti sve muslimane zbog toga što su izašli iz pravog islama.

2. Neposlušnost i nepoštivanje naredbi koje dolaze od osmanske vlasti, te podsticanje ljudi na rat protiv Osmanskog Carstva s ciljem njegovog slabljenja.

3. Ubacivanje razlika i nesloge medu muslimane u svijetu, a zatim stvaranje jedinstva na temelju novog mezheba.

4. Rušenje kubbeta, harema i muslimanskih svetinja u Mekki i Medini, kao i u drugim gradovima, pod izgovorom da su sva ta mjesta pozornice mnogobostva (širka).

5. Štampanje i širenje onog tumacenja Kur'ana koje ce podrzavati vjerovanje Muhammed ibn Abdulvehhaba.

6. Rušenje Kabe pod izgovorom da je ona nekad bila centar idolopoklonstva.

7. Sprecavanje muslimana u obavljanju obaveznog obreda hadzdza, te nagovaranje i prisiljavanje arapskih nomadskih plemena na ubijanje hadzija i plijenjenje njihove imovine.

 

Gospodin Hemfer, u svom prisjecanju, dodaje: "Muhammed mije obecao da ce se svih sedam tacaka toga plana ispoštovati i sprovesti u djelo, ali je od mene trazio da mu za to dam vremena, rekavši: "Sprovodjenje u djelo svake od sedam tacaka trenutno je nemoguce. Rušenje Kabe ce teško ikada biti izvodljivo."

On je vjerovanje svog novog pokreta prvi put objelodanio u Basri, jer Hajruddin ez-Zirikli, koji je sve do 1976. bio saudijski izaslanik u Egiptu, te pomocnik ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije i branitelj i podrzavalac porodice Saud i vehabizma, u jednom kracem biografskom djelu o Muhammed ibn Abdulvehhabu kaze: "Sejh Muhammed je u Basri postao meta napada i uznemiravanja, te je bio primoran da je napusti i vrati se u Nedzd."[El-Alam; Ez-Zirikli, 6/257.]

 

U Nedzdu se nastanio u gradu Hurejmla gdje je tada zivio njegov otac. Tamo je otpoceo sa propovijedanjem svojih ideja i vjerovanja, zbog cega ga je otac korio i zestoko mu se suprotstavljao, sve do 1143. h.g. kada je preselio s ovog svijeta, otišavši nezadovoljan njime. Nakon oceve smrti, Muhammed ibn Abdulvehhab još slobodnije nastavlja propagirali vlastito vjerovanje, a s druge strane pocinje da ismijava i napada vjerovanja drugih ljudi, što izaziva revolt ljudi koji mu prijete ubistvom. Usljed toga on biva primoran da napusti Hurejmlu i da se uputi u Ujejnu, svoje rodno mjesto.

 

Tadašnji gradonacelnik Ujejne je bio Osman ibn Muammer, s kojim je Muhammed ibn Abdulvehhab, nakon što mu je saopcio svoje namjere, sklopio sporazum o medjusobnom potpomaganju u kojem mu je Osman dao potpunu slobodu propagiranja njegovog vjerovanja, uz uslov da Muhammed ibn Abdulvehhab djeluje u pravcu proširenja Osmanove vlasti na cijelu regiju Nedzda, koja je u to vrijeme imala šest ili sedam neovisnih pokrajina. [Historija Nedzda 2.dio, Es Sejjid Mahmud Sukri el-Alusi.]

 

Radi ucvršcenja ovog sporazuma Osman ibn Muammer je svoju sestru Dzouhare udao za Muhammeda, na što mu je ovaj rekao: "zelim da Allah Nedzd i Arape s tog podrucja tebi pokloni."

[Povijest Nedzda. Harry St.John Philby, poslanik britanskog Ministarstva kolonija na Arapskom poluotoku, covjek koji je ustvari, imao glavnu ulogu u stvaranju današnje saudijske kraljevine, koga vehabije zovu el-Hadz Shejh Abdullah Philby, jer je on navodno postao musliman; o njemu cemo takodjer, govoriti kasnije. Poklanjanje Nedzda, od strane osnivaca vehabijske sekte, na neki nacin se moze opravdati, ali to što Muhammed ibn Abdulvehhab od Allaha moli poklanjanje nedzdanskih Arapa Osmanu ibn Vluamrneru kao da u sebi sadrzi neko novci znacenje i ucenje o tevhidu do kojih moze doprijeti samo vehabijsko shvatanje i nicije drugo.]

 

Sporazum izmedju gradonacelnika Ujejne i Muhammed ibn Abdulvehhaba nije dugo potrajao jer je gradonacelnik grada Ihsa'a, koji je bio uticajniji od Osman ibn Muammera zatrazio da pogubi Muhammed ibn Abdulvehhaba zbog njegovih novih tvrdnji i rušenja mezara Zejd ibnul-Hattaba, kao i zbog njegovog napada na vjerska ucenja muslimana. Tada je Osman ibn Muammer od Muhammeda ibn Abdulvehhaba zatrazio da napusti Ujejnu, sto je ovaj i ucinio i za svoje novo mjesto stanovanja odabrao grad Der'ijje [Povijest Nedzda, str.138. Harry St.John (el-Hadzdz eš-Šejh Abdullah) Pliilby.], dok el-Alusi u svojoj knjizi kaze: "Muhammed ibn Abdulvehhab je odabrao Der'ijju, grad Musejlemtul-Keddaba, i otputovao tamo da se nastani.

[Historija Nedzda, str.11, el-Alusi.]

 

1160. h.g. Muhammed se nastanjuje u Der'iju, ciji je gradonacelnik bio Muhammed ibn Saud (rodonacelnik porodice Saud) s kojim je on, na isti nacin kao i sa gradonacelnikom Ujejne, napravio sporazum o medjusobnoj saradnji. U tom sporazumu Muhammed ibn Abdulvehhab se obavezao da ce raditi na teritorijalnom proširenju Ibn Saudove vlasti, te je obecao da ce se ratni plijen i prihodi do te mjere povecati da Ibn Saud nece imati potrebe za nametanjem ikakvih poreza narodu. [Povijest Nedzda, str.39 Philby.]

 

Saud mu je zauzvrat obecao da ce mu pomoci u širenju ideja njegovog novog mezheba i da ce mu dati punu podršku. Ibn Saud mu je nadalje rekao:"Mi cemo tebe pomoci i našu ti podršku pruziti i sa protivnicima jedinstva (onog kojeg je Muhammed ibn Abdulvehhab zastupao) dzihad voditi, ali pod dva uslova:

1. Ako te mi pomognemo i Allah tebe ucini pobjednikom, ja se bojim da nas ne napustiš i s nekim drugim sporazum ne sklopiš. (Na ovo se Muhammed ibn Abdulvehhab obavezao da takvo nešto nece uciniti)

2. Ja u vrijeme zetve i ubiranja plodova od gradjana Der'ijje uzimam odredjeni postotak kao porez pa se bojim da mi ti to ne zabraniš.

 

Muhammed ibn Abdulvehhab mu je na to odgovorio: "Nadam se da ce nam Allah brojne pobjede dati, na osnovu kojih ce do tebi, umjesto poreza, obiman ratni plijen stizati."

[Muhadirat fi tarihi, Devletis-Saudijjetil-ula str.13, Ebu Alijje Abdul-Felah.]

 

Da bi ucvrstio ovaj sporazum Muhammed ibn Saud je svog sina Abdulaziza ozenio Muhammed ibn Abdulvehabovom kcerkom.

[Ali Saud Madihim ve Mustekbelihim, str.23. Dzobran Samijje.]

 

Sporazum izmedju Muhammed ibn Abdulvehhaba i Muhammed ibn Sauda zasigurno se moze svrstati u drugo vazno poglavlje historije vehabizma.

 

Šejh Mugnijje s tim u vezi kaze:

"Muhammed ibn Abdulvehhab, sklopivši novi sporazum, odjednom se osjetio dovoljno mocnim da svoje sljedbenike pozove i podstakne na "dzihad"!!! i da u susjedna podrucja pošalje pismo po kojem se tamošnji stanovnici trebaju odazvati tom pozivu i slijediti upute date u njemu. Svako ko bi taj poziv prihvatio bio je duzan odvojiti desetinu od svoje imovine i predati je Muhammed ibn Abdulvehhabu, a onaj ko bi poziv odbio, bio je napadnut od strane njegove vojske i njegovih sljedbenika. U tim napadim muškarci su ubijani, imovina plijenjena, a zene zarobljavane. Osnovno nacelo im je bilo: "Primi vehabizam, ili ceš biti ubijen, zena ce ti hudovica postati, a djeca jetimi." To je logika vehabija koju su oni u svim njenim segmentima bezuslovno slijedili i upravo iz pomenutih razloga Muhammed ibn Abdulvehhab je najprije sklopio sporazum sa Osman ibn Muammerom, a onda sa Ibn Saudom. Bio je u potpunosti spreman napraviti sporazum sa bilo kojim mocnikom kako bi njegovu moc iskoristio za ostvarenje svog zacrtanog cilja." [Hadihi hijel-vehhabijje, str.114.]

 

Politicka historija vehabizma se moze podijeliti na dvije osnovne etape.

 

Prva etapa pocinje sporazumom izmedju Muhammed ibn Abdulvehhaba i Muhammed ibn Sauda 1158. h.g. i sve do 1230. h.g. ubrzano napreduje, da bi od te godine pocelo njeno slabljenje i s pocetkom 14. vijeka, tacnije 1309. h.g. u potpunosti nestaje s politicke scene.

 

Druga etapa pocinje nekoliko godina nakon potpunog sloma vehabijske vladavine, tj. pocetkom 14. hidzretskog stoljeca, tacnije 1319. h.g. kada je Abdulaziz ibn Abdurrahman Ali Saud (Fahdov otac) okupirao Nedzd i vlast nad tim podrucjem preuzeo u svoje ruke.

 

Prva faza politicke historije vehabizma, zbog njene direktne veze sa licnošcu Muhammed ibn Abdulvehhaba, ce ovdje biti razmotrena dok ce o dragoj fazi biti govora kasnije na odgovarajucem mjestu. Ono što je vazno i zajednicko za obje etape jeste kljucna uloga Britanije, iako je nacin na koji je Britanija bila umiješana u obje etape bio razlicit.

U prvoj etapi se više oblikovalo ideološko ustrojstvo vehabizma, dok se u drugoj više paznje poklanja ustrojstvu vlasti i politike vehabizma.

 

Ranije smo vec ustanovili da je grana nauke zvana orijentalizam upravo uspostavljena u svrhu što boljeg upoznavanja islama, a onda i radi dobro planiranog i temeljitog napada na islam. Orijentalisti su, zapravo, oni koji su uvijek prethodili kolonijalnom osvajanju islamskih zemalja. Oni su ti koji su, dobro poznajuci slabe tacke muslimana, pronalazili nacine i puteve do njihovog najboljeg iskorištavanja, stvarajuci mnoge sekte i raskole medju muslimanima. U prvoj fazi historije vehabizma lijepo smo vidjeli kako je gospodin Hemfer licnost koja je trazila i pronašla osobu poput Muhammed ibn Abdulvehhaba. Medju stvarima kojima ga je Hemfer poducio, a koje se vrlo dobro slazu s njegovom kontraverznom licnošcu, je i utjerivanje muslimana u nevjerstvo, što se u arapskom jeziku zove takfir. To je ucinio zbog toga što svi kolonijalne sile dobro znale da su se svi ratovi i bratoubilastva medju muslimanima desili upravo na osnovu izdavanja fetvi o takfiru medju islamskim mezhebima, tj. medjusobnom optuzivanju pojedinih mezheba za nevjerstvo. Prema tome pomocu optuzbi jedne grupe muslimana od strane druge za nevjerstvo, oni su pripremili teren za sukob medju muslimanima.

 

Za razliku od drugih, u vehabijskoj sekti takfir, smatranje drugih muslimana nevjernicima nalazi posebno mjesto. Takfir u ovoj sekti nije tek puko sredstvo borbe u odredjenom politickom trenutku, to je njeno temeljno nacelo. Ustvari, bit i sadrzaj vehabizma je utjerivanje ostalih muslimana u nevjerslvo (takfir), odnosno, smatranje sebe jedinim predstavnikom tevhida, tj. vjerovanja u jednog Boga. Drugim rijecima svi ostali muslimani su proglašeni mnogobošcima (mušricima), da bi ih Muhammed ibn Abdulvehhab svojim dolaskom odvratio od mnogoboštva i nevjerstva i pozvao ih u vjerovanje u jednog Boga, tj. tevhid, da bi krajnji ishod njegovog poziva bio uspostavljanje, macem i sabljom porodice Saud, drzave jednoboštva (tevhida).

[Djelo Felhul-medzid, fusnot str.236 napisano kao objašnjenje knjige Kitabul-tevhid od Muhainmed ibn Abdulvehhaba. koje je napisao njegov unuk Ahdur-Rahman ibn Hasan Ališ-šejli, a Bin Baz je dao neke ispravke i pojašnjenja. Ovu knjigu zajedno sa još cetiri (Tefsir Ibn Kesir. Rijadu-s-salihin, Giajetul-meram. Er-rahikul-mahtum) je 1994 godine u Bosni i Hercegovini na arapskom jeziku, s lijepim koricama, štampala i besplatno podijelila na hiljade primjeraka organizacija kuvajtskih vehahija pod imenom "Dzami'atu Ihja'it-turasil-islamijj"]

 

I sam osnivac vehabijske sekte Muhammed ibn Abdulvehhab o muslimanima nevehabijama ovako veli:

"Ako kazu: "Mi ne pripisujemo Bogu druga, naprotiv, mi svjedocimo da niko niti stvara, niti opskrbljuje, niti korist donosi niti štetu otklanja, osim Allaha jednog, jedinog koji nema druga, te da je Muhammed Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, koji ne moze sebi ni korist donijeti i štetu otkloniti, ali vjerujemo da dobri ljudi imaju ugled kod Allaha i putem njih molimo od Allaha da nam usliši naše dove, odgovori mu: "Oni protiv kojih se Boziji Poslanik borio, takodjer su tvrdili sve što si naveo, tvrdili su da njihovi kipovi ništa ne odredjuju, samo su im pripisivali ugled kod Allaha i mogucnost šefa'ata (posredovanja). Drugim rijecima onaj ko trazi šefa'at od Muhammeda s.a.v.a, isti je kao i onaj koji trazi od kipova."

 

Takodjer i u knjizi "Er-resa'ilul-amalijjelut-tis'a", kaze:

"Svako ko od Poslanika Muhammeda s.a.v.a. zatrazi šefa'at, kao da je to od kipova zatrazio, tu nema nikakve razlike."

 

Njegov brat Sejh Sulejman ibn Abdulvehhab, u knjizi Es-seva'ikul-ilahije, koju je napisao kako bi pobio vehabizam, obraca se vehabijama sljedecim rijecima:

"Vi smatrate kufrom ono sto je i najmanje nevjerstvo, vi smatrate kufrom ono za što vi mislile da je kufr, vi smatrale nevjerstvom ocevidan islam, vi smatrate nevjernicima i one koji su odbili da nazovu nevjernicima one koje ste vi tako nazvali."

 

Svako ko se uputi u proucavanje vehabijskih knjiga, bile one od Muhammed ibn Abdulvehhaba, ili njegovih sljedbenika, zasigurno ce naici na raspravu o raznim vrstama višeboštva i nevjerstva. Ovakve rasprave, u takvim knjigama, idu toliko daleko da, ne optuzuju samo muslimane, nevehabije, za nevjerstvo nego i same vehabije. Citatelj takvih knjiga sigurno ce doci do zakljucka da je temelj vehabijske sekte takfir, utjerivanje drugih muslimana u nevjerstvo. Na taj nacin postaje jasno da su orijentalisti putem engleskog Ministarstva za kolonije, odnosno, gospodina Hemfera, ponovo ozivjeli haridzijski pokret, koji je bio jedan od najprljavijih i najnejasnijih pokreta u historiji islama, a zasnivao se na takfiru svih muslimana koji nisu bili haridzije. Oni su cak i muslimane svoga vremena i velike ashabe Bozijeg Poslanika, kao što je Osman ibn Affan i velikane Ehlul-Bejta, kao što je Imam 'Ali ibn Ebi Talib, takodjer smatrali nevjernicma.

 

Proucavanje ove dvije struje (haridzija i vehabija) za sobom povlaci jedan potpuno siguran zakljucak, a to je da su ove dvije, naizgled razlicite frakcije, u suštini jednake. Veliki broj muslimanskih alima je, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, nakon proucavanja ove tematike potvrdio ovu cinjenicu.

 

Poznati egipatski pisac Ahmed Emin u knjizi Fedzrul-islam na prilicno dobar nacin proucava osobine haridzija. Neke od tih osobina su:

 

Fanaticno i veoma zestoko insistiranje na formalnim i nebitnim stvarima

 

Njihov izgled i nacin odijevanja je bio takav da su odavali utisak svetaca i briznih cuvara svoje vjere. Neposredno pred pocetak Bitke kod Nehrevana hz. 'Ali im je poslao Ibn 'Abbasa da ih posavjetuje i pozove na mir, te tako sprijeci krvoprolice. Medjutim, Ibn 'Abbas se vratio razocaran, opisujuci ih rijecima: "Oni su ljudi na cijim celima su zuljevi od cinjenja sedzdi, a ruke su im postale (zbog sedzdi) kao stopala kamila, odjeca im je ostarjela, a nogavice okracale."  [El-Ikdul-ferid, 2/389.]

 

Upravo zbog njihove zavaravajuce spoljasnjosti h.z 'Ali a.s. je, nakon što ih je pobijedio u Bici kod Nehrevana, rekao:

"I tako, sada, neka je hvala i slava Allahu, o ljudi! Izbio sam oko pobuni. Niko osim mene nije istupio prema njoj kada je tama njezina nadolazila, a bjesnilo njeno bilo zestoko. Pitajte me prije nego što me izgubite, zato što cu vam, tako mi Onoga u cijoj ruci je zivot moj, ako me pitate bilo šta izmedju vašeg sada i Sudnjeg dana, ili o skupini koja bi uputila stotinu i, takodjer zavela stotinu, reci ko najavljuje nastup njezin, ko je vodi naprijed, a ko je tjera straga, gdje su postaje u kojima ce se zaustaviti jahace zivotinje njene radi odmora i gdje je konacno mjesto prebivanja, te ko ce medju njima biti ubijen, a ko ce umrijeti smrcu prirodnom.

A kad me izgubite, pa vas zadese prilike teške i dogadjaji mucni, mnogi u polozaju onih koji postavljaju pitanja ostat ce nijemi s pogledom prema zemlji, dok ce oni koji su u mogucnosti da daju odgovor izgubiti hrabrost. To ce biti onda kada se ratovi spuste na vas s tegobama svim pa ce vam dani biti produzeni, sve dok Allah ne dadne pobjedu onima koji su ostali cestiti medju vama.

 

Kada iskušenja dodju, ona unesu pometnju, a kada nestanu, ostavljaju opomenu. Ne mogu biti poznata u vrijeme kada dolaze, ali su prepoznatljiva u vrijeme kada odlaze. Pusu poput vjetrova, pogadjajuci krajeve neke, a neke mimoilazeci.

Pripazite, iskušenje najgore za vas, po mišljenju mome, jeste iskušenje Beni Umejja, buduci da je ono slijepo i uz to tvori tminu. Prevlast mu je opcenita, ali ucinci njegovi su zli za ljude pojedine. Onaj koji zadrzi pronicljivost u tom ce biti pogodjen nevoljom, a onaj koji ostane slijep u tom izbjeci ce nevolju. Boga mi poslije mene sigurno cete ustvrditi da su za vas najgori Benu Umejje, poput stare deve neobuzdane koja grize zvalama svojim, udara prednjim i straznjim nogama i odbija da bude pomuzena. Ona ce se zadrzati nad vama, sve dok medju vama ne budu ostavili samo one koji im koriste ili one koji im ne štele. Nesreca njihova trajat ce sve dok budete od njih trazili pomoc onako kako rob trazi pomoc od gospodara svoga ili pristaša od vode svoga.

 

Zlo njihovo doci ce na vas poput straha od pogleda zlog i ostataka iz doba neznanja, pri cemu nece biti svjetionika upute, niti ce biti vidljiv znamen izbavljenja ikakav. Mi, Ehlul-Bejt, cisti smo od tog zla i mi nismo medju onima koji ce ga izazivati. Zatim ce ga Allah odagnati od vas, poput skidanja koze preko onoga koji ce ih poniziti, silom gonili, napajati ih cašama punim, ne pruzati im ništa osim sablje i ne pokrivati ih nicim osim strahom. Tada bi me Kurejši, po cijenu svijeta ovog i svega što je na njemu, zeljeli vidjeti cak samo jednom, i makar koliko traje klanje deve, zato da bih mogao od njih primiti ono od cega sada trazim samo dio, ali mi ga uskracuju."

[Nehdzul-Belaga, prijevod R.Mahmutcehajica, str.92, govor 92]

 

 Bezumnost i neznanje pomiješano sa hrabrošcu i neustrašivošcu

 

Oni su prvo formirali pokret za odbranu i sprovodenje jednog od vjerskih propisa, propisa "nahj zi-l-munker" (sprecavanje zla), da bi kasnije zbog neznanja i svoje bezumnosti, kao i zbog lošeg tumacenja vjerskih ucenja postepeno prerasli samo u jednu grupaciju i sektu koja borbu sa protivnicima njihove ideologije i tumacenja islama naziva dzihadom, niti se u cilju prevladavanja svog nacina mišljenja usteze od bilo cega.

 

Njihov najvazniji princip je bio "la hukmu illa lillah", što je dio 57 ajeta sure Al-En'am.

Rijec "hukm" u ovom ajetu ima znacenje zakona odnosno propisa, pa je prema tome smisao ovog dijela ajeta da niko osim Allaha nema prava da uspostavlja zakone. Medjutim oni su zbog svoje nepromišljenosti i neznanja ovu rijec tumacili kao pravo na vlast i vodjstvo, govorivši: "Samo je Allah taj koji ima pravo da vlada i niko drugi nema takvo pravo." Prema tome, svako ko se protivio ovom njihovom tumacenju, za njih je bio nevjernik, šta više, svako ko protivnika ovakvog tumacenja, nije smatrao nevjernikom, takodjer se kod njih ubrajao medu nevjernike.

 

 Tvrdoglavost i misaona skucenost

 

Ako bismo zeljeli okarakterizirati haridzije, onda im najbolje odgovaraju upravo ove karakteristike: nesvakidašnja tvrdoglavost, površnost u zakljucivanju i brzopletost u donošenju odluka. Oni su svojim suhoparnim i površnim tumacenjem vjerskih ucenja, te zestokim i grubim insistiranjem na njima, ne samo zatvorili prostor za kriticku misao i zakljucivanje, nego su cak to i zabranjivali, karakteristici sve nevjerstvom. Ni u kom slucaju nisu bili spremni da saslušaju stavove i mišljenja druge strane, jer su smatrali da svako mišljenje koje se ne podudara sa njihovim, nuzno spada u nevjerstvo i bogohuljenje. U stvari bog koga su oni vjerovali i priznavali po svoj prilici je bio veoma nemilosrdan i ljut, uvijek bi sjedio na prijestolju svoje srdzbe, išcekujuci svaki novi trenutak da neki od njegovih robova pocini kakav prestup, pa i najmanju grešku, te da ga na najgori nacin kazni.

 

Ove osobine se nalaze i kod pristalica vehabijske sekte. Oni su za svoj moto uzeli "tevhid" (jednoboštvo), ali ga objašnjavaju laicki i površno. Njihovo tumacenje tevhida se sastoji u tome da svi osim vehabija izlaze iz granica jednoboštva, odnosno, da se ostali nalaze u razlicitim vrstama sirka, tj. mnogoboštva. Po njihovom tumacenju, ako neki musliman kaze:

"Ja Resulallah!" (O Boziji Poslanice!) bez obzira kakvu namjeru (nijjet) imao postao je mušrik (mnogobozac). [Fethul-medzid, 148,158, Abdurrrahman ibn Hasan 'Ali Šejh unuk Muhammeda ibn Abdulvehnaba.]

 

Ali ako neko kaze: "O Ameriko!", ili "O Klintone!" taj naravno nije mušrik, a ako pak kaze: "O Cercile!" taj ne samo da nije mušrik vec je: "Velikan i Imam jednobozaca, pomagatelj sunneta, rusitelj novotarija, Kralj dobrocinitelj uspješni 'Abdul'Aziz ..."

[Pogledati fusnotu na strani 195 Fethul-medzida.]

 

Vec ranije smo spomenuli da je Muhammed ibn Abdulvehhab svoju borbu otpoceo pod izgovorom vodjenja rata protiv navodnih musrika, nazvavši taj rat dzihadom.

Harry St. John (el-Hadzdz eš-Sejh Abdullah) Philby biljezi: "Imam Muhammed ibn Abdulvehhab je svetu duznost dzihad unio u svijest svojih sljedbenika tako da su mnogi od njih smatrali da je dzihad medju najsvetijim stvarima kojima ih je on poducio jer je to bilo od ranije ugradjeno u bice nomadskih Arapa (oni su bili naviknuti na ubijanja i otimacinu). Hums, tj. petinu ratnog plijena Muhammed ibn Abdulvehhab je uzimao radi pokrivanja svojih i troškova Muhammed ibn Sauda.

[Povijest Nedzda, Harry St John (Eš-Sejh Abdullah).]

 

Ez-Zirikli, takodjer, otvoreno izjavljuje:

"Protiv svakog onog ko bi se usprotivio stavovima i Abdulvehhabovom posebnom tumacenju islama poveo bi se rat."

[El-A'lam. Ez-Zirikli. str.257.]

 

Period nakon sklapanja sporazuma izmedju Muhammeda ibn Abdulvehhaba i Muhammeda ibn Sauda je u cjelosti prošao u "Svetom ratu-dzihadu." Alusi u svojoj "Historiji Nedzda" piše:"Muhammed ibn Abdulvehhab je narodu Nedzda napisao pismo u kojem je svima dao do znanja da moraju priznati i prihvatili njihov tzv. "mezheb tevhida", što su neki prihvatili, a neki odbili. Zbog toga Abdulvehhab narodu Der'ije (grada na cijem celu je tada bio Muhammed ibn Saud) naredjuje da krenu u rat, što oni i prihvataju i pod njegovom zastavom nekoliko puta nasrcu na narod Nedzda i El-Ihsaa (podrucja na istoku Arapskog poluotoka). Ovi napadi su nastavljeni sve dok stanovnici Nedzda i El-Ihsaa nisu, što dobrovoljno, što pod prisikom, pristali da budu njegovi sljedbenici, tako da je cijelo podrucje Nedzda potpalo pod kontrolu i upravu porodice Saud.

[Historija Nedzda, Mahmud Sukri el-Alusi.]

 

Zar je, zaista, svo stanovništvo Nedzda bilo nevjernicko pa je Muhammed ibn Abdulvehhab poveo "dzihad" protiv njih? U odgovoru na ovo pitanje ukazujemo na jedan primjer. Naime, ranije smo vec rekli da je Muhammed ibn Abdulvehhab prvo napravio sporazum sa Osmanom ibn Muammerom, gradonacelnikom Ujejne, kako bi mu ovaj obezbijedio potpunu slobodu propagiranja njegove vjere. Pošto se gradonacelnik El-Ihsa'e usprotivito ovom sporazumu, Osman ibn Muammer je, bojeci se mogucih posljedica, zatrazio od Muhammeda ibn Abdulvehhaba da napusti Ujejnu.

 

U knjizi "Historija Nedzda", koju je pod nadzorom najveceg vehabijskog vjerskog sluzbenika Sejh Abdulaziz Bin Baza izdala saudijska vlada, a koju je Sejh Husejn ibn Gena sastavio od Muhammed ibn Abdulvehhabovih pisama stoji:

"Osman ibn Muammer je mušrik i pošto su oni koji se drze islama došli do tog zakljucka, odlucili su da ga ubiju nakon dzume-namaza. I, zaista, u mjesecu redzebu 1163 h.g. u njegovom mihrabu on je i ubijen. Treceg dana po njegovom ubistvu Muhammed ibn Abdulvehhab je došao u Ujejnu i svog sljedbenika Mesar ibn Muammera je postavio za gradonacelnika Ujejne."

[Historija Nedzda, Eš-Sejli Husejn ibn Gena pod pokroviteljstvom Šejh Abdulaziza Bin Baza. str.97.]

 

Na isti nacin su bili optuzivani za višeboštvo i ubijane desetine hiljada drugih muslimana iz Nedzda, Ihsa'a, Hidzaza, Jemena, Iraka pa sve do Sirije. Ovo se dešavalo mada su oni molitvu obavljali, postili, zekat davali i borbu na bozijem putu zagovarali. Zašto? Na to ce nam odgovoriti sam Muhammed ibn Abdulvehhab:

"Ne pomaze im izgovaranje rijeci da nema boga osim Allaha, niti im pomaze to što mnogo ibadet cine, niti to što za sebe tvrde da su muslimani, zbog toga što se suprotstavljaju šeriatu." [Hadihi hijel-vehhabijje.]

 

U knjizi "Fethul-medzid" od Šejh Abdurrahmana ibn Hasan 'Ali-š-Sejha, Abdulvehhabovog unuka, jednoj od vaznijih vehabijskih knjiga, stoji poglavlje sljedeceg naziva: "Jedan od oblika mnogoboštva je i raditi neki posao u dunjalucke svrhe."

 

U ovom poglavlju je ovaj oblik mnogoboštva podijeljen u cetiri dijela, a u njegovom cetvrtom dijelu stoji:

"Ako neki covjek, pokoravajuci se Bogu, otpocne posao i u tom poslu bude potpuno iskren, te ga obavi samo u ime Boga koji nema Sebi ravnoga, ali u isto vrijeme bude vjerovao u djela koja ga izvode iz islama (kao što je trazenje šefa'ata od Poslanika a.s.), takva osoba ce biti smatrana mnogobošcem, isto kao što su to zidovi i kršcani, za koje postoji mogucnost da se mole Bogu, ili milostinju da udjeljuju i post da obavljaju radi Bozijeg zadovoljstva i onosvjetske nagrade, a vjerovanje im je neispravno, ili kao i mnogi iz islamskog ummeta koje su nevjerovanje i mnogoboštvo u potpunosti izveli iz islama, a za koje postoji mogucnost da svojom iskrenom pokornošcu Bogu ne traze ništa drugo do Boziju nagradu na onom svijetu." [Fethul-medzid; str.329]

 

Ovo je, dakle, vehabijsko tumacenje tevhida, po kojem svaki onaj koji ga ne prihvati postaje mušrik i kafir, pa se prema tome rat protiv njega ubraja u dzihad. Casni Kur'an o tome kaze:

"Ni Jevreji, ni kršcani nece biti tobom zadovojni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu."

(Al-Bekare:120)

 

Ogromno blago i bogatstvo, koje je na silu otimano je, takodjer, ubrajano u ratni plijen dobijen u "svetom ratu-dzihadu" protiv "muslimana mnogobozaca".

 

Ibn Bešer en-Nedzdi u svojoj historiji piše: "Posjecivao sam Der'iju prije dolaska šejh-Muhammeda. Njeni stanovnici su zivjeli u siromaštvu i bijedi. Bio sam tamo i poslije dolaska šejha, u vrijeme vladavine Muhammeda ibn Sauda i vidio sam da su se njeni stanovnici obogatili. Njihovo oruzje je bilo ukrašeno zlatom i srebrom, jahali su rasne konje i uzivali u svemu onom što obezbjedjuje imetak i bogatstvo, vidio samo takve stvari koje se ne mogu opisati. Jednom sam otišao na pijacu, na jednoj strani su bile zene, a na drugoj muškarci. Pijaca je bila puna zlata, srebra, oruzja, rasnih konja, najljepše ukrašene odjece, mesa, pšenice i drugog. Glasovi prodavaca su se miješali kao što se miješa zujanje pcela oko košnice."

 

Ovo su, zapravo, ta obecanja koja je Muhammed ibn Abdulvehhab dao Muhammedu ibn Saudu o povecanju ratnog plijena i nepotrebnosti nametanja poreza stanovnicima. U povijesti haridzija je zapisano:

 

"Jedan od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ashaba, po imenu Ibadet ibn Kirt je iduci jednom za svojim poslom cuo ezan, poziv na molitvu. Odmah se uputio do mjesta odakle je dolazio glas muezzina. Medjutim, tamo se sreo sa grupom haridzija. Oni ga upitaše: "Zašto si došao, o dušmane Boziji?" On odgovori: "Vi ste braca moja." Oni mu rekoše: "Ti si šejtanov brat i mi tebe trebamo ubiti." On im rece: "Zar niste zadovoljni onim mojim djelima kojima je bio zadovoljan Allahov Poslanik?" Upitaše ga: "A na osnovu cega je on to bio s tobom zadovoljan." On im odgovori: "Kada sam, nakon što sam bio nevjernik, došao kod Poslanika i pred njim posvjedocio i ustvrdio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, se time zadovoljio i ništa vise od mene nije trazio." Oni su ga poslije ovoga uhapsili i ubili."

[Hadihi hijel-vahhabije; str.51]

 

Na jednom drugom mjestu u historiji haridzija stoji:

"Vasil ibn Ata' je s nekim od svojih drugova naišao na jednu grupu haridzija. Pošto je predosjetio opasnost on je svojim drugovima rekao: "Vi se ne miješajte i dozvolite mi da se sa njima sam obracunam." Pošto su se oni slozili, on izadje pred njih, a haridzije ga upitaše: "Ko ste vi?" Ata' im odgovori: "Mi smo jedna grupa mnogobozaca (mušrika) koja od vas trazi zaštitu, te da sasluša Bozije rijeci (nastojeci im time ukazati na šesti ajet iz sure At-Tavba) i propise Njegove upozna." Oni rekoše: "Dajemo vam zaštitu." Na to Vasil rece: "Onda nas poducite islamu!", što oni i prihvatiše. Vasil im zatim rece: "Ja i moji drugovi izjavljujemo da smo prihvatili ono što ste vi rekli." Tada oni zadovoljno rekoše: "Vi ste sada postali naša braca." Na to im je Vasil rekao: "Na osnovu šestog ajeta sure At-Tavba (Pokajanje) vi nas sada trebate odvesti do mjesta gdje cemo biti sigurni." Oni se zgledaše i rekoše: "Hakk (istina) je na vašoj strani." Tako su nas oni otpratili sve do podrucja gdje smo mogli biti sigurni od drugih haridzija."

[El-Kamil, 2/122, El-Mubarred, izdanje El-me'arif, Bejrut.]

 

Da su Vasil i njegovi drugovi rekli: "Mi smo muslimani." sigurno se ne bi spasili od handzijske agresivnosti i bili bi poubijani, kao što se to desilo i Poslanikovom ashabu Ibadet ibn Kirtu.

 

Sljedeci vehabijski stav, takodjer, mozemo procitati u knjizi "Fethul-Medzid". On glasi:

"Ako neki nevjernik bude rekao "La ilahe illellah" (Nema drugog boga osim Allaha) njegov zivot i imovina ce time biti zašticeni i niko nema pravo da ga uznemirava, a ako se radi o nekome ko nije nevjernik, (tj. muslimanu koji nije vehabija), koji od Poslanika a.s. trazi šefa'at ili govori "Ja Resulallah!" (O Boziji Poslanice!) tada njegova izjava, odnosno, priznanje da nema drugog boga osim Allaha nije dovoljno za ocuvanje njegovog zivota i imovine, jer je on zbog navedenih postupaka postao mnogobozac (mušrik), pa prema tome mora biti ubijen."

[Fethul-medzid, Abdurrahman ibn Hasan 'Ali Sejh unuk Abdulvehhabov, str. 96 i 97.]

 

Zakljucak o ovim primjerima prepuštamo poštovanom citaocu.

 

Taberi u svojoj historiji biljezi:

"Kada je Poslanikov, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ashab Abdullah ibn Hubah bio uhapšen zajedno sa svojom suprugom od grupe haridzija, i kada su ga upitali za mišljenje o 'Ali ibn Ebi Talibu, a on rekao sve najljepše o njemu, haridzije su im rekli: "Ubit cemo te na nacin na koji do sada nismo nikoga ubili."

Zatim su ga uhvatili, ruke mu uz koljena svezali i zajedno sa trudnom suprugom odveli do jedne palme. Dok su bili pod palmom s drveta je pala jedna hurma. Jedan od haridzija je stavi u usta, a drugi mu rece: "Kako mozeš jesti hurmu, a nisi dobio dozvolu od njenog vlasnika?" Ovaj je odmah izbaci (da ne bi pojeo haram). Jedan drugi haridzija vidje svinju koja je pripadala nekom od ehluz-zima'a (nemuslimani, stanovnici islamske drzave), te uze mac i sasjece je. Drugi mu na to rece: "Takvi postupci predstavljaju širenje smutnje na zemlji." U znak pokajanja ode vlasniku svinje i zatrazi od njega zadovoljstvo (oprost ovog zlocina kako ne bi kod vlasnika zaradio grijeh).

Kada je Poslanikov ashab Abdullah ibn Hubab vidio sve ovo rekao je: "Ako ste vi zaista tako iskreni kako vas ja vidim, onda šta imate sa mnom, ja sam musliman i nisam ništa loše uradio, niti sam ikakav grijeh pocinio." Oni rekoše: "Ne boj se!", a zatim su ga kao ovcu povalili i zaklali, kako bi mu krv potekla i u jarak se slila. Nakon toga su se okrenuli prema njegovoj supruzi, dok je ona panicno uzvikivala: "Ja sam zena! Zar se Boga ne bojite!?" Medjutim, oni nisu obracali paznju na to, vec su joj prišli, rasporili stomak, izvadili dijete, a zatim ga ubili." [Et-Taberi. 4/54,55.]

 

Iz ovih primjera vidimo kako se haridzije pobozno drze vjerskih propisa, kako paze na haram i halal (zabranjeno i dozvoljeno), cak u tolikoj mjeri da ni jednu hurmu nece da pojedu bez dozvole njenog vlasnika, te kako ubijanje jedne svinje smatraju cinjenjem nereda na zemlji, dok istovremeno ubistvo jednog covjeka i paranje utrobe jedne zene i ubistvo nerodjenog djeteta za njih nije nikakav grijeh.

 

Nakon ubistva Osmana ibn Muammera, gradonacelnika Ujejne, Muhammed ibn Abdulvehhab je za gradonacelnika Ujejne postavio Mesari ibn Muammera, jednog od svojih sljedbenika, da bi nakon odredjenog vremena njega i njegovu porodicu prebacio u Der'iju, a za Ujejnu odredio novog gradonacelnika. Pošto narod nije htio prihvatiti vehabijsku vlast te pošto je stalno ustajao protiv te vlasti, vehabije su pokrenule pohod na Ujejnu i u potpunosti su ga sravnile sa zemljom. Cak su i drvece u gradu uništili i popalili. Trudnicama su parali stomake, sve muškarce su pobili, blago i imovinu ljudi zaplijenili. Od ovog grada, poslije ovog dogadjaja koji se desio 1163 h.g. ostala je samo jedna velika ruševina. [Historija porodice Saud. 1/22,23, Nasirus-Sa'id.]

 

Sva ova zlodjela su, naravno, uradjena u ime jedinstva kojeg oni zagovaraju.

 

Vehabije nalik ovima su 1995 u Bosni i Hercegovini, u Travniku uhvatili jednu djevojku i ošišali je na celavo zbog toga što je šetala sa svojim momkom i nije imala hidzab. (Po izjavi same djevojke). To sto je dodirivanje tijela djevojke i njeno cvrsto drzanje prilikom prisilnog sisanja i te kakav grijeh, za vehabije nije bitno. Ono sto je za njih bitno jeste da djevojka nije imala hidzab. Za vehabije ako bi neki musliman bio pa i najbolji Allahov rob, ali bez brade ili s malom bradom, takav i nije neki vrijedan musliman. Istovremno, svaki onaj cija brada je dugacka, takav je, po njihovom mišljenju, bolji i vrjedniji, pa makar mu i pamet bila kratka. Vehabije su po vanjštini, tvrdoglavosti i intelektualnoj skucenosti prevazišli i haridzije.

 

U vehabizmu korištenje pameti i razmišljanje je teško zlodjelo i grijeh, iako svi dobro znamo da casni Kur'an u mnogim svojim ajetima poziva ljude na razmišljanje i podstice ih da strpljivo koriste svoj um i pamet. Uostalom, i sam Poslanik, sallallahu alejln ve alihi ve sellem, u svojim casnim hadisima ukazuje i insistira na tome.

 

U vehabijskoj sekti nema mjesta za razmišljanje i upotrebu pameti, vec ono što serviraju nedzdanski šejhovi mora biti prihvaceno i uzeto ništa manje nego kao Bozija objava (vahj). Niko od nas nema pravo da posumnja u ispravnost i tacnost onoga što oni serviraju. Ako bi neko sebi i rekao: "Pa dobro, ono što mi se govori moze biti samo puko sujevjerje, ili nešto sto je nemoguce ili, pak, kontradiktorno." takav bi u vehabizmu bio duzan da sluša i da bez puno pitanja prihvata ono što mu se kaze. Ako profesoru njihovog akaida (vjerskog ucenja), ili je mozda bolje da kazemo ideologije, bude postavljeno pitanje ovaj ce odgovoriti: "Nemaš pravo da postavljaš pitanja, tvoje je da se strpiš, a kada dodješ na moj nivo, onda ceš imati pravo da pitaš." (!!!)

Ili ce, pak, upitati: "Sta si završio?" Ako kazeš da ti je struka nešto što nema veze sa postavljenim pitanjem on ce reci: "Nemaš prava da postavljaš takvo pitanje." (Izgleda da po njihovom niko od nas nema prava da postavlja pitanje i da pitanja treba da nam stignu od nedzdanskih šejhova).

Ili ce, pak, umjesto odgovora reci: "Ovo pitanje je ši'itsko.", ili je postavljeno pitanje širk (mnogoboštvo) ili, pak, kufr (nevjerovanje), na taj nacin izbjegavajuci odgovor.

 

Vehabije, umjesto, da na jedan pametan nacin riješe pitanje polozaja zene (koja cini polovicu ljudske zajednice) u društvu i njenih prava, oni je zatvaraju u kucu i pakuju je u paket kojem su dali islamski predznak hidzab, postupajuci prema njoj onako kako su postupali njihovi drevni preci koji su na osnovu svojih sujevjerja i ispraznih vjerovanja zenu smatrali glavnim uzrocnikom svih zala.

 

Emir Fejsal ibn Said ibn Abdulaziz je 24. marta 1975. izvršio atentat, ubivši svog amidzu kralja Fejsala ibn Abdulaziza, brata kralja Fahda. Fejsal ibn Said je svog amidzu kralja Fejsala ubio da bi se osvetio za svog oca Said ibn Abdulaziza koga je 1965. ubila policija u demonstracijama protiv uvodjenja televizijskog programa i TV aparata u tu zemlju, sto je Said ibn Abdulaziz smatrao protivnim islamu.

[Middle East, dio 2, br 1, proljece 1995, str 222]

 

Automobil, telefon, telefaks i uredjaji za bezicnu komunikaciju su, kako oni kazu, sejtanske stvari. Uvodjenje ovih uredjaja u Saudijskoj Arabiji je za sobom ostavilo na hiljade mrtvih.

[Sekrul-dzezire, str 569]

 

Kad su se vehabije vec nekako navikle na automobil, iznenada se pojavio problem uspostavljanja zakona u saobracaju, jer se pedesetih godina broj automobila u Saudijskoj Arabiji znatno povecao, pa je samim tim bilo i više saobracajnih nesreca sa tragicnim posljedicama. [Al-Jazeera al-Arabia, br 31, str 46, 1993]

 

U saudijskom gradu Dzeddi, neki covjek je otvorio kafanu i dao joj ime "Dzennetul-Firdevs", pojam koji se spominje u Kur'anu, istaknuvši ovaj naziv na ulazu u kafanu. Cim je vehabijska ulema cula za to došla je na lice mjesta i vlasniku te kafane zaprijetila da ce srušiti kafanu ako ne skine taj natpis. Kada ih je upitao zbog cega bi to ucinili odgovorili su mu: "Zbog toga što ovdje, uglavnom, dolaze stranci, a tim kafirima nije mjesto u Dzennetul-Firdevsu."

[El-memleketul-Arabijjetu kema areftuha, Emin el-Mumejjiz, str 277, de bou Teiller Gilarabic Saudite, str 72]

 

Šejh Abdul'aziz Bin Baz, saudijski muftija, najveci vjerski autoritet za vehabije, 1966. izdaje fetvu po kojoj Zemlja nije okrugla vec je u obliku ploce koja se nalazi na kravljem rogu, te ko god bude vjerovao da je Zemlja okrugla taj je kafir, zbog cega je kralj Fejsal bio primoran, protiv svoje volje, prihvatiti ovu fetvu.

[Al-Jazeera al-Arabia, br 28, Maj 1993, str 40, i br 31, avgust 1993, str 12]

 

Jedna druga Bin Bazova fetva glasi: "Dvije paralelne linije se sjeku Bozijom dozvolom."

[Al-Jazeera al-Arabia, br 28, Maj 1993, str 40]

 

Tu su još i fetve o zabrani školovanja zena sve do 1960 godine, kao i zabrana za zene upravljanja motornim vozilom sve do danas. Dokumentarni film koga je 1990 godine,

BBC snimila u Saudijskoj Arabiji pokazuje demonstracije jednog broja zena u kojima one traze da im se da dozvola za upravljanje automobilima. Medjutim, policija interveniše, nakon cega je uslijedilo vladino saopcenje o zabrani voznje automobila za zene, kao i prijetnje teskim kaznama. Ovo su samo neki primjeri vehabijske tvrdoglavosti i misaone povrsnosti.

 

Vehabije ne prihvataju drugacije misljenje, tu su apsolutno netolerantni i nepomirljivi. Isto onako kao sto stavove svojih nedzdanskih sejhova drze poput Allahove objave (vahja) i bez kritickog razmisljanja ih uzimaju zdravo za gotovo, vehabije, takodjer i od drugih ocekuju da isto misle, ne postavljaju suvisna pitanja, te da bez puno radoznalosli, prihvataju ono sto im se servira.

 

Oni koji se ponasaju suprotno ovom, ravni su musricima (mnogoboscima) i kafirima (nevjernicima). 1993 godine izvjesni broj alima u Saudijskoj Arabiji je oformio Komisiju za ljudska prava, medutim cim je ta Komisija ugledala svjetlo dana saudijske vlasti su objavile njeno raspustanje, a njene clanove pohapsile i strpale u zatvor.

 

Spaljivanje knjiga koje nisu u skladu s vehabijskim ucenjem govori o njihoyoj netolerantnosd i nesposobnosti da se suoce sa drugacijim misljenjem i stavovima

 

Prema tome, stvaranje vehabizma od strane engleskog Ministarstva za kolonije u 18 vijeku, nije nista drugo do ozivotvorenje haridzijskog pokreta, iako ekstremisticki vehabijski casopis "El muslimun" porice da je vehabizam, zapravo, obnovljeni haridzizam, te navodi: "Zadrtost i vjerski fanatizam koji su postojali kod haridzija ne postoji kod vehabija." nagasavajuci da je dokaz za to da vehabizam nije isto sto i haridzijski pokret jer je i Muhammed ibn Abdulvehhab bio protivnicki raspolozen prema haridzijama.(!?)

[El-muslimun. br. 333, 9.12.1411.]

 

Dosljednost ovog vehabijsko casopisa mozemo provjeriti u istom broju, u jednom drugoim clanku u kojem se poricu lazne optuzbe protiv vehabija. U njemu stoji:

"Onima koji sljedbenicima Muhammeda ibn Abdulvehhaba prebacuju da posjecivanje Poslanikovog i mezara ostalih vjernika smatraju haramom, da blagosiljanje (tj. slanje salavata) Poslanika a.s. smatraju nedozvoljenim, da slijedenje imama cetiri priznata mezheba drze neispravnim i njihove knjige spaljuju, da muslimane nevehabije ubrajaju u nevjernike, te da uprilicavanje svecanosti povodom rodjenja (mevluda) Foslanika a.s. smatraju haramom, treba odgovoriti da je sve to sama laz i da tu nema trunke istine."

[El-muslimun. br. 333, 9.12.1411; u ovom casopisu nije koristena rijec "vehabijjun" (vehabije), jer im se ne svidada ih tako nazivaju, vec se koristio termin sljedbenici Muhammed ibn Abdulvehhaba.]

 

Izjave islamskih ucenjaka o tome da je vehabizam isto sto i haridzijski pokret s pocetka islamske povijesti nisu imale za cilj da ustvrde kako se vehabijama svidaju haridzije i kako ih oni vole, vec se time zeli kazati da principi i metodi rada, te posebna haridzijska psiha jednako postoje i u vehabizmu, makar vehabije bile i protivnicki raspolozene prema haridzijama kako se to tvrdi u casopisu "El-muslimun", ili ih smatrale kafirima, kao sto smatraju ostale muslimane. Kada bi vehabije bile na mjestu haridzija, a haridzije na mjestu vehabije, onda bi i haridzije, takodjer, poricale da su isti onaj stari, samo obnovljeni vehabijski pokret. Radi pojasnjenja pitanja istovjetnosti principa i metoda rada, te psihologije vehabizma i haridzizma, pored vec pomenulih dodajemo jos dva primjera.

 

1. Vehabijski odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem

 

Nakon Gazve [Bitka u kojoj je ucestvovao Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem] kod Havazina, Poslaniku s.a.y.a. je, dok je bio zauzet dijeljenjem imovine medju narodom, dosao neki covjek i rekao:

"O Muhammede, vidio sam danas sta si uradio." Poslanik ga upita: "Dobro, a sta to?" Ovaj odgovori: "Nisi pravedno postupio, niti si pravdu ispostovao." Poslanik s.a.v.a. se naljuti i rece: "Tesko tebi! Ako ja ne ispostujem pravdu ko ce je onda ispostovati?" Omer ibn Hattab na to upita: "O Boziji Poslanice, zar da ga ne ubijem?" Poslanik odgovori: "Pusti ga! On ce imati takve sljedbenike koji ce u vjeri do te mjere biti tvrdoglavi i nepopustljivi da ce najposlije iz vjere izletjeti kao sto izlijece strijela iz svog luka"

[Siretun-Nebevijja, 4/496, Ibn Hisam el Kamil fit-tarih 2/184 Ibn el Asir.]

 

Zul-Huvejsare cije je prvobitno ime bilo Hurkus ibn Zuhejr jedan je od glavnih haridzijskih vodja koji je ubijen u Bici kod Nehrevana. On se spominje u mnogim Poslanikovim hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nagovijestio pojavu haridzijskog pokreta.

Spomenuti hadis jasno pokazuje koliki je stepen haridzijskog postovanja Poslanika s.a.v.a.

 

Tekst koji slijedi jedan je od dokaza kako vehabije ukazuju postovanje nasem casnom Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Sejjid Emin u knjizi "Kesful-irtijab", na 127. strani, u drugom izdanju kaze:"Muhammed ibn Abdulvehhab o Poslaniku kaze: "On je gluh."

Neki Abdulvehhabovi sljedbenici su govorili:

"Ovaj moj stap je bolji od Muhammeda, jer nisam u stanju da ga iskoristim ni za ubijanje zmije. Muhammed je umro i od njega nema koristi, on je gluh i prosao je."

 

Pisac vrijedne knjige "Me'alimul-medresetejn" u predgovoru prvog toma pise:"Za vrijeme vladavine Abdulaziza All Sauda, Fahdovog oca, zajedno sa jos nekoliko Iracana, nakon obavljenog hadzdza krenuli smo kucama. Na putu kuci jedan dan smo proveli u saudijskom gradu Er-Rimah i u jednom od mesdzida, zajedno sa ljudima tog grada, obavljali smo dnevne namaze. Kada smo htjeli krenuti dalje, izmedju ljudi je istupio jedan od njegovih uglednika i rekao:" O ljudi! Ovi su musrici, oni oplakuju Hasana i Husejna." Na to jedan od Iracana rece: "Kako mozes reci da smo musrici kad smo tek obavili hadzdz, hodocastili Bejtullah i kada smo upravo posjetili Poslanikov s.a.v.a. mezar." Onaj covjek iznenada viknu: "Postao si mnogobozac! Cak i kada bi Ibn Saudov djed dosao, ne bi te mogao spasiti! Ko ti je Muhammed? Muhammed je covjek kao i ja!" Na to jedan drugi iracki hadzija upita: "Ti mislis da je Muhammed samo covjek kao i ti?" Ovaj potvrdi i rece: "Da, Muhammed je samo covjek kao i ja i on je mrtav." Hadzija nastavi i rece: "Muhammedu s.a.v.a. je objavljen Kur'an, da li je mpzda i tebi nesto slicno objavljeno?" Ovaj mu na to nije nista odgovorio. [Me'alimul-medresetejn, 1/24.]

 

2. I si'itski i sunnitski izvori prenose neke Poslanikove, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, hadise u kojima se nagovjestava da ce se na kraju vremena (ovosvjetskog) pojaviti skupina otpadnika. Da bi ove predaje bile prihvacene od svih, prenosimo ih iz sunitskih izvora. Ove predaje u cjelosti prenosi Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbel preko svog oca Ahmed ibn Hanbela u knjizi Es-Sunna, str. 267-286.

- Ali a.s. prenosi da je poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Na kraju vremenu ce se pojaviti jedna grupa koja ce uciti Kur'an a on im nece prelaziti dalje od grla i iz islama ce da izlaze kao strijele iz luka. Svaki musliman je duzan da ratuje protiv njih."

 

- Ali a.s. je takodje rekao: "Na kraju vremena ce se pojaviti maloljetni mladici koji ce imati lude zelje, a jezikom ce izgovarati rijeci najboljih stvorenja na zemlji. Iz vjere ce da izlaze poput strijele iz luka. Ko god ih vidi treba da ih ubije ..."

 

- Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je takodje rekao:" Na kraju vremena ce da se pojave maloljetni mladici koji ce imati lude zelje. Izgovarat ce rijeci najboljih ljudi, a iman im nece prelaziti dalje od grla. Gdje god da ih vidite ubijte ih..."

 

- Ahmed ibn Hanbel putem nekolilo drugih prenosilaca od Alija a.s. prenosi daje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Na kraju vremena ce se pojaviti jedna grupa maloljetnika i budalastih koji ce Kur'an da uce, ali im on nece prelaziti dalje od grla. Iz vjere ce izlaziti kao sto strijela izlazi iz luka. Svaki musliman je duzan da se bori protiv njih."

 

- Ebu Bekr prenosi od Allahovog Poslanika s.a.v.a: "Pojaviti ce se grupa naprasitih 1 surovih. Na jeziku ce im biti Kur'an i oni ce da ga uce, ali im on nece prelaziti dalje od grla. Kada ih se domognete ubijte ih ..."

 

- Enes ibn Malik od Allahovog Poslanika s.a.v.a. prenosi: "U ummetu ce doci do raskola i jedna grupa ce medju njima da se pojavi koja ce Kur'an da uci, ali im on nece prelaziti dalje od grla njihovih. Znak njihov (po kojem cete ih poznati) je brijanje glave i zapustenost brade. Kad god ih budete vidjeli, ubijajte ih."

 

Iako je uz data objasnjenja znacenje navedenih hadisa ranije pripisivano haridzijama ipak, ako se uzmu u obzir dvije rijeci u tim hadisima (kraj vremena), kao i osobine o kojima se govori, a koje se u vecoj mjeri mogu uociti kod vehabija, jedan posten i nepristrasan covjek, kada ih detaljnije razmotri vrlo lahko moze doci do zakljucka da su vehabije, u pogledu principa, metoda i psihe, isto sto i haridzije, s tim sto su vehabije u nekim postupcima i komplikovanije.

 

Kako je samo divno rekao Sejh Sulejman ibn Abdulvehhab, Abdulvehhabov brat u svojoj knjizi "Es sava'ikul-ilahijia fir-Raddi alal-vehhabijja" (Bozije munje u pobijanju vehabizma) opisujuci vehabijski pokret:"Danas je narod suocen sa covjekom koji se poziva na Casni Kur'an i Sunnet i njima potkrepljuje svoje tvrdnje, ne obracajuci paznju na suprotna misljenja. Kad god sam od njega zatrazio da svoje misljenje iznese pred ulemu kako bi oni dali svoj sud, on je to odbijao. Umjesto toga obavezao je ljude da prihvate njegove stavove i misljenja, a svako ko bi mu se suprotstavljao za njega je bio kafir, iako u njemu, tako mi Allaha, nema, cak ni jedne osobine potrebne za mudztehida.

 

Ali i pored toga, njegov govor se uveliko rasirio i prihvacen je vecinom od strane onih koji Allaha ne poznaju (dzahila) i koji malo toga razumiju. Inna li-llahi ve inna ilejhi radzi'un (Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo) sav islamski ummet jednoglasno uzvikuje, trazeci od njega obrazlozenje za mnoge njegove tvrdnje, a on o tome ni rijeci da prozbori, vec cijeli ummet smatra nevjernickim i neznabozackim (dzahilskim). O Boze! Uputi na pravi put ovog zalutalog i okreni ga na put Istine."

[Es-sava'ikul-ilahijja fir-Raddi alal-vehhabijja, 3-4, Šejh Sulejman ibn Abdulvehhab.]

 

Ahmed ibn Zejni Dehlan, mekkanski muftija i jedan od alima koji su se sa vehabizmom borili u smislu borbe protiv jedne zalutale i protuvjernicke sekte, koji je u svrhu njenog pobijanja napisao izvjestan broj knjiga i novinskih clanaka, izmedju ostalog piše i ovo:

"Muhammed ibn Abdulvehhab je prilikom drzanja hutbe na dzumi u gradu Der'ije uvijek govorio:

"Ko god se obrati Poslaniku a.s. molbom (tevessul), taj je postao kafir."

Njegov brat je redovno negodovao na ovakve njegove izjave i pobijao takve tvrdnje. Jednog dana mu je rekao: "O Muhammede! Reci mi koliko imamo islamskih temelja vjere?" Muhammed mu odgovori: "Pet." Brat mu tada rece: "Ali ti si ucinio da ih bude šest, a taj šesti je da svaki onaj koji ne bude tebe slijedio postaje nevjernik. Ti si ovo ucinio šestim temeljom islamskog vjerovanja."

Jedan drugi covjek ga upita: "Koliko ljudi (muslimana) Allah u svakoj noci blagoslovljenog mjeseca ramazana oslobodi od vatre i Njegove kazne?"

Muhammed ibn Abdulvehhab mu odgovori: "Svake noci po sto hiljada, a zadnje noci oslobodi onoliko koliko je oslobodio za cijeli ramazan." Tada mu covjek rece: "Ti i tvoji sljedbenici necinite cak ni desetinu ovog broja. Ako ostale muslimane smatraš nevjernicima, koga ce onda Allah osloboditi?" Muhammed ibn Abdulvehhab je ostao bez rijeci i nije znao šta da mu odgovori."

[Ed-durerus-sennijja fir-Raddi alal-vehhabijja, br. 39, Ahmed Zejni Dehlan.]

 

Dzemil Sidki ez-Zehavi, jedan od istaknutih intelektualaca i borbenih alima ehlu-sunneta iz Iraka u svojoj knjizi "El-fedzrus-sadik" piše:"Pošto se Muhammedu ibn Abdulvehhabu nije svidjalo to da se nakon ezana blagosivlja (šalje salavat) na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i pošto su se obicno svakog cetvrtka uvece nakon ezana ucili salavati i selami na njega (Es-salalu ves-selamu alejke ja Resulallah), Muhammed ibn Abdulvehhab je to strogo zabranio i naredio da se svako ko to bude cinio zestoko kazni. On je cak ubio i jednog slijepog starca, koji je, oglušivši se o njegovu naredbu, nakon ezana blagosiljao (ucio salavate i selame) na Poslanika s.a.v.a., obrazlazuci ovaj zlocin s namjerom da ocuva tevhid."

 

Niz djela koja su govorila o slanju salavata i selama na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i nagradama za one koji njega budu blagosiljali, Abdulvehhab je zapalio, kao što je to uradio i sa knjigom Delailul-hajrat, te nizom drugih djela iz oblasti fikha, tefsira i hadisa koja su bila protiv njegovih pokvarenih ideja i vjerovanja.

[El-fedzrus-sadik, /17,18, Dzemil Sidki ez-Zehavi.]

 

Iako je stav i mišljenje islamske uleme (sunitske i ši'itske) o licnosti Muhammeda ibn Abdulvehhaba i stavovima njegove sekte veoma negativaan , što je veoma jasno izneseno u stotinama knjiga napisanih u cilju pobijanja njegovih tvrdnji i novotarija (spisak knjiga sunitskih autora cemo dati na kraju knjige), ipak ono što je zajednicko za sve ove knjige mozemo sazeti u tri tacke:

1. Pretjerano neznanje Muhammeda ibn Abdulvehhaba o vjeri i vjerskim ucenjima.

2. Njegova zloupotreba neznaboštva i ljudske naivnosti na putu ostvarivanja svojih prljavih i dunjaluckih ciljeva.

3. Borba za postizanje ovosvjetske slave i polozaja i to u svecenickom ruhu

 

Pošto vehabije pozivanje u svoju vjeru temelje na principu tevhida (jednoboštva) i pošto samo sebe smatraju jedinim jednobošcima, a sve druge mušricima, te to drze osnovnom linijom razdvajanja izmedju sebe i onih koji to nisu, mislimo da je veoma prikladno da se ovdje osvrnemo i ukratko razmotrimo pitanje tevhida, mada su muslimanski alimi u desetinama svojih knjiga jasno dali do znanja i dokumentovali da vehabije imaju veoma malo od tevhida, te da im on sluzi samo kao maska iza koje oni ostvaruju svoje politicke i dunjalucke interese.

 

U posljednjem poglavlju knjige "Fethul-medzid" od Eš šejh Abdurrahman ibn Hasan 'Ali Sejha, Abdulvehhabovog unuka, stoji jedna interesantna rasprava o 67 ajetu sure Az-Zumer. U vezi s ovim ajetom Muhammed ibn Abdulvehhab navodi predaju koju pripisuje uglednom Poslanikovom ashabu Abdullah ibn Mes'udu, a koji kaze:

"Jedan od jevrejskih rabina je došao Allahovom Poslaniku s.a.v.a i rekao: "O Muhammede, po našem mišljenju Bog nebesa drzi na jednom prslu. Zemlju na drugom, drvece na trecem, vode na cetvrlom, vlaznost na petom a ostala stvorenja na šestom i onda kaze: "Ja sam kralj." Allahov Poslanik se zatim u svrhu potvrde onoga što je taj rabin rekao tako nasmijao da su mu se cak i kutnji zubi mogli vidjeti. [Fethul-medzid. 459.]

 

A potom je proucio ovaj ajet: "Ve ma kaderu-Allah hakka kadrihi. - "Oni ne velicaju Allaha onako kako Ga treba velicati." (Az-Zumar:67)

 

Sejh Abdurrahman, Abdulvehhabov unuk, u pojašnjenju govora svog djeda dodaje da je ova predaja jedna od najvjerodostojnijih, te da ju je prenio Buhari u svom Sahihu nekoliko puta, kao i da je prenose i drugi prenosioci poput Ahmeda ibn Hanbela, Muslima, Tirmizije i Nesa'ija, a onda navodi i druge predaje koje se ticu ovog dogadjaja sa jevrejskim ucenjakom. Nakon toga on tvrdi kako se sva islamska ulema slaze i jasno naglašava da je znacenje ovih hadisa upravo ono što se u prvi mah razumije iz njih, te da ti hadisi nemaju nikakvo slikovito, odnosno, neko unutarnje znacenje, niti neko drugo do ono koje se razumije iz njihove vanjštine.

 

I sam Abdulvehhab, takodjer, izrazava svoje divljenje i radost zbog postojanja tako velicanstvenog znanja kod zidova kad kaze: "I Jevreji, takodjer, u obzir uzimaju vanjsko znacenje ovih hadisa i u njima ne traze neko preneseno znacenje." Abdulvehhabov unuk nadalje govori o postojanju velikih knjiga koje su u vezi s tim napisali alimi ehlu-sunneta, a zatim prenosi opširnu raspravu Ibn Tejmijje u kojoj on tvrdi da postoji Prijestolje (Arš) na kojem Bog sjedi. Ibn Tejmijje kaze: "Bog se nalazi na Svom prijestolju, a prijestolje se nalazi iznad nebesa.", dokazujuci to, izmedju ostalog, i faraonovim rijecima iz 36 ajela 40 sure gdje Faraon kaze da se Bog nalazi u pravcu iznad naših glava, na nebesima.

 

Muhammed ibn Abdulvehhab odredjujuci razdaljinu izmedju neba i zemlje kaze: "Ako bi neko putovao sa karavanom trebalo bi mu 500 godina da dodje na nebo. Na ovu konstataciju njegov unuk dodaje: "Brzim kurirskim konjem za putovanje bi mu trebalo sedamdeset i nešto godina." Razdaljina izmedju dva susjedna kata neba je isto tako 500 godina. Pošto postoji 7 nebesa ukupna razdaljina je 3500 godina, a izmedju sedmog neba i Bozijeg Prijestolja postoji jedno more cija dubina je, takodjer, razdaljina koju predje jedan karavan za 500 godina. Nakon toga se stize do Arša (Prijestolja), a iznad Arša stoji Bog."(!!!)

 

Oni tvrde kako je zaista sve to tako kako rekoše i da se predajama hoce kazati upravo ono što se iz njihove spoljašnjosti razumije, te da tu nema nikakvog prenesenog znacenja.

 

Sada mi na sve ovo zelimo postaviti jedno pitanje (naravno necemo pitati kako se desilo da ovo znanje bude preuzeto od zidova, jer ako bi se kojim slucajem takvo nešto našlo u ši 'iskim knjigama onda bi to bio tezak grijeh i šije bi, u tom slucaju, bile kao i zidovi, a kada se to nadje u knjigama drugih onda to nije ništa drugo do cisti islam i tevhid) a to je: ako se Bozije Prijestolje, zaista, nalazi iznad naših glava i ako se Bog doista nalazi u tom pravcu, koji je to onda pravac iznad naših glava, kada se zna da se pravac iznad naših glava svakog trenutka mijenja, te da ono što je sada iznad naših glava za nekoliko sati bit ce ispod naših nogu. Takodjer, ako se nakon razdaljine koju karavan prede za 500 godina stize do neba, zašto onda najsavremenije letjelice, koje su prevalile i više od ovoga nisu stigle bar do prvog neba, ili su ga mozda nekako probile i prošle na onu stranu samo što mi nismo o tome obaviješteni. Isto tako, ako se Allah, neuzubillah, nalazi negdje tamo gore, daleko iznad Arša, zar to ne znaci da Allah ima mjesto, te je prema tome ogranicen tim mjestom, a sam Allah nam u Kur'anu izricito daje do znanja:

"I On je s vama gdje god bili."

(Al-Hadid:4)

 

Pošto, sve što ima mjesto, nuzno mora imati i tijeo, odnosno, materiju onda bi i Bog morao posjedovati tijelo. Ako, pak, nije tjelesan, odnosno, materijalan cemu onda ogranicavanje mjestom? Zašto su Bogu uopce potrebni prsti? Ako Bog vec ima prste i ako nebesa drzi na jednom, zemlju na drugom, vodene površine na trecem, drvece na cetvrtom itd., zar iz toga na proizilazi da je Bog svoje Prijestolje stavio u svoju ruku, tj. da je Bog, ustvari, sjeo na svoju ruku?

 

Još jedna predaja iz Buharije [Sahih Buhari, 4 tom, Kitabul Tevhid 296] se, pod naslovom tevhid (jednoboštvo) prenosi u sljedecem obliku:

"Svake noci, u njenoj zadnjoj trecini, Allah se spušta do dunjaluckog neba (prvog od sedam nebesa) i govori: "Svako ko me pozove, molitvu cu njegovu da uslišam; svako ko od mene nešto zatrazi Ja cu da mu udovoljim i svako ko me za oprost zamoli, Ja cu da mu oprostim."

 

Ova predaja, s obzirom da se nalazi u Buhariji, vjerodostojna je i istinita, a znacenje je upravo ono koje se razumije iz njene vanjštine. Da bi potvrdio da se Bog, zaista, nalazi na nekom mjestu iznad nas (tj. iznad sedmog neba na svome Prijestolju), te da se odozgo spušta dole i prelazi sa višeg na nize mjesto Ibn Tejmije (vjerovjesnik vehabizma) je obracajuci se ljudima za vrijeme dzume, u glavnom mesdzidu glavnog grada Sirije citirao ovaj hadis. Nastojeci da ilustruje znacenje ovog hadisa sišao je nekoliko stepenica na mimberu nize, rekavši: "Bog silazi na zemaljsko nebo, išlo kao što ja sada silazim sa gornje na donju stepenicu."

[Er-Rihle, str 96-96, Ibn Batute, poznati sunnitski pisac kaze da je sam bio prisutan tokom ovog Ibn Tejmijnog izlaganja u mesdzidu u Damasku]

 

Prema tome, ako Bog prelazi sa jednog na drugo mjesto, onda On sigurno ima mjesto u kojem obicno boravi, a ako je tako, onda je On tijelo, jer samo je tijelo to koje nuzno mora biti na nekom mjestu.

 

Na temelju onoga što smo ranije pomenuli, Allah se nalazi na svom Prijestolju, pa prema tome Njegovo glavno prebivalište je Arš, a na osnovu navedene predaje On u zadnjoj trecini noci silazi sa svoga Prijestolja i spušta se na zemaljsko nebo (tj. prvo od sedam nebesa), dok ostali dio vremena provodi sjedeci na svome Prijestolju. Medjutim, na temelju onoga što je prihvaceno izvan Saudijske Arabije, planeta Zemlja je loptastog oblika, što znaci da je u toku 24 sata na jednom njenom dijelu uvijek zadnja trecina noci i tako ce biti sve dok je svijeta i vijeka, sve do Sudnjeg dana.

 

Prema tome Bog ce zauvijek ostati na zemaljskom nebu i nikada se nece vratiti na svoje Prijestolje (Arš).(!!!) Abdulaziz Bin Baz da bi riješio ovaj problem izgleda insistira da je Zemlja plocastog, a ne loptastog oblika. Da bi riješio problem pogrešnog proracuna o udaljenosti do neba, koja bi, navodno, trebala bili 500 godina putovanja jednog karavana, što su svemirske letjelice odavno prevalile, Abdulaziz Bin Baz izdaje fetvu (vjersku odredbu) po kojoj se saudijskom radiju zabranjuje emitovanje vijesti o odlasku covjeka na Mjesec.

 

Sta vam je na kraju ciniti, o vi vehabije.

Znate li vi sami gdje se nalazi taj vaš bog?

Je li on konacno zaposjeo to svoje prijestolje, ili se još uvijek, zajedno sa zemljom, okrece u zadnjoj trecini noci, trceci za jutrom, ne bi li ga stigao, ali mu to nikako ne polazi za rukom.

 

U Buhariji se, takodjer, navodi:

"Bozija ruka je puna blagodati, ona sipa nocu i danju, nikada se ne umanjuje i od pocetka stvaranja neba i zemlje pa sve do danas, uprkos velikom davanju njegova ruka nije ispraznjena i njegovo prijestolje i dalje stoji na vodi, a u njegovoj drugoj ruci je vaga koju cas dize, cas spušta." [Buhari, 4 tom, poglavlje Tevhid, 279]

 

Prema tome bog ima ruku koja je puna nafake i kojom on neprestano dijeli opskrbu svojim stvorenjima. Na osnovu ovoga se moze postavili pitanje šta se desilo sa nafakom kada se on u zadnjoj trecini prve ovosvjelske noci, spustio na dunjalucko nebo, te gdje je tada ostavio vagu. Ovdje necemo pominjali hadis u kojem se govori kako ce Bog neuzubillah, na Sudnjem danu svoju nogu staviti na Dzehennem kako bi se napunio i ne bi trazio više one koji bi trebali biti kaznjeni. [Buhari, knjiga o tevhidu, 289] ili hadis koji govori kako ce, neuzubillali. Bog na Sudnjem danu razgolititi jedno svoje bedro da bi ga ljudi po tome poznali. [Buhari, 4 tom, knjiga tevhid, 285]

 

Dobro je da argumenti za vehabijsko jednoboštvo izviru iz "ogromnog znanja Jevreja", kako to kaze sam Muhammed ibn Abdulvehhab [Fathul-medzid, str.466] i iz "Faraonove maštovitosti" kako to ibn Tejmijje tvrdi [Fathul-medzid, str.463], tumaceci suru al-Mu'min 36 i 37 ajet, - a Faraon povika:

O Hamane, gradi mi toranj da bih se uspeo do puteva, puteva nebesa i da bih se popeo do boga Musaova, a ja ga zbilja smatram lašcem. Eto, tako su se Faraonu njegova ruzna djela lijepim pricinjavala, i bio odvracen od pravog puta.

 

Ako Faraon vec smatra da se Bog nalazi negdje gore i drzi da je Musa a.s. lazac, i ako su te njegove rijeci vehabijama dokaz za jednoboštvo, onda bi i Faraonove rijeci, iz 24. ajeta sure An-Naziat (Ene rabbukumul-'ala. -Ja sam vaš gospodar uzvišeni) trebale, takodjer biti dokaz, jer ako je jedan dio faraonovih rijeci istinit, onda bi trebalo da je istinit i drugi dio.

 

Dakle, ako se Bog nalazi negdje gore (što stoji u prvom dijelu Faraonovog govora), onda je i Musa a.s., ne'uzubillah, lazac, (u skladu s njegovim drugim dijelom).

Ovaj primjer navodimo jer i u našem vremenu postoji Faraon, ovaj put olicen u liku Amerike. U knjizi Fethul-medzid, na 144. sirani Sejh Abdurrahman bin Hasan 'Ali-š-Sejh, Abdulvehhabov unuk, kaze:"Jedan od oblika mnogoboštva je i to kada covjek u nevolji zatrazi pomoc ili podršku za rješavanje svojih problema i nevolja od nekog drugog a ne od Allaha.", prenoseci izjavu šejh njihovog islama.

 

Historija svjedoci da je u ratovima protiv Osmanlija, zapovjednik vehabijskih snaga, koje su nosile naziv "El-ihvan" (braca) bio jevrejski kapetan David Shakespear koji je u ratu i poginuo. [Sibhul-dzezire, Hajrudin ez-Zerikli, str 282-284]

 

Shakespear (Capitain David) je u pomenutim ratovima provodio politku engleskog Ministarstva za kolonije. Engleska, mocna kolonijalna sila tog vremena, tadašnji faraon, gdje god bi stigla svoju silu bi verbalno iskazivala: "Ja sam vaš gospodar uzvišeni."

Vehabije tada, ne samo da su trazile pomoc od Engleske, nego im je ona bila i mjesto okretanja (kibla). Nikakav posao, niti rješavanje bilo kojeg zivotnog pitanja vehabije nisu mogle uraditi bez prethodile engleske suglasnosti.

 

Uostalom, i mi smo bili svjedoci iracke okupacije Kuvajta kada su vehabije podanicki pale na koljena pred Amerikom i cionistima, moleci od njih pomoc protiv Iraka. Takodjer, vidjeli smo kako vehabijski aparat za izdavanje fetvi donosi vjersku naredbu po kojoj se mnogobošcima (mušricima) dozvoljava da dodju i cuvaju Haremi-šeril u Mekki.

 

 

Kign Fahd & Queen Elizabeth

 

Ovo je taj opsluzitelj dva Casna hrama, kralj Fahd, cije ime se u Kur'anima koje je štampala Saudijska Arabija, tj. on, prije i poslije kur'anskog teksta pominje petnaestak puta, i koji se nalazi na celu zemlje "izvornog islama". Evo ga ovdje zajedno sa kraljicom Elizabetom i njenom majkom, nakon sto je prethodno okacio o vrat "krst". Naravno to ništa nije cudno i ni najmanje se ne kosi sa tevhidom (jednoboštvom), jer je to naredba njegovih gospodara, tj. lidera Velike Britanije. Medjutim ono sto bi bilo cudno i što nije u skladu sa odredbama tog nekakvog vehabijskog tevhida bi bilo da je okacio neki kur'anski ajeta o vrat, jer se gospodari vehabizma tj. celnici Velike Britanije tome suprotstavljaju.

 

Bin Bazova fetva

Tko se suprotstavi kralju Fahdu taj je nevjernik i mora biti uništen, jer njegov opstanak je štetan za islam ..."

 

Vehabije u Bosni su uvijek nastojali da opravdaju Bin Bazovo pružanje podrške porodici Saud, tvrdeci da to on cini iz nuznosti, zato što nema drugog izlaza.

Da li je Bin Baz primoran da izda navedenu fetvu?

 

Nakon ovoga, postavlja se pitanje nisu li knjige poput: Et-tevhid, Er-resa'ilul-amelijjeul-tis', Kešluš-šubehat, Fethul-medzid, Tathirul-i'tikad i niz drugih iz oblasti vjerovanja (širka i tevhida), pisane samo da bi se osudili oni koji ne pripadaju vehabijama, te na taj nacin bili iskljuceni iz okvira islama. Nisu li ove knjige napisane zato da bi se onaj musliman, koji ima cjelovito i na spoznaji zasnovano vjerovanje u Allahovo jedinstvo, samo Njega štujuci i obozavajuci, i koji Muhammeda s.a.v.a. smatra Allahovim robom i Poslanikom, najcistijim i najsvetijim stvorenjem (zbog cega trazi da Poslanik u njegovo ime uputi molbu Allahu za oprost i naklonost), mogao okriviti ne samo za mnogoboštvo, nego da se dozvoljava i njegova likvidacija zasnovana na pomenutoj optuzbi. Njegova imovina se u tom slucaju moze zaplijeniti.

Kada vehabije ponizno klece pred šejtanima i Allahovim neprijateljima, trazeci od onjih pomoc i podršku, cak i za masovni pokolj nad muslimanima koji nisu vehabije, onda to naravno nije širk vec cisto jednobošlvo, a onaj koji to cini nije ništa manje do "Dzelaletu imami-muvehhidin nasirus-sunneti ve ka imul-bid atil-melikus-salih". Prema tome, da li je taj tevhid, kojeg vehabije zagovaraju nešto nepovredivo, nešto u što se ne smije dirati (dakle, Bozija stvar) ili je to licni stav nedzdanskih šejhova koji, po svom nahodjenju, odredjuju šla je tevhid? Izgleda da vehabije vjeruju u ovo drugo, pa cak i slucaju da nedzdanski šejhovi pocnu obozavati kipove.

 

U svakom slucaju, kada se ovakvo shvatanje tevhida sruši, odnosno, kada vehabije shvate da je tevhid nepovrediva stvarnost, cije granice su odredili Allah i Njegov Poslanik, tj. kada im bude jasno da svako svojom slobodnom voljom moze razumjeti Allahovo jedinstvo i bez prisile zivjeti u skladu s njim, te kada prihvate da tevhid nije politicko sredstvo, poput nafte, koje se u svakom trenutku moze iskoristiti kao sredstvo prisile, onda ce se i sam vehabizam raspasti, jer propadanjem takvog shvatanja tevhida od vehabizma ne ostaje ništa.

 

Tek poslije ovoga muslimani ce imali svoj cisti i nepatvoreni tevhid, cije su granice jasno odredjene Casnim Kur'anom i Poslanikovim s.a.v.a. sunnetom, pomocu kojeg se ljudi izbavljaju iz razlicitili okova i stega, unutarnjih i vanjskih. On ce biti sredstvo njihovog stapanja s Jedinim Bogom. Ovo je tevhid koji raskida dunjalucke okove oko covjeka i njegovu sputavajucu privrzenost ovom svijetu, koja ga cini potištenim, a njegovu bojazan i strah od svega sto nije Allah uklanja. To je tevhid koji covjekovu ljubav i mrznju uskladjuje s Allahovom ljubavi i mrznjom, ostvarujuci time prijateljstvo i bliskost medju muslimanima, cineci ih sloznom zajednicom u kojoj nema razdora i neprijateljstava ili sluzajeva da jedni druge smatraju nevjernicima (takfir). Ovakav tevhid garantuje slobodu i nezavisnost muslimanskih naroda od hegemonije šejlanskih sila, on sprecava bjesomucnu prozdrljivost, trbuhoslovlje i rasipništvo, te ne dozvoljava da neki troše milione dolara na privatne jahte, dok drugi tu pored njih, nemajuci šta da obuku, bosi hodaju po nepodnošljivoj vrelini hidžaskog pijeska i asfalta.

 

Islamsko jedinstvo nije u tome da se jedan cestit i iskren musliman, samo zbog svog traženja šefa'ata od Poslanika osudjuje za otpadnišlvo, dok se onaj koji pada nicice pred Amerikom, Izraelom i Zapadom, ostavlja na miru. Ustvari, ovo je suprotno islamskom poimanju monoteizma, ovo je širk, cak i gore od toga. Sirk je i prihvatanje da tebi, pored Boga, neko drugi kroji sudbinu, da se tog drugog bojiš i sa strahom o njemu razmišljaš. A najgori širk je prepuštanje vlastite sudbine Allahovim neprijateljima, cinjenje sedzde pred njima, sto je upravo prisutno kod vehabija. Ako nije tako te ako oni svoju sudbinu nisu prepustili krvolocnoj Americi, zasto je onda jedna djevojka iz Saudijske Arabije, poslije kontakta u Rijadu (podrucje Er-Ribwe) sa jednim od americkih vojnika postala krscanka

[Middle East Quarterly. dio.2, br.1 proljece 1995. str.145.]

 

Zašto su vehabijski odredi za naredjivanje dobra i sprecavanje zla (el-emr bil-ma'ruf ve nahj anil-munker) prema saudijskim zenama i hadzijama toliko nemilosrdni, kao da su sami cuvari Dzehennema, dok americke zene, u uniformama vojnika, koje se na ulicama Dzedde i Rijada nude tamošnjim bogatašima mirno promatraju.

[Risaletul-Haramejn, 25/8. dzumadel-ula 1412; Bejrut, Liban]

 

Ako je zenama zabranjeno upravljanje motornim vozilom, jer je to vjerska odredba zasnovana na saudijskom ustavu, zašto onda vecinu vozaca americke kompanije "Aramko" u Zahranu cine zene, Amerikanke?

 

Ako se ši'itski mesdzidi spaljuju zbog njihovog, navodnog, mnogobozackog karaktera, zašto su onda zapadnjaci na istoku Saudijske Arabije sagradili brojne crkve? Ako su casni mezarevi cistih imama, šehida i Allahovih ugodnika (evlija), koje ljudi obicno posjecuju kako bi se pomolili Allahu i sjecali Ga se (zikr cinili), a ne kako bi se klanjali onima koji su u tim mezarevima, mjesta mnogoboštva, šta su onda raskošne palate sa najmodernijim namještajem i skupocjenom opremom u Saudijskoj Arabiji, Francuskoj i Maroku, gdje ih svaki princ ili emir ima po nekoliko?

Zar su ovakve palate (u kojima se cine razlicite vrste najtezih grijeha i razvrata) onih, u koje su uprte oci velikog broja obespravljenih, svetilišta u kojima se praktikuje jednoboštvo?

Zar je onaj koji je uzdrmao temelje Izraela i imperijalnih sila i izdao fetvu da Izrael mora nestati sa lica Zemlje, ciji je jedini vladar sudbine Allah, mnogobozac, a onaj koji se poput poslušnog roba pokorava Americi i svjetskom imperijalizmu i koji izdaje fetvu o pomirenju sa Izraelom, muvehhid (jednobozac)?

 

Jedna od najzalosnijih posljedica ovog izmišljenog tevhida, koje svoje korijene vuce iz "ogromnog znanja jevreja", ciji je glavni ideolog Faraon, temeljni tvorac englesko Ministarstvo za kolonije i glavni oslonci Amerika i Izrael, jeste nestanak ogromne vjersko-kulturne baštine islama i muslimana.

 

Zapadno kolonijalisticki kradljivci kulture su u proteklim stoljecima sa sobom odnijeli sva najvrednija prenosiva vjersko-kulturna djela, tako da su sada biblioteke i muzeji u Londonu, Parizu i drugim gradovima prepuni razlicitih primjeraka djela sa izuzetno vrijednim naucno-religijskim sadrzajima, kao i ostaci muslimanskih djela iz oblasti umjetnosti. Kada je u pitanju golema muslimanska vjersko-kulturna baština, koja se nije mogla prenijeti, oni su s ciljem ostvarenja vlastitih interesa iskoristili vehabije, dok su u slucaju prenosivih vrijednosti lazno prihvatili islam, te pod izgovorom studiranja i proucavanja ta djela krali od uleme.

[Min tarihi-islišraq dr.Muhammed ed-Desuki profesor u Kataru, Et-Tawhid, 77/85, rebi'u-1-evvel, 1416.]

 

Za uništavanje neprenosivih ostataka muslimanske baštine, pod navodnom zaštitom tevhida proturali su laznu suprotstavljenost ogromnog vjerskog kulturnog naslijedja muslimana i njihovog tevhida. Za uništavanje najvecih muslimanskih vrednota posluzile su im neznalice cime je postignut cilj da u bududnosti, kada neki musliman dodje u Mekku i Medinu, ne osjeti nikakvu razliku izmedju njih i evropskih gradova, kao što su London i Pariz. Na taj nacin su prekinuli svaku vezu muslimana sa njihovom prošlošcu, kako muslimani ne bi osjetili i pozeljeli islam iz njegovog najsjajnijeg perioda, perioda Objave. Postigli su da muslimani o svojoj prošlosti samo citaju u knjigama kao što je knjiga "Price iz 1001 noci", bez zelje za povratkom velicanstvenog sjaja islama iz njegovog prvog perioda, predstavljajuci to grijehom i širkom. Na ovaj nacin su zapadnjaci ostvarili svoj plan po kojem su muslimani izgubili islamski identitet, a hadzdz (hodocašce) svetim gradovima Mekki i Medini ucinili formalnim obredoslovnim cinom, poput crkvenih obredoslovnih cinova današnjice.

 

Oni koji slucajno pokušaju nešto izmijeniti, od strane odreda, koji, navodno, naredjuju dobro a sprecavaju zlo, bivaju tako napadnuti da više i ne pomišljaju doci kako bi obavili duznost hadzdza i umre. Sve ono što na mezarju Beki 'a i Uhudu podsjeca na islam oni ruše i zabranjuju, dok se s druge strane u Mekki pravi moderni tunel pod nazivom "Ebu Leheb"(!?) [El-'Alem, br.182. str.31; Risaletul-Haramejn], kako bi se hadzije, pri prolasku kroz njega, sjetile jednog od najveCih vodJa mnogoboštva i nevjerstva.

 

Kabur Ebu Taliba, jednog od najvecih Poslanikovih pomagaca i zaštitnika, kao i mjesto pogibije Poslanikovog amidze Hamze, prvaka medju šehidima oni razvaljuju, a na mjestu gdje je poginuo jedan od jevrejskih poglavara po imenu Ka'b ibn el Ašraf, koga je ubio jedan od Poslanikovih ashaba, oni postavljaju spomen-plocu sa upozoravajucim natpisom da se tog spomenika ne doticu oni sa lošim nakanama.

[Risaletul-haramejn, 29/33, rebi'us-sani 1413, Bejrut, Liban]

 

Eto to je zidovsko-krstaško, odnosno, cionisticko-imperijalno, ili još jasnije izraelsko-americko poimanje jednoce. To je, upravo, onaj isti tevhid o kojem se govori u kršcanskom trojstvu, samo sto je u ovom slucaju to Bog, Kralj, Domovina.

 

Tevhid je u islamu najuzvišenije i najvrjednije ucenje koje zapravo cini osnovni stub vjerovanja i vjerske teorije i prakse muslimana. Islamsko shvatanje jednoce je nepovrediva stvarnost koju su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, jasno obznanili radi pokazivanja pravog puta. Prema tome svako je duzan da, putem ispravne spoznaje, dodje do uvjerenja u tevhid, te da uskladi svoje postupke s tim. Islamski tevhid nije neka ljudska zamisao, niti prirodno bogatstvo poput nafte, kao što nije ni nasljedna stvar poput nasljedne monarhije ili nekog dništvenog polozaja predvidjenog samo za clanove jedne ili dviju porodica, niti je to kršcanska ispovijest i oprost kojeg crkveni casnici dijele kome oni hoce.

 

Jednoboštvo o kojem je u islamu rijec jasno je odredjeno slovom Kurana casnog i sunnetom Poslanika plemenitog s.a.v.a. jednako je za sve ljude na zemlji i svaki covjek moze svojim istinskim trudom, zalaganjem i ispravnom spoznajom doci do takvog jednog jednobošlva, isto kao što moze kršenjem njegovih normi i granica izaci iz njega i postati mušrik, višebozac. Mi smo vec ranje govorili o tome kako Muhammed ibn Abdulvehhab nakon zenidbe sa Osman ibn Mu'ammerovom sestrom izrazava zelje da Nedzd i nedzdanski Arapi Bozijom voljom budu predati u vlasništvo Osman ibn Mu'ammera. To što ce Osman ibn Mu'ammer bili vlasnik nedzdanskih Arapa sve dok postupa po idejnim nacelima Muhammed ibn Abdulvehhaba, nema nikakvih problema i nema sukobljavanja sa vjerskim nacelima. Niti ce Muhammed ibn 'Abdulvehhab, zhng toga šio je vlast nad ljudima dao u ruke nekome drugom a ne Bogu, postati mušrik a ni Osman ibn Mu'ammer koji je prihvatio da vlada sudbinom nedzdanskog naroda.

 

I vidjeli smo kako Osman ibn Mu'ammer, kada je sletio sa putanje politickih htijenja Muhammed ibn 'Abdulvehhaba odmah i ne postavši vladar nedzdanskih Arapa sa njegovog stanovišta, postaje kafirom, mnogobozac, zbog cega ga "mudzahidi" u ime Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba ubijaju i to nakon njegovog dzumanskog namaza u mihrabu dzamije u kojoj je obavio molitvu. Vidimo dakle, na koji nacin se jednoboštvo (tevhid) u sistemu vehabizma našlo u privatnom vlasništvu Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba, koji samo zbog jedne zene cijeli jedan narod moze da da u vlasništvo Osmanu ibn Muammeru, a da u isto vrijeme ni on ni Osman ibn Muammer ne budu proglašeni mušricima, iako je u tevhidu o kojem islam govori neprikosnoveni vlasnik Allah i samo On.

 

Cim je Osman ibn Muammer prestao da slijedi politicku volju Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba (jer njihov sporazum nije bio napravljen po osnovi nekog zajednickog vjerskog ucenja i Osman je u pogledu svojih ubjedjenja ostao ono sto je i bio) ovaj ga je jednostavno izbacio iz tevhida i zabranio mu da bude jednobozac!! proglasivši ga kafirom i mnogobošcem da bi ga kasnije ubili u mihrabu nakon obavljenog dzumanskog namaza. Politicki zivot Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba ispunjen je vodjenjem takvog jednog jedinstva, odnosno "tevhida," da bi nakon njegove smrti tevhid postao predmet nasljedjivanja kroz dvije porodice i to porodice Sejh i porodici Saud.

 

Porodica Sejh je nedavno izgubila ovaj nasljedni trofej, ali su zato clanovi porodice Sauda nastavili da medjusobno ovo "vehabijsko jednoboštvo" jedni drugima ostavljaju u naslijedje. To znaci da su svi politicki protivnici porodice Saud pa ma ko oni bili i ma gdje se oni nalazili, postali mušrici. Da bi dokazali mnogoboštvo (širk) i nevjerstvo (kufr) svojih protivnika, vehabije se sluze svim raspolozivim sredstvima, a najviše lazima i klevetama (s tim u vezi cemo kasnije reci nešto više). U jednom clanku u casopisu "El-dzeziretul-Arebijje" stoji:

"Svaki dan saudijske vjerske i obavještajne institucije otkrivaju skupine u Ummetu La ilahe illallah, i njihove sljedbenike izvode iz vjere, daju im nazive nevjernici, bezboznici, optuzju ih da uvode novotarije, da suradjuju sa cionistima i još mnoge druge, jeftine optuzbe. I cini se da nema ni jedne skupine muslimana i nijednog mezheba, a da se spasio njihovih ubojitih kopalja. Uznemiravajuce je to sto ovo istrazivanje o ovim cudnim otkricima koje se ostvaruju na polju vjerovanja i varljivih pobjeda na stranicama novina, nereda koji se dešavaju s vremena na vrijeme cak i u samoj Saudijskoj Kraljevini zbog lazne propagande i optuzbi upucenih muslimanima koje oni smatraju skupinama izašlih iz vjere ... Ovo huškanje nema drugog cilja sem da izazove sukob medju muslimanima, mrznju i pristrasnost. Izdane fetve o nevjerstvu i bezbozništvu bile su usmjerene protiv onih koji su se politicki sukobili sa saudijskim rezimom ili njegovim sljedbenicima nema veze sa vjerovanjem, akidom za koju porodica Suud misli da su usvojili najcišce i najljepše vjerovanje! Mnogi su bili iznenadjeni kada je magazin "El-muslimun' (magazin koji prednjaci u širenju zaraze) objavio otkrivanje libanske skupine, ciji se sljedbenici zovu Ahbaš te je u tekstu od prošlog decembra receno da je to sunnijska skupina koja je izašla iz vjere. Magazin donosi i intervjue sa vjerskim ljudima iz Libana kako bi objavili da su oni nevjernici i da su izašli iz vjere na temelju laznih tvrdnji i sa cudnom lahkocom u izdavanju presuda i propisa.

 

Prošlog mjeseca, magazin "El-medzella" prenosi mišljenje Šejh Abdulaziza Bin Baza o ovoj skupini, pa kaze: Ova skupina nam je poznata i ta je skupina otišla u zabludu. Njen vodja je Abdullah Habesi,poznat po svojim zabludama. Obavezno je bojkotovanje i negiranje njihovog vjerovanja."

Najcudnije u optuzbama onih koji su bliski Saudiji jesu rijeci jednog od njih da Habeši ne posjeduje sveobuhvatno islamsko vidjenje stvari jer on dolazi iz Etiopije, iz sredine u kojoj se ne nalaze sve vjerske nauke i razlicita saznanja te je njegova skupina osnovana na temeljima prvobitnih, primitivnih ideja.

 

Ovdje je veoma cudno da najznacajnija ulema iz Egipta kao razlog okamenjenosti saudijskih vjerskih institucija navode da je njihov mezheb izrastao u pustinjskom, zatvorenom okruzenju, bez dodira sa drugim idejama, stoga je on taj koji napada i ne razumije druge ideje. I ne samo to. Jedan poznati alim iz Egipta, zvanicni mezheb u Saudiji je opisao kao beduinski i pustinjski mezheb!!

 

Kada bi Saudijcima bilo prepušteno da odlucuju, ne bi ostao ni jedan musliman sem njih! Oni su izvukli sablju kojom ubijaju one koje nazivaju nevjernicima a to su oni koji im se suprostavljaju. Zato se mora stati pred ovom lahkocom u igranju sa razumom muslimana i mijenjanjem politickog neslaganja u mezhebski, pred idejnim sporom koji ima za cilj da ruši pojedine ljude i duhovno ubija druge.

 

Ako prihvatimo ovakav nacin razmišljanja i nazivanje nevjernicima ostale muslimane, od milijardu muslimana ostala bi samo nekolicina koja ima saudijske islamske uslove, jer, stanovnici Omana, ibadije svi su nevjernici (kako kaze Sejh Bin Baz), zejdije u Jemenu i na jugu Saudije su nevjernici, šije i svi njihovi ogranci su nevjernici i stanovnici Sudana su nevjernici jer medju njima ima mnogo sufija, hatemija i mehdija, a tako i muslimani islamskih republika gdje je došla zaraza nazivanja muslimana nevjernicima iz Saudije i postali su osjetljivi prema svakom ko dolazi odavde.

 

Oni koji nazivaju muslimane nevjernicima iz saudijskih vjerskih institucija, po njima u vjerovanju vecine muslimana ima nedostataka a u njihovim ibadetima, obredima tih nedostataka ima mnogo. Po njima, ne postoji musliman ispravnog vjerovanja, sem njih."!

[Al Jazeera al-Arabiya br.26 Mart 1993]

 

Ovakav tevhid neki profesori akaida prezentiraju svojim ucenicima kada ponosno vele: "Vjerska ucenja (akaid) treba uzimati samo od selefija (vehabija), ahlak od sufija, a politiku i nacela uredjenja porodice od šija." (Ne znajuci da temelj ispravne vjere (akaid) ne moze dati loše i neispravne ucinke i da islamski prakticni zakoni (foru'e din), kao što je politika i uredjenje porodice) ne mogu proizici iz lošeg i neispravnog vjerskog ucenja (akaida). A ono što oni nazivaju akaid selefija i sto nema nikakvog drugog rezultata do eticke surovosti, politickog robovanja Americi i gazenje ljudskih prava zene u porodici nije ništa više od njihovog fanatiziranja i legendi. Prema tome, o takvom akaidu govore vehabije kada kazu: "Vjerska ucenja islama (akaid) su ono sto je bitno, a prakticni islamski zakoni (fikh) su nevazni."

 

Ako neko za svoje bozanstvo uzme Ameriku ili neki drugu od šejtanskih sila, te ako ih smatra svojim vladarima, vehabije ce to ocijeniti na sljedeci nacin: "To je samo politika, mada loša, ali nema nikakve veze sa vjerskim ubjedjenjima doticne osobe. Ako takva osoba bude imala vjerovanje selefija, onda ce ona ostali monoteist." Isto tako je i sa onim koji ima selefijsko vjerovanje, a za vrijeme hadzdza u Mekki ubije cetiri stotine hadzija zbog spaljivanja americke zastave, mada je u svetom mjestu Mekki, za vrijeme hadzdza, zabranjeno i mrava namjerno ubiti ili biljku otkinuti.

Ako ovakva osoba kaze nešto što je notorna laz ili iskrivi istinu, ili, pak, pogazi i porekne potpuno jasna vjerska nacela, vehabije ce samo reci: "Sve je to samo loš odgoj i ponašanje. To nema nikakve veze sa njegovim vjerskim ubjedjenjima (akaidom) i takva ce osoba ostati jednobozac pod uslovom da ima selefijsko vjerovanje. Na to što su neki imali i po dvadeset dvije zene, vehabije ce reci:

"Da li je takvo što haram ili halal samo je jedno fikhsko pitanje i to nije toliko bitno, ono što je bitno jeste vjerovanje pa pošto je doticna osoba podrzavaoc ili zaštitnik selefijskog vjerovanja, onda je on, velikan i Imam jednobozaca, pomagatelj sunneta, rušitelj novotarija, Kralj dobrocinitelj uspješni 'Abdulaziz ... "

[Pogledati fusnotu na strani 195. Fethul-medzida.]

 

Muhammed ibn Abdulvehhab je umro 1206. god. po hidzri, medjutim, kada je umro fitneluk je vec uveliko zavladao Nedzdom, a šejtanski rog (onako kako je to sam Pejgamber i nagovijestio) je bio njegovim posredstvom u cijelosti izašao na površinu Nedzda i potpuno se ukazao. On je umro i napustio ovaj svijet ali je zato iza sebe ostavio ogromne bid'ate i stavio ih na raspolaganje kolonijalistima da ih ovi koriste za rušenje islama iznutra.

 

On je umro, ali je za sobom u ime vjere i tevhida ostavio jednu citavu gomilu besmislenih stavova, neosnovanih pretpostavki i ispraznih vjerovanja. Radi boljeg i detaljnijeg upoznavanja sa suštinom vehabizma, preporucujemo da se pazljivo procitaju i prouce neke od Muhammed ibn 'Abdulvehhabovih knjiga kao što su: Et-tevhid, Kašfuš-Suhedat, Er-Resa'ilul-Amelijjetit-Tis', kao i knjige Fethul-Medzid i Tathirul-I'tiqad. Iako ove knjige do sada nisu prevedene na bosanski jezik, nadamo se da ce ih vehabije moci prevesti i štampati.

 

U zivotu Muhammed ibn 'Abdulvehhaba postoji još niz veoma cudnih pojedinosti, koje su zabiljezene u velikom broju knjiga pisanih od strane sunijskih alima. U nekim od njih se iznosi i podatak da je Abdulvehhabov djed bio Jevrej, te da se zvao Suleman. Bio je porijeklom iz mjesta Dunma u Turskoj. On se muslimanima predstavljao kao Sulejman. Neke od knjiga u kojima, se nalazi ovaj podatak su: Kudema'u-l-Jehud ve islami Ali Saud od Sejh Ali Muhammeda es Saliha, izdata 1818. godine u Egiptu, Serrul-esma'i huda ve ma hamd od Sejh Sulejman Ala'uddin Bursija, izdata 1818. u Istanbulu, Jehuda fi dzezireti-l-Arebijje, od Sejhu-Zavaherije Imamel-Azhara, izdata 1927. godine, Jehudud-Dunme vel-usulus-Saudijjetil-vehbaijje od Sejh Ref'ata Selima Kubbada, izdata u Istanbulu, Jehuda le zabela od Sejh Muhammeda ez-Zavaherija, izdata 1925. godine, Jehudul-Hidzaz od Muhammeda Izzeta Druze.

 

Sa ovakvim, mada veoma kratkim predgovorom "Fitneluk iz Nedzda" i "Sejtanskim rogovima" koji su se tamo pojavili, mozemo relativno lahko pronaci u takozvanoj knjizi "Veliki šejtan" tj. najvrednijem knjizevnom ostvarenju vehabija dati mjesto koje mu i pripada te na jedan vrlo pouzdan nacin spoznati intelektualni nivo do kojeg je u stanju doprijeti um ove grupice. Upoznavanje sa idejama i ideološkom pozadinom na kojoj je nastala ova grupacija kao i sa biografijom licnosti koja ju je zasnovala i posebnim psihološkim karakteristikama njegovih sljedbenika, otvara nam se put za jedno dobro i korisno istrazivanje ovog gigantskog knjizevnog djela, medjutim ima i jedna izgubljena halka u ovom istrazivackom radu a to je druga etapa politicke povijesti "Nedzdanske fitne" i "Sejtanskih rogova" na koju cemo se osvrnuti nešto kasnije, a što ce ukazati na politicku svrhu ovog velicanstvenog djela u ovom vremenu i na ovdašnjim prostorima. Prije nego pristupimo proucavanju ovog njihovog kapitalnog djela, smatramo nezaobilaznim ukazati na nekoliko napomena na koje, cijenjene citatelje molimo da imaju u vidu prilikom išcitavanja narednih tekstova ove knjige. Te napomene su:

 

1. Ono što ste do sada citali i što cete procitali kasnije napisano je radi "odbrane" istine od napada i lazi, podvala, skrivanja ociglednih cinjenica, zlonamjernog tumacenja, slijepog fanatizma i nepravde, a ne u svrhu fanaticnog stajanja u odbranu vlastitog mezheba pa makar i upotrebom lazi i obmana ...jer u našem vjerovanju, cilj ne opravdava sredstva. Za ostvarivanje jednog svetog cilja moraju se koristiti samo dozvoljena sredstva, a ne sva raspoloziva i potpuno je u suprotnosti sa vjerskim nacelima da kazemo kako cilj opravdava sredstva i da se radi njegovog ostvarenja mozemo posluziti svim onim što nam se nadje na dohvat ruke.

 

2. U ovom našem istrazivanju nemamo nikakvih pretenzija ni sopstvenih tvrdnji niti pak smatramo da smo jedini i veliki alimi u Bosni i Hercegovini pa da ovim našim proucavanjem Bosnu pokušavamo izbaviti iz velike opasnosti koja joj prijeti, jer svakako da ima i vecih alima, sjedne, a i ovom narodu je Allah dao pamet i razum s druge strane. I ovu našu studiju mi ne smatramo savršenom i bez nedostataka jer je nivo do kojeg moze doprijeti shvatanje i razum suprotne sirane znatno nizi od nivoa jedne naucno-islrazivacke studije. Mi cemo u toku ovog našeg izlaganja pokušati da zaobidjemo sve ono što je ruzno i beskorisno i necemo se ustezati da kada god nam se za to ukaze prilika, cijenjenom citatelju, ukazemo na vrijedne i korisne sadrzaje. Medjutim, ako se ipak desi da negdje iz nuznosti kazemo nešto što nije dostojno ni nas ni poštovanog citatelja i ako ponekad iz nuznosti kazemo nešto pogrdno i neucitivo, unaprijed se iskreno izvinjavamo i iznova napominjemo da smo tako nastupili samo zato što smo bili primorani i zato što sljedbenici "Nedzdanske fitne" drugi jezik i ne razumiju, a ne zalo što zelimo da se nekome svetimo i zbog toga što smo pouceni jednom starom dobrom poslovicom: "Ako cak i hiljadu puta magarcu prouciš na uši suru "Jasin," magarac ce ostati magarac." Drugim rijecima moguce je da cemo mi u ovom našem istrazivackom radu govorili na nivou kojeg su vehabije u stanju da shvate i razumiju, a ne na vlastitom nivou, jer razlika izmedju ova dva nivoa je na primjer tolika da je naš šesti imam, Imam Dzafer Sadik a.s. otprilike 140 godine po hidzri u prisustvu njegovog oca, a našeg petog imama, Imama Bakira a.s. dok je ovaj drzao cas u Poslanikovoj s.a.v.a. dzamiji u Medini, odbacio Ptolomejevu teoriju centraliteta naše planete u kosmosu tj. teoriju daje naša planeta, zemlja centar, a da sva ostala nebeska tijela kruze oko nje (uzeto iz knjige "Misleci mozak šitskog svijeta" grupa francuskih pisaca, muslimana-predgovor), dok su vehabije pak sa druge strane 1966. godine (dakle, otprilike 1386. god. po hidzri) izdale fetvu o ravnosti zemlje ti. da je naša planeta plocastog oblika, a sve one koji budu vjerovali u loptasti oblik zemlje proglasili nevjernicima. [Al Jazeera al-Arabiya br.28 str.40; Maj 1993; i br.31; str.12; Avgust 1993]

 

3. Nama nije cilj da potaknemo osjecanja drugih muslimana protiv sljedbenika Nedzdanskog fitneluka kao ni privlacenje paznje na nepravdu koja se cini sitima, vec je ovo jedno upozorenje koje govori o dometima zavjere koju kafiri diljem svijeta spravljaju u nastojanju da zaustave budjenje muslimana i sprijece ujedinjenje islamskog ummeta.

 

4. Mi ne tvrdimo da je citalac duzan da prihvati naše mišljenje, vec nastojimo da u pogledu svakog pitanja iznesemo odredjena objašnjenja te da citalac vlastitom pamecu i rasudjivanjem sam ustvrdi gdje se krije istina, a prihvatanje istine odnosno njeno zanemarivanje, stvar je koja se tice njega samoga. A ono što mi ocekujemo jeste samo pravedno rasudjivanje i to je sve. Allah nas je sve stvorio slobodnim i podario nam moc shvatanja, prepoznavanja i odabira.

 

5. U našoj studiji, pozivat cemo se na dokumente koji su priznati i nalaze se u vjerodostojnim izvorima suprotne strane i necemo osudjivati cijelu jednu grupaciju i njene principe zbog pogrešnog postupka nekog obicnog pojedinca koji pripada toj grupaciji, isto kao što se necemo oslanjati na izjave nekih svojih neimenovanih poznanika ili kako bi naš narod rekao na price "rekla - kazala."

 

Nakon pojašnjenja temeljnih vehabijskih uvjerenja i stavova, proucavanje knjige "Veliki šejtan" obavit cemo kroz osvrt na sljedece teme:

- autor knjige

- naziv knjige

- vrsta i stil knjige

- metoda i sadrzaj knjige