Vrsta knjige

 

Prilikom izlaganja studije o nekoj knjizi jedno od osnovnih pitanja je odrediti zanr kojemu pripada ta knjiga. Odredjivanjem zanra vrlo lahko se moze provjeriti šta je cilj knjige, kome se ona obraca, šta je njena poruka i u kojoj mjeri je ona uspješna.

 

Sada mi postavljao pitanje: u koji se zanr moze ubrojati knjiga "Veliki šejtan"?

Da li je njen sadrzaj zapravo politika, vjera, historija, hadis, tefsir, knjizevnost, etika ...?

U koju od ovih kategorija se moze svrstati?

Sta ustvari sadrzaj te knjige dokazuje pa da ga u tu kategoriju svrstamo? Ako bilo koju knjigu shvatio kao neko kulturno djelo, da li ce onda knjiga o kojoj je rijec biti jedan pozitivan kulturni pomak odnosno poduhvat u pravcu podizanja nivoa svijesti i kulture onoga kome se obraca?

Ovo su pitanja koja se odnose na svaku knjigu, pa i ovu.

 

U odgovoru na ova pitanja, kada ih promotrimo sa pomenute tacke gledišta tj: šta ova knjiga zapravo dokazuje svome citaocu onda se odmah prisjetimo izjave jednog od "arap-afganaca" u Visockoj medresi kada je rekao: "Osnovni razlog napada SSSR-a na Afganistan i padanja te zemlje pod okupaciju Sovjetskog Saveza, bio je to što narod Afganistana nije koristio misvak, cetkicu pri cišcenju zuba, da bi po dolasku Arapa u tu zemlju ovaj Poslanikov sunnet ponovo ozivljen, a afganistanski mudzahidini su odnijeli konacnu pobjedu nad neprijateljima," jer su pisac ili pisci knjigu izgleda pisali radi izlaganja studije, kritika i odbacivanja "Siizma" (kao što se to jasno naglašava u biografiji tz. pisca i na stranici br. 25) i kao da oni hoce da kritikuju i opovrgnu valjanost šiizma i to dvanaestoimamskog, (kao što piše na str. 25), a Dvanaestoimamski šiizam je jedan neovisni mezheb koji se nalazi u horizontalnoj ravni drugih mezheba i sekti kao što su : Aš'arije, Mu'tazilije, Haridzije, Ismailije, Zejdije, Ahmedije, Vehabizam, Jazidije, Sufije, Behaizm itd, a mezheb je sistem vjerovanja i misli a ne ljudi i pojedinaca.

 

Ako su pisci ovu knjigu napisali radi iznošenja kritike i pobijanja jednog "misaono-vjerskog sistema" kao što je "Mezheb Dvanaestoimamskog šiizma", a ne ljudi i pojedinaca onda ono što ce citalac tu naci - jeste da, sem primitivnih kleveta, pogrdnih rijeci, bestidnih prica i plitkog ismijavanja, nema nikakve veze sa šiizmom.

To, da je moguce da ono što su uradili Haridzije, ili Ahmedije ili Ismailije ili bilo ko drugi ima veze sa siizmom, treba vidjeti kroz prizmu onih koji smatraju mogucim i to da je nepranje zuba od strane Afganistanaca bilo uzrokom okupacije njihove zemlje.

 

Osnovno je nacelo, kada se kritikuje neko mišljenje, škola, mezheb, osoba, neko djelo ili bilo šta dingo da sve to bude utemeljeno na: pravicnosti, istinoljubivosti i ucenosti, te da iznad svega bude oslobodjeno predrasuda i pristrasnosti. Pozivanje na sve ono što je dobro i korisno, zatim podizanje nivoa svijesti citaoca i usavršavanje njegovog nacina razmišljanja te rješavanje pitanja na koja citalac nema odgovor, sve su ovo ciljevi svakog odgovornog i dobronamjernog pisca pogotovo ako je musliman. Za razliku od konvencionalnih naucnih nacela autor (ili autori) pribjegava najsramnijim lazima i klevetama, nastojeci tako postici odredjeni cilj, poricuci potpuno jasna vjerska nacela i odredbe. Od nezdrave pristrasnosti su i najpozitivnije vrijednosti u ovoj knjizi obojene tamnim bojama.

 

Neznanje, i neupucenost ne samo u ši'iski mezheb, vec i u sve ostale islamske znanosti, pa cak i površno poznavanje arapskog jezika djeluje sramno za nekog ko hoce da se bavi ovim pitanjima. Njihovih neutemeljenih i nedokumentovanih tvrdnji je puna knjiga. Vidjevši da nemogu logicki i razumno dokazati niti jedno pitanje pisci te kritike se hvataju za izrugivanje, proklinjanje, psovke i znakove cudjenja, upitnike ... itd.

Autor (autori) knjige otvara na stotine razlicitih pitanja s podrucja akaida, fikha, hadisa, historije, politike i drugih oblasti, ali nijedno od ovih pitanja ne dovodi do kraja i ne proucava ga u cjelosti. Zbog toga ova knjiga i ne moze imali nikakve vjerske, kulturne, niti, pak, politicke vrijednosti. Njen cilj je da kod prosjecnog citaoca stvori sumnju, a potom izazove mrznju i odvratnost prema svemu sto je ši'itsko.

 

I kao da pisci te knjige nisu ni imali neku drugu namjeru do stvaranje neprijateljstva i mrznje. A o takvoj raboti Kur'ani Kerim svojom zadivljujucom rjecitošcu veli:

"Sejtan zeli da medju vas unese neprijateljstvo i mrznju." (Al-Ma'ide:91)

 

Pisci koji su se upustili u ovaj šejtanski posao imali su namjeru da na neki nacin riješe probleme sa kojima se vehabizam susrece u ovom vremenskom periodu. Jer mladi muslimani koji su se u posebnim ratnim okolnostima priklonili vehabizmu, vecina ili gotovo svi prije toga nisu imali nikakve upucenosti u vjeru, nisu postupali u skladu sa propisima i odredbama njenim, a dosta ih bilo okrenuto cak protiv nje.

 

Ova grupa omladine vehabizam je prihvatila, ne kao jedan sistem misli i ideja vec kao jedan modni trend.

 

Vehabizam se javlja kao odrješitelj duševnih kompleksa, jer mnogi od ovih mladica nisu raspolagali dovoljnom duševnom uravnolezenošcu, ili su pak u društvu ili porodici bili zapostavljeni, a vehabijski ekstremizam i naprasitosti nadomješcuju ovu upraznjenost.

 

Zbog ispraznosti, nefleksibilnosti i okamenjenosti vehabijskog sistema, kod vodja vehabizma se pojavljuje problem ocuvanja tih mladica od rasipanja i napuštanja vehabijske sekte.

 

Jer oni niti su na temelju jake spoznaje i razumskog odabira postali vehabije, a niti ono što im vehabizam nudi moze zadovoljiti njihov duh, ako se obezbijedi jedan pravilan i nepatvoren uvid u islam, isto onako kao što su vehabizam olahko prihvatili tako ga isto mogu i napustiti. Stoga, najbolji nacin za sprecavanje njihovog odliva, jeste, stvaranje nekog zamišljenog i opasnog neprijatelja u njihovim mislima kako bi se na taj nacin mogli zadrzali u jednom stvarnom duhovnom poletu rata i odbrane i kako bi se onemogucili da razmisle o onome što rade.

 

Nakon pobjede islamske revolucije u Iranu, evidentan je ziv interes muslimana svijeta, a pogotovo muslimanske omladine za misao šiizma. Medjutim, u isto vrijeme je došlo do iznenadnog i do tada nevidjenog napada vehabija na šije i njihova vjerovanja. Zato vidimo kako upravo od šija prave tog zamišljenog i opasnog neprijatelja, i na taj nacin nastoje sagraditi cvrste branike u psihi vehabija sastavljene od "mrznje i neprijateljstva".

 

Knjiga "Veliki šejtan" kao i audio-kasete i brošure koje se mjesec ili dva dijele u razlicitim izdanjima, ponekad imaju kontradiktorne sadrzaje, ali im je cilj isti: sijanje mrznje i razdora medju muslimanima.

 

U knizi Salmana Rušdija "Satanski stihovi" takodjer se nastoji jednim nizom lazi, psovki, kleveta, ismijavanja i skrnavljenja svetih islamskih vrijednosti, zivi i spasilacki islam prikazati bezvrijednim i sujevjernim i prema njemu stvoriti "odvratnost i mrznju" kod ljudi (o tome cemo reci kasnije nešto više).

 

Metodi pisanja ovih dviju knjiga su slicni, s tom razlikom što je moguce da "Satanske stihove" sa literarnog aspekta uvrstimo u romane, a knjizica "Veliki šejtan" srecom ni sa literarnog aspekta nema nikakve vrijednosti. To je samo jedna neuredna i prljava zbirka psovki, lazi, kleveta, iskrivljavanja, primitivizma i bestidnosti.