EHLU-L-BEJT, PORODICA BOŽIJEG POSLANIKA

 

Naslov originala: Ahlul-Bait (The Prophet’s Household) 

Autori: Al-Balagh Foundation 

S engleskog prevela: Nataša Jevtović

Izdavač: The Ahlul Bait

(ع (World Assembly P.O.Box 15815/3516,

Tehran, Islamic Republic of Iran 

Prvo izdanje: 1413/1992. godine

 



 Bismillahi-r-rahmanir-r-rahim!

“Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti” (Kur’an, 33:33) 

 

          Neosporiva je istorijska činjenica, koju jednako prihvataju svi muslimani, da se Pečat Božijih Poslanika Muhammed (s.a.v.a.) na kraju svoje zemaljske misije obratio svojim sljedbenicima sljedećim riječima:

 

“Ostavljam među vama dvije dragocjenosti: Allahovu Knjigu i moje potomstvo, moj Ehlul Bejt. Dok god ih se budete držali, nećete poslije mene nikada zalutati. To dvoje se nikada neće razdvajati jedno od drugog, sve dok mi se ne pridruže kod izvora Kevser u džennetu."

 

           Članovi Poslanikove porodice, ili kako ih Časni Kur’an naziva, Ehlul Bejt, zvijezde su vodilje islamskog neba. Oni su savršeni uzori u čijem životu su se otjelotvorili svjetlost Islama i učenje Allahovog Poslanika. Oni su upijali Muhammedovo znanje, odrasli u njegovoj kući i slijedili njegove stope, pozivajući ljude Allahovoj Knjizi i podstičući ih da se čvrsto drže primjera koje je posljednji Poslanik dao ljudima. Oni su, kako hadisi kažu, “pratioci Kur’ana i nikada se od njega neće rastaviti,” jer su oni otjelotvorenje svih koncepata, smjernica i vrijednosti koje nam je donio Kur’an. Sam Kur’an kaže o njima sljedeće:

“...Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti” (33:33).

 

          Postoji nekoliko ajeta u Kur’anu, kao i nekoliko hadisa Božijeg Poslanika, izrečeni su isključivo u čast Ehlul Bejta, od kojih ćemo neke navesti u ovoj knjizi radi prosvjetljenja naših čitalaca.

          Ko god proučava život članova Ehlul Bejta, odmah će prepoznati važnu ulogu koju su oni imali i velikom zadatku koji su na svojim plećima iznijeli oblikujući sudbinu Islama. Oni su se aktivno trudili da zadrže čisti šerijat i davali sve od sebe da sačuvaju islamsku ideologiju u njenom originalnom obliku. Oni su čak žrtvovali svoj život kako bi zaštitili uzvišene principe i približili ih muslimanskom narodu.

 

          Slavljeni životi članova Ehlul Bejta uvijek su muslimanima bili izvor inspiracije u svakom dobu i na svakom mjestu, utičući na njihovu svijest, obogaćujući njihov napredak i uzdižući njihovo islamsko naslijeđe. Danas su njihovi grobovi mjesta stalnog hodočašća vjernika, koji ih posjećuju čak i iz udaljenih krajeva širom svijeta, kako bi im odali počast i doživjeli duhovno prosvjetljenje. Ukratko, Ehlul Bejt možemo opisati kao okvir koji osigurava jedinstvo muslimanskog naroda i faktor njegovog ujedinjenja.

          Ovo sažeto djelo je pokušaj da se predstave neki aspekti života članova Ehlul Bejta, njihov uzvišeni položaj i uticaj na islamsku istoriju i kulturu. Nadamo se da će ova kratka studija o Ehlul Bejtu, njihovom životu, vremenu i učenjima, poslužiti kao vodič našim čitaocima i učiniti da oni iskreno slijede stazu tih blagoslovljenih ljudi. 

          Mi takođe pozivamo muslimansku zajednicu da zbije svoje redove, okupi se oko tih nosioca svjetlosti i oponaša njihove herojske primjere, hrabro se suprotstavljajući subverzivnim ljudima koji pokušavaju da razdvoje muslimane i posiju među njima sjeme razdora. U ovom kritičnom momentu, kada muslimanski narod prolazi kroz kritični period u svojoj borbi protiv združenih snaga imperijalizma, cionizma i sličnog, samo nam tačna primjena islamske poruke i iskreno vjerovanje u Božiju pravdu mogu pomoći da hodimo kroz oluju, a takvo nešto nije moguće osim hodom na stazi koju je ucrtao Ehlul Bejt. 

 

          Energija muslimanskog naroda treba biti usmjerena prema pozivu Islama, odbrani njegove svetosti i zaustavljanju onih koji se bave sijanjem sjemenja nereda i širenjem otrova bogohuljenja i sektaštva među muslimanima. O, sljedbenici velikog Muhammeda (), o zaljubljenici u Ehlul Bejt, ujedinite se u jedno tijelo jer ste jedne vjere. Vaša čast i dostojanstvo neće se ispoljiti ukoliko se ne držite poruke Islama i iskreno primijenite Allahovu Knjigu i hadise Njegovog Poslanika u svom svakodnevnom životu.

 

“I reci: Trudite se!

Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici” (Kur’an, 9:105).

 

Al-Balagh Foundation  

 

 

          Ehlul Bejt predstavlja svijetle ličnosti koje jednako zavoli i poštuje svaki musliman koji voli posljednjeg Poslanika što ga je Svemogući Bog poslao čovječanstvu i koji iskreno vjeruje u njegovu misiju. Muslimani su znali za ovaj uzvišeni termin, ovu zvijezdu vodilju na horizontu Islama, otkako je Časni Kur’an izgovorio blagoslovljeni epitet kako bi se njime obratio porodici našeg Poslanika sljedećim riječima:

“...Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti” (33:33).

 

          Objavljivanje ovog ajeta je bio važan događaj u kontinuitetu Božanske upute, jer je otkrio blagoslovljenu skupinu, pravi put i nepokolebljivu osovinu prema kojoj Allah upućuje vjernike. On je iznio na svjetlost čisti i bezgriješni karakter Ehlul Bejta i prikazao ih kao zamišljenu prethodnicu muslimanskog naroda i dodijelio im u eksplicitnim terminima volju Najmudrijega i Sveznajućega.

          Objava je imala značajan uticaj na muslimanski narod u oblikovanju njegove istorije i kulture. Svi islamski naučnici i istraživači se jednoglasno slažu sa ovim gledištem. Niko ne može osporiti činjenicu da Kur’an definiše vodstvo muslimanskog naroda nakon Poslanika, jer Svemogući Allah ne ostavlja ni jedan narod bez vodstva.

 

          Pored pripisivanja ovoj posebnoj eliti atribute čistoće od grijeha i pogreški, nekoliko drugih kur’anskih ajeta ih opisuju još elokventnijim izrazima. Ti ajeti naglašavaju njihovu superiornost nad ostalim muslimanima i predstavljaju ih kao uzore vrline na koje svi jednako treba da se ugledaju kako bi muslimani dostigli uzvišena mjerila prema kur’anskoj filozofiji života.

“Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (koji je najljepšeg vladanja)...” (49:13).

          Razne knjige iz oblasti islamskih nauka koje su napisane o tako raznovrsnim temama kao što su umjetnost, religija, književnost, filozofija, sociologija, istorija, itd., a koje su napisali naučnici koji pripadaju različitim sferama života i različitim interesovanjima kroz čitavu istoriju islama, sve se slažu o centralnoj ulozi Ehlul Bejta i veličini tog ‘blagoslovljenog drveta.’

          Vjera vjernika se mjeri stepenom njihove ljubavi prema Poslaniku i njegovom Ehlul Bejtu, kao i sa njihovim naporima da propovijedaju o zaslugama ove časne porodice i usađuju ovu Božanski određenu ljubav u srce muslimana. U isto vrijeme, od pravog muslimana se traži da izbjegava one koji su bili neprijateljski nastrojeni prema Poslanikovoj časnoj kući i pričinili im nevolje i žalost.

Njihova bliskost sa Poslanikom, zajedno sa njihovim ogromnim znanjem, pobožnosti, pokornosti, moralom, velikim idealima, postojanosti u odbrani prava potlačenih i borbom protiv tiranije i despotizma uz pomoć znanja, a kadkad i uz pomoć sablje ukoliko su ih okolnosti na to primoravale, učinili su Ehlul Bejt jedinstvenom grupom. Svi muslimanski naučnici su jednoglasni da su pored Božijeg Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.), njegova kćerka Fatima, njen suprug Ali i njihova dva sina Hasan i Husejn a.s. bili ti koje je Allah sačuvao od pogreški i grijehova.

 

          Allah je učinio obaveznima ljubav i poštovanje prema njima i opisao ih kao gest zahvalnosti muslimanskog naroda prema njihovom voljenom Poslaniku radi njegovih napora u prosvjećivanju ljudi sa islamskom porukom.

 

“Reci (ljudima, o Muhammede):

‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske (tj. ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini)’. A umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo...” (42:23). 

 

Još jedan znak njihovog uzvišenog statusa je obavezni salavat ili blagoslov koji je Allah odredio Poslaniku i njegovu porodicu za vrijeme pet dnevnih molitvi koje musliman treba da izvršava:

 

“Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika.

O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (33:56). 

 

Allahov Poslanik je objašnjavajući značenje riječi ‘pozdrav’ koja je spomenuta u Kur’anu poučio muslimane:

 

“Recite:

O Allahu, obaspi blagoslovom Muhammeda i njegovu (čistu) porodicu kao što Si obasuo blagoslovom Ibrahima i Ibrahimovu porodicu; Ti si, zaista, hvaljen i slavljen.”

 

          Kur’an naglašava usvišenu poziciju i značaj Ehlul Bejta kako bi potaknuo muslimanski narod da slijedi njihov savršeni primjer, traži od njih uputu i prizna njihovo vođstvo nakon Poslanika Muhammeda. Pridavajući im te osobine, Kur’an je otkrio ideološki i misionarski aspekat njegove univerzalne poruke, pozivajući čovječanstvo da razmišlja i racionalno pristupa misiji ove bezgriješne grupe ljudi kojima je Allah dao status vođa ili imamet.

          Na narednim stranicama ćemo govoriti o životu i učenju Ehlul Bejta, u svjetlu Časnog Kur’ana i Poslanikovih hadisa, a takođe ćemo citirati hvalospijeve koje su razni učenjaci i pisci posvetili ovom “blagoslovljenom drvetu,” bezgriješnom potomstvu posljednjeg Poslanika Svemogućeg Allaha. 

 

 

          Časni Kur’an, riječ koju je Svemogući Allah objavio Svom posljednjem i najvećem Poslaniku Muhammedu (s.a.v.a.), je izvor svih božanskih zakona i on daje čovječanstvu savršen sistem života i kodeks lijepo definisanih etičkih vrijednosti. Svaki musliman zna da je obavezan da primjenjuje kur’anska uputstva u svom svakodnevnom životu i da se poziva na njih kada mu je potrebna uputa. Brojni ajeti Časnog Kur’ana ističu uzvišeni položaj Ehlul Bejta, upućujući i podstičući muslimane da se drže njihovog puta. U širem smislu, ti ajeti se mogu klasifikovati na sljedeći način: 

 

          1. Postoje primjeri direktnog spominjanja njihovih posebnih naziva kao što su Ehlul Bejt u ajetu o čistoći (âjetu-t-tathîr), ili El-Qurbâ u ajetu o ljubavi (âjetu-l-meveddet). Ponekad ih ajeti indirektno spominju, što je kasnije Božiji Poslanik opširnije objasnio svojim drugovima.

          2. Kur’an je takođe zabilježio određene događaje koji se odnose na Ehlul Bejt, naglašavajući njihove zasluge i vrline, i njihovo rješavanje problema predvođenja muslimanske zajednice. Ili ih spominje kolektivno, kao što je slučaj sa ajetom Mubahala, ili osmim ajetom sure Ed-Dahr, ili individualno kao što je slučaj sa ajetom o vilajetu koji ćemo sada navesti:

 

“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se klanjaju” (5:55)

 

Sada ćemo detaljno prostudirati neke od mnogih ajeta koji pobliže opisuju uzvišene zasluge i veličinu najbliže porodice Poslanika Muhammeda.

 

         1. Ajet o čistoći (Tathir)

“Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti” (33:33).

 

          Svi komentatori Časnog Kur’ana i Poslanikovih hadisa se jednoglasno slažu da se riječi Ehlul Bejt, ili “članovi Poslanikove kuće” koje je Svemogući Allah upotrijebio u Kur’anu, odnose samo na sljedeće četiri osobe, a to su Poslanikova kćerka Fatima s.a. njen suprug Ali a.s. i njihova dva sina, Hasan a.s. i Husejn a.s.  Veliki komentator Sujuti u svom poznatom tefsiru ‘Dur el-Mensur’ citira hadis od Taberanija koji prenosi od Umm Seleme da je Poslanik jednom prilikom rekao svojoj voljenoj kćerki Fatimi da pozove svoga supruga Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Kada su došli, Poslanik ih je prekrio ogrtačem i stavljajući ruku na njih rekao:

 

“O Bože! Oni su rod Muhammedov (druga verzija navodi riječ ‘porodica,’ ar. al), pa obaspi Svojim blagoslovima i zaslugama Muhammedovu porodicu, kao što si obasuo blagoslovima Ibrahima i njegovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen.” Umm Seleme je rekla da je ona podigla ogrtač da bi im se pridružila, ali ga je Poslanik uzeo iz njene ruke i rekao, “ti si (takođe) na istini.” 

(Prenosi Tirmizi u djelu ‘Menakib Ehlul-Bejt,’ II tom, str. 308, citirajući Omera ibn Ebi Seleme, Poslanikovog usvojenog sina, koji je rekao: “Ovaj ajet (‘Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti’) objavljen je u kući Umm Seleme.Onda je Poslanik () pozvao Fatimu, Hasana, Husejna i Alija iza sebe, pokrio ih ogrtačem i rekao: “O Allahu! ovo su članovi moje kuće, pa otkloni od njih svaku nečistoću i potpuno ih očisti.” Umm Seleme je rekla, “Da li sam ja sa njima, o Allahov poslaniče?” On je rekao, “Ti si na svome mjestu. Tu ti je dobro.”)

 

          Još jedan hadis koji prenosi Umm Seleme navodi da je Poslanik bio u njenoj kući ležeći na madracu, prekriven ogrtačem iz Hajbera kada je ušla njegova voljena kćerka Fatima s.a. noseći tanjir u kojemu je bila vrsta hrane el Hazira. Poslanik joj je rekao da pozove svog muža Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Pozvala ih je i dok su zajedno sjeli da jedu, Allah je Poslaniku objavio sljedeći ajet:

“Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti” (33:33).

          Na to ih je Poslanik sve prekrio sa svojim ogrtačem i dižući ruke prema nebu rekao,

O, Allahu! Ovo je moja porodica i moj najbliži rod, udalji od njih nečistoću i učini ih toliko čistim da čistiji ne mogu biti.” Umm Selleme dodaje da Poslanik tri puta ponovio ove riječi a kada je ona podvukla glavu pod ogrtač i upitala, “Da li sam ja sa vama?” a Poslanik je uz gest odbijanja rekao dva puta, “Ti si (takođe) među pravednicima.”

 

(Ovo se navodi u djelu ‘Gajetu-l-Meram’ a citira se od Abdullaha ibn Ahmeda ibn Hanbela, preko tri prenosioca citirajući od Umm Seleme, a takođe su u ‘Tefsiru’ El-Sa‘lebija, ibn Merdevaja i Hatib citirajući od Ebi Saida Hidrija prenijeli isto ranije spomenuto značenje sa nekim jezičkim razlikama. Isto se prenosi i u djelu ‘Gajetu-l-meram,’ citat od Abdullaha ibn Ahmeda, na osnovu autoriteta njegovog oca koji je citirao od Umm Seleme (vidjeti djelo ‘El-Mizan fi tefsiri-l-Kur’an’ od Taba‘taba‘ija, komentar ajeta o čistoći).

 

U mnogim prilikama Poslanik je muslimanima objasnio značenje ovog ajeta i skrenuo im pažnju na njegovu važnost. Ebu Se‘id Hudri prenosi hadis Božijeg Poslanika koji je rekao: “Ovaj ajet je objavljen radi pet osoba: mene, Alija, Fatime, Hasana i Husejna. Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti” (33:33).

(Ovaj hadis prenose Ibn Džerir Tabari, Ibn Ebi Hatam i Taberani, citirajući Ebu Saida Hidrija. Takođe se u djelu ‘Gajetu-l-meram’ prenosi citat od Sa‘lebija u svom ‘Tefsiru,’ Ibn Merdevaja i Bejhekija u svom ‘Sunenu,’ sa autoritetom Umm Seleme)

 

          Hadis koji prenosi Aiša, koja je bila supruga Božijeg Poslanika, takođe potvrđuje pet osoba na koje se misli u ovom ajetu. Ona kaže:

“Jednom je Poslanik došao zavijen u ogrtač od crne dlake. Nakon nekog vremena, ušao je Hasan i on ga je uzeo pod ogrtač, a zatim je došao Husejn i pridružio im se pod ogrtačem. Uskoro je njegova kćerka Fatima došla i on je i nju uzeo pod ogrtač, a zatim je ušao Ali i on je takođe uveden pod ogrtač. Kada se svih petoro skupilo pod ogrtačem, Aiša kaže da je Poslanik proučio (ajet o čistoći) kao daljnju potvrdu o časti Ehlul Bejta, jer je već bio objavljen ajet koji se odnosi na ovih petoro bezgriješnih: “Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.” 

(O ovome se slažu Buhari i Muslim u djelu ‘Es-Sahihejn,’ gdje se citira A’iša. Ovo tvrdi i Zamahšeri u djelu ‘Et-Tefsiru-l-Keššaf,’ u komentaru ajeta ‘Mubahala.’ Takođe, vidite djelo ‘Gajetu-l-maram.’)

 

          Još jedan poznati hadis koji se odnosi u islamskim djelima, kaže da je Poslanik nakon objavljivanja ovog ajeta, kada bi prolazio pored kuće svoje kćerke Fatime s.a. idući u džamiju na jutarnju molitvu, pozivao:

“Na molitvu, o porodico Poslanikova, na molitvu! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti!” 

( Ibn Mardavaja, oslanjajući se na autoritet Ibn Ebi Šejbeta, Ahmeda i Tirmizija. Takođe, Tabarani i Hakim, ispravljeno; za ostale detalje vidite djelo ‘El-mizan fi tefsiri-l-Kur’an.’)

 

          Eto kako Časni Kur’an govori o Poslanikovoj porodici (ع (i jasno ističe njihove bezgriješne lične osobine, koje su daleko od nečistoće, neposlušnosti, greške, grijeha i ličnog kaprica. Njihov karakter i ponašanje su model savršenstva koji muslimani treba da oponašaju. Kur’ansko naglašavanje njihovog časnog statusa i uzvišene pozicije treba da podstakne muslimanske narode da slijede njihove svijetle primjere i da se nakon Poslanika pozivaju na njihovo mišljenje kada traže informacije i uputstva koja se tiču Božanskih zakona i njihovih odrednica. Samo prema njima se muslimanski narod okreće u potrazi za praktičnim kriterijumima Islama i na njih se poziva u stvarima koje se odnose na razlike u idejama, stavovima i mišljenjima. Brojni kur’anski ajeti dokazuju ove činjenice i ne ostavljaju nikoga da sumnja u vođstvo Ehlul Bejta nakon Allahovog Poslanika (s.a.v.a.)

 

          Poslanikova svakodnevna jutarnja praksa zaustavljanja kod kuće njegove kćerke Fatime i oslovljavanja njene kuće sa riječima Ehlul Bejt značila je da je on muslimanima praktično objašnjavao ajet o čistoći. Poslanik je ukazivao muslimanskom narodu na važnost njegove porodice, da bi je oni voljeli, slijedili i pokoravali joj se, te da bi tako bili zaštićeni od lutanja.

 

           Taberani citira sljedeće riječi od Ebi Hamra koji je bio svjedok Poslanikove svakodnevne prakse:

“Šest mjeseci sam redovno viđao Allahovog Poslanika kako prilazeći vratima Alija i Fatime izgovara sljedeći ajet: ‘Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti’.” 

( ‘Džami’u-l-usul,’ IX tom, str. 156, citat iz Tirmizijevog ‘Sahiha,’ na osnovu autoriteta Enesa ibn Malika, koji je rekao da je Allahov Poslanik uobičavao da prođe pokraj Fatimine kuće kada bi išao na jutarnji namaz nakon objavljivanja ovog ajeta, tokom nekih šest mjeseci, i pritom govorio: “Na molitvu, o ljudi Ehlul Bejta! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.” Ovo takođe prenosi Hakim u svom djelu ‘El-Mustedrek,’ III tom, str. 58, ispravljeno.)

 

          Čuveni naučnik Fahruddin Razi, u svom poznatom komentaru ‘Et-Tefsir El-Kebir’, komentarišući ajet ‘Naredi čeljadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome...’ (20:132), kaže da je nakon njegovog objavljivanja Poslanik uobičavao odlaziti do Alija i Fatime svakog jutra i pozivati ih na molitvu. To je on činio mjesecima.” Hammad ibn Seleme, citirajućiod Alija ibn Zejda, a uz autoritet Enesa, takođe je prenio identičan hadis. 

(Takijjuddin Ahmed ibn Ali Mikrizi (umro 845. godine poslije hidžre), ‘Fadil Ali-l-bejt,’ str. 21.)

 

          Odatle je iz navedenih dokaza jasno da Poslanikova svakodnevna praksa da se zaustavi ispred kuće svoje kćerke Fatime s.a. i da se obraća njenim ukućanima sa riječima Ehlul Bejt, nije bila bez razloga. U stvari, on je objašnjavao značenje riječi Ehlul Bejt i praktično tumačio muslimanima ajet o čistoći i na koje se tačno osobe on odnosi. Da budemo precizniji, on je muslimanima naglašavao značaj njegove porodice i njenog vođstva nakon njega da bi ih oni voljeli, pokoravali im se i slijedili ih. 

 

          Prije nego što nastavimo dalje, nužno je da razjasnimo bilo kakvu sumnju koja se može javiti u mislima naših čitalaca, a to je da ovaj ajet može uključivati i supruge Božijeg Poslanika – kako to neki pogrešno tumače. Činjenica je da to apsolutno nije tačno, jer je kristalno jasno iz naše prethodne diskusije da se ovaj ajet isključivo odnosi na pet osoba koje smo spomenuli, od kojih su četiri muškarci, izuzimajući Poslanikovu kćerku Fatimu (ع .(Pored toga, jasno je iz korišćenja muškog roda u ovom ajetu – jasno onima koji su upoznati sa arapskim jezikom – da riječi ‘ankum’ i ‘jutahhirekum’ sa značenjem ‘od vas’ i ‘da vas očisti’ koje Kur’an koristi, označavaju rečene osobe od kojih su većina muškarci. Da se Allah obraćao Poslanikovim suprugama, kao što to neki krivo tumače, onda bi Kur’an, najveće remek-djelo arapskog jezika, sigurno bio upotrijebio ženski rod ‘ankunne’ i ‘jutahhirekunne’ umjesto muškog roda, jer su one u većini. 

 

          Odatle je jasno da ovaj ajet predstavlja jasnu sliku u mislima o pravim ciljevima Allahove Knjige. Naglašavajući čistoću i bezgriješno vođstvo nepokolebljive osovine zvane Ehlul Bejt, on nastoji da izgradi veliku zgradu muslimanskog društva na toj čvrstoj osnovi čistoće i vrline.

 

 2. Ajet o ljubavi (meveddet)

“...Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ne tražim za ovo (prenošenje Objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske (ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini).’  A umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo...” (42:23).

 

          Božiji Poslanik (s.a.v.a.) je eksplicitno rekao muslimanima da se ovaj ajet odnosi na njegov Ehlul-Bejt, odnosno na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, i tražio od njih da im se pokoravaju i nakon njega slijede ove uzorne ličnosti. Svi komentatori, biografi i sakupljači hadisa jednoglasno tvrde da je Poslanik, objašnjavajući ovaj ajet, rekao da se riječi ‘bliski rođaci’ koje su ovdje upotrijebljene isključivo odnose na njegov Ehlul Bejt odnosno Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. 

 

          Poznati učenjak Zamahšeri, u svom komentaru Kur’ana ‘Keššaf,’ kaže:

“...prenosi se da su idolopoklonici sazvali skup i rekli jedni drugima: “Hoće li Muhammed tražiti od nas da mu damo nagradu zbog toga što nam propovijeda?” Tada je Allah objavio Poslaniku ovaj ajet kao odgovor.” “Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ne tražim za ovo (prenošenje Objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini (Ehlul Bejtu).’ A umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo...” (42:23). 

 

          Zamahšeri dodaje:

“Takođe se prenosi da je po objavljivanju spomenutog ajeta Allahov Poslanik upitan: Ko je tvoja bliska rodbina koju moramo voljeti? Odgovorio je: Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn).”

 

          Allama Bahrani, koji se poziva na djelo ‘Musned’ imama Ahmeda ibn Hanbela, koji je kroz lanac prenosilaca i sa autoritetom Sa‘ida ibn Džubejra citirao Ibn Abbasa:

“Kada su objavljene Allahove riječi, “Reci: Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini...”, Allahov Poslanik je bio upitan ko su ti njegovi bliski rođaci prema kojima je ljubav učinjena obaveznom za sve muslimane. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn)’.” 

( ‘Gajetu-l-Maram,’ komentar ovoga ajeta)

 

          Fahruddin Razi u svom djelu Et-Tefsir El-Kebir, nakon što je citirao naprijed navedeni hadis od Zamahšerija, kaže:

“Svjedočim da ‘al’ Muhammeda sačinjavaju oni čiji su poslovi potpuno povezani sa poslovima Poslanika... A bez sumnje, niko nije bio bliži Božijem Poslaniku od Fatime, Alija, Hasana i Husejna. To je dobro poznata činjenica koju prenose svi lanci prenosilaca, i oni su njegov ‘al’.” 

(Ko god je dobro upoznat sa arapskim jezikom posvjedočiće da se riječ “al” ne može interpretirati kao “ummet” ili “nas” (ljudi), kako su to predlagali neki kasniji dezinformisani pisci.)

 

          Dakle, neosporna je činjenica da se riječi Ehlul Bejt i Al Muhammed (s.a.v.a.) odnose samo na Poslanikovu najbližu porodicu, na njegovu kćerku Fatimu, zeta Alija, unuke Hasana i Husejna i nikoga više. Već smo spomenuli neke primjere Poslanikove ljubavi prema njegovoj porodici. Nema sumnje da je Poslanik veoma jako volio svoje jedino preživjelo dijete, Fatimu. 12

(Poslaniku (s.a.v.a.) su svi sinovi umrli kao djeca, pa su ga nevjernici nazivali “kusavim” ili čovjekom bez repa, bez poroda. Ali, Allah dž.š. mu je dao kćerku Fatimu s.a. koja ga je nadživjela i nastavio njegovu lozu preko nje, te je radi nje objavljena 108. kur’anska sura “Kevser.” U njoj Allah kaže kako je Poslaniku (s.a.v.a.) dao “mnogo dobro” ili “kevser,” odnosno kćerku Fatimu (s.a.), a “...onaj koji tebe mrzi, sigurno će on bez pomena (tj. bez repa) ostati.” Neki naučnici tvrde da su Zejneba, Umm Kulsum i Rukajja zapravo kćeri Hadidže s.a.iz prvog ili drugog braka, te da je jedino Fatima (ع (zaista Poslanikova (s.a.v.a.) kći, stoga pisac za nju koristi riječi “jedino preživjelo dijete.” Oni uzimaju suru ‘Kevser’ kao dokaz za to. Osim toga, zna se da je hazreti Hadidža s.a. imala četrdeset godina kada se udala za Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) i vjerovatnije je da je u prethodna dva braka rodila drugu žensku djecu, te da nije imala vremena roditi toliko djece sa Poslanikom (s.a.v.a.) (prim. prev.)

 

          Poznate Poslanikove riječi potvrđuju ovu činjenicu: “Fatima je dio mene, i ko god povrijedi Fatimu, povrijedio je i mene.” Fatima mu je bila toliko draga da je Poslanik s prezirom odbio ponude mnogih bogatih Arapa koji su tražili njenu ruku, i na kraju je udao za sopstvenog rođaka Alija Ibn Ebi Taliba, kojega je lično odgojio.  

 

          U nekoliko slučajeva je Božiji Poslanik izdvojio Alijevu superiornost kao i visoki položaj njegovih unuka, Hasana i Husejna. Hadisi takođe potvrđuju njegovu prirodnu naklonost prema Aliju i njegovim unucima, Hasanu i Husejnu. Odatle je dužnost svih onih koji tvrde da pripadaju Poslanikovom ummetu da slijede Poslanikove hadise koje se odnose na njegov Ehlul Bejt. Povrh toga, Sam Allah je naredio muslimanima da to čine, kao što se jasno da vidjeti iz sljedećih ajeta:

 

“Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ako Allaha volite, mene slijedite i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’...” (3:31);

“Njega (Poslanika) slijedite da biste na pravom putu bili” (7:158);

“Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu (Poslanikovu)...” (24:63); “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor...” (33:21).

 

          Pored naprijed navedenih ajeta, još jedan dokaz superiornosti Ehlul Bejta nad ostalim muslimanima je i blagoslov za Poslanika i njegovu porodicu koji vjernik izgovara prilikom tešehhuda u svakom od pet dnevnih namaza:

 

“Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ali Muhammed - O Allahu, obaspi Svojim blagoslovima Muhammeda i porodicu Muhammedovu.”

 

Imam Šafija, velika ličnost koja se smatra za osnivača šafijske pravne škole u Islamu, u poznatom hvalospjevu koji je posvetio Ehlul Bejtu nije samo naglasio da je ljubav prema njima sinonim za vjeru, nego je odlučno prekorio one koji su odricali njihovu superiornost: 

 

O jahaču, stani na kamenitom tlu Mine,

I vikni onima koji su se zaustavili kod Hifa i onima koji se kreću Kada hodočasnici u zoru dođu na Minu, Krećući se kao talasi Eufrata koji se lome o obalu:

Ako je ljubav prema Muhammedovoj porodici rafd (krivovjerje), Onda neka džinni i ljudi posvjedoče da sam ja rafidija (heretik). 

 (Fahruddin Razi, ‘Et-tefsiru-l-kebir,’ komentar sure Šura, ajet br. 23.)

 

          Muhibuddin Tabari u svojoj knjizi ‘Dahairu-l-Ukba fi Menakib Davi-lKurba,’ citirajući Ibn Abbasa, Poslanikovog rođaka i sljedbenika, kaže:

“Po objavljivanju ajeta o ljubavi, ljudi su upitali Poslanika ko su bili njegovi bliski rođaci koje je trebalo da vole. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima, Hasan i Husejn’.”

Ovo takođe prenosi Ahmed u djelu ‘El-Menakib.’ 

(Muhibbuddin Tabari, ‘Daha’iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,’ str. 25.)

 

          Ibn Munzir, Ibn Ebi Hatam, Ibd Merdevaja i Taberani u djelu ‘Mu’džem El-Kebir’ takođe su citirali iste riječi od Ibn Abbasa koje se odnose na ovaj ajet. Dželaluddin Sujuti prenosi da je Poslanikov stariji unuk, Imam Hasan ibn Ali a.s. rekao u jednom od svojih govora: “Ja sam iz Ehlul Bejta, a ljubav prema njima je Allah učinio obavezom svakog muslimana.” Zatim je proučio ovaj isti ajet, “Reci: Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini.”

 

          Treba primijetiti da Kur’an ne govori o običnim sentimentalnim vezama između muslimanskih zajednica i Poslanikove kuće, nego naglašava duboku i iskrenu ljubav. Pravo iskazivanje ljubavi muslimani najbolje mogu pokazati ukoliko slijede uzvišene primjere koje su postavili članovi Ehlul Bejta, primjenjuju njihovo učenje i uputstva u svakodnevnim postupcima i priznaju ih kao vodiče nakon Božijeg Poslanika. Kada je ovaj ajet stavljen u Poslanikova usta i kada mu je naređeno da obavijesti muslimane kako on ne želi nikakvu platu ili nagradu za prenošenje Božanske poruke, osim ljubavi prema njegovim najbližim rođacima, Allah je jasno pokazao muslimanima da je lojalnost prema Ehlul Bejtu i prihvatanje njihovog vođstva jedini put prema njihovom napretku i razvoju na ovome svijetu i prema spasenju na budućem. Samo naglašavanje riječi ‘bliska rodbina’ od strane Svemogućeg Allaha u Časnom Kur’anu i naredba muslimanima koja iz njega slijedi je konkretan dokaz prava Ehlul-Bejta na vođstvo; u protivnom Allah ne bi ni objavio ovaj ajet, niti bi Poslanik naglasio njegovu važnost. 

 

          Eto kako nas Kur’an na predivan način podstiče na zahvalnost prema Poslanikovom zadatku da nas prosvijetli porukom Islama. Drugim riječima, to znači da ćemo biti smatrani nezahvalnim bijednicima koji ne zaslužuju da se nazovu muslimanima ukoliko se ne držimo puta Ehlul Bejta. Kur’an nam takođe govori da se moramo držati puta Poslanikove porodice i uzeti ih kao modele prema kojima ćemo oblikovati svoj život i ponašanje u skladu sa osobinama kao što su čistoća i besprijekornost. Stoga je jasno iz različitih tefsira, rivajeta i hadisa, koje smo preuzeli od učenjaka koji su pripadali različitim doktrinarnim pravcima, da je Poslanik bio veoma otvoren kada je tumačio ovaj blagoslovljeni ajet. 

 

 

2. Ajet o proklinjanju (Mubahala)

“A onima koji se sa tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati’!” (3:61).

 

 

          Ovaj ajet se odnosi na događaj koji je obilježio epohu, a koji prenose svi istoričari i komentatori; događaj koji je otkrio muslimanima koliko je Poslanikovo potomstvo blisko i drago Uzvišenom Allahu. Taj događaj, koji je jasno označio uzvišeni status Ehlul Bejta, poznat je u analima islamske istorije kao Mubahala ili prizivanje Allahovog prokletstva na one koji neistinu govore. Istoričari i komentatori su ovaj događaj prenijeli na sljedeći način: 

 

          Delegacija (Delegacija se sastojala od trojice visokih arapskih hrišćanskih vođa, a to su bili Abdul Mesih, politički vođa; El Ejham, koji je bio zadužen za agro-pastoralne poslove, te Ebu Hatam ibn Alkama, koji je bio biskup ili visoki sveštenik.) hrišćana iz Nedžrana je došla Poslaniku Islama da diskutuje o zaslugama svoje vjere. Božiji Poslanik im je iznio argumente koji pokazuju da je Isus, sin Merjemin, bio ljudsko biće i Božiji poslanik, i da je bogohulno smatrati ga Božijim sinom, jer je Uzvišeni Allah vrlo visoko iznad svih sličnih ljudskih karakteristika. Kada je Poslanik opširno i uvjerljivo objasnio problem, a hrišćani i dalje namjerno ostali pri svom lažnom uvjerenju da je vjerovjesnik Isus božanstvo, Allah je objavio spomenuti ajet. Bio je to izazov hrišćanima da se pomole i izazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja insistira na neistini. 

(Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,’ predgovor autor)

 

          Rano sljedećeg jutra, 24. dana mjeseca Zul Hidždžeta, Poslanik je u skladu sa Allahovom naredbom izašao na mjesto sastanka, noseći Husejna u naručju i vodeći Hasana za ruku (sinove naše), dok ga je pratila njegova voljena kćerka Fatima (žene naše) iza koje je došao Ali (mi) noseći barjak Islama. Vidjevši da je Poslanik (s.a.v.a.) bio okružen svojom najbližom porodicom i uvjerivši se da je rekao istinu, jer se inače ne bi usudio da sa sobom dovede najbližu rodbinu, hrišćani su se uzdržali od konfrontacije i proklinjanja i pristali da umjesto toga plaćaju džizju.

 

          Zamahšeri kaže u svojoj knjizi ‘El-Keššaf’: “Kada je ovaj ajet objavljen, Poslanik je tražio od hrišćana da zazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja govori neistinu. Hrišćani su se te noći međusobno dogovarali, kada je njihov vođa Abdul Mesih iznio sljedeći stav: “Tako mi Boga, o hrišćani, vi znate da je Muhammed Božiji Poslanik koji vam je donio posljednju poruku od vašeg Gospodara. Tako mi Boga, nijedan narod se nikada nije usudio da izazove Poslanika na proklinjanje a da ga nije zadesila nesreća. Ne samo da će sami propasti, nego će i njihovu djecu dotaći to prokletstvo.” Govoreći kako je bolje da postignu kompromis sa Poslanikom, umjesto da izazovu njegovu istinu i propadnu, Abdul Mesih je savjetovao svoju stranu da zaustavi neprijateljstva i zadrži svoju vjeru, ali da se pokore Poslanikovim uslovima.

“Dakle, ako istrajete (u konfrontaciji), mi ćemo svi propasti. Ali, ako želite da zadržite svoju vjeru, treba da odbijete (obračun) i ostanete pri svome. Zato sklopite sa čovjekom (Poslanikom) primirje i vratite se u svoju zemlju.”

 

          Zamahšeri nastavlja:

“Sljedećeg dana, noseći Husejna u naručju, vodeći Hasana za ruku i praćen svojom kćeri Fatimom iza koje je išao Ali, Poslanik je došao na dogovoreno mjesto i čulo se da je rekao (svom Ehlul Bejtu): “Kada zazovem Allaha, vi svi recite: Amin.” Kada je biskup Nedžrana vidio Poslanika i njegov Ehlul Bejt, obratio se hrišćanima: “O hrišćani, ja vidim da su im takva lica da bi Allah (radi njih) pomjerio planine sa svojih mjesta ako bude htio. Ne prihvatajte njihov izazov na proklinjanje, jer ako to učinite, svi ćete propasti i neće ostati hrišćana na licu zemlje sve do Sudnjeg Dana.” Prihvatajući njegov savjet, hrišćani su rekli Poslaniku: “O Ebul Kasime, mi smo odlučili da ne učestvujemo u proklinjanju protiv tebe. Ti zadrži svoju religiju a mi ćemo zadržati našu.” Poslanik im je odgovorio: “Ako odbijate (da se održi proklinjanje), onda se pokorite (prihvatite Islam), i primićete ono što muslimani primaju, a pridonosićete onako kako muslimani pridonose.”

 

          Kada su hrišćani rekli da nisu imali želju da se bore protiv Arapa, predložili su sporazum tražeći primirje i slobodu da i dalje ispovijedaju svoju vjeru. Zauzvrat su pristali da plaćaju muslimanima godišnji porez koji se sastojao od dvije hiljade odijela, od kojih su jednu hiljadu morali davati u mjesecu Saferu, a preostalu hiljadu u Redžebu, pored trideset gvozdenih oklopa. Prihvatajući prijedlog, Poslanik je primijetio:

“Tako mi Onoga koji drži moju dušu u Svojoj ruci, smrt se bila nadvila nad narod Nedžrana (da su se usudili da prihvate izazov proklinjanja). Bili bi pretvoreni u majmune i svinje, a dolina bi izgorila u plamenu. Allah bi uništio Nedžran i njegov narod ne štedeći  ni ptice na vrhovima drveća, i prije nego što istekne godina, svi bi hrišćani bili mrtvi.” 

(Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,’ predgovor autora)

 

          Nastavljajući svoj komentar ajeta o događaju Mubahala, Zamahšeri je posebno naglasio položaj Ehlul Bejta prenoseći sljedeće riječi Poslanikove supruge Aiše:

“On je spomenuo Ehlul Bejt prije nego što je rekao riječi “i mi” kako bi istakao njihov položaj i njihovu bliskost (sa Allahom), i kako bi naglasio njihovu prednost nad “nama” koja bi se za njih mogla žrtvovati..."

Nema jačeg dokaza od ovoga o zaslugama Ehlu-l-Kisa.

(Termin Ehl-ul-Kisa označava one koji su se okupili sa Poslanikom pod njihovim ogrtačem (el-kisa) kada je objavljen ajet o čistoći. Odnosi se na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, kao što smo već ranije objasnili.)

          To je dokaz istinitosti Poslaničke misije, jer niko, koliko god bio pristrasan, nije zabilježio da su se oni (hrišćani) usudili da prihvate izazov.” 

(Zamahšeri, ‘Et-tefsiru-l-keššaf,’ komentar sure Ali Imran, ajet br. 61)

 

          Fahruddin Razi u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir’ prenosi identičnu izjavu i, nakon što je prenio Zamahšerijeve riječi, dodaje:

“Uzmite u obzir da su svi komentatori (Kur’ana) i prenosioci (Poslanikovih hadisa) jednoglasni u pogledu autentičnosti ovog hadisa.” 

(‘Et-tefsiru-l-keššaf,’ komentar sure Ali Imran. Isto se tvrdi u djelu ‘Tefsir es-Sa‘lebi,’ gdje se citira od Mudžahida i Kelbija.)

 

          Allama Muhammed Husejn Tabataba‘i, poznati moderni komentator, u svom monumentalnom tefsiru Kur’ana pod nazivom ‘Tefsir El-Mizan,’ pozivajući se na ajet “oni kroz koje je Allah prokleo njihove neprijatelje,” kaže da su oni niko drugi do Allahov Poslanik (s.a.v.a.), Ali, Fatima, Hasan i Husejn a.s. On dodaje: “...ovaj hadis su prenijeli svi muhaddisi i zabilježili svi sakupljači (hadisa) u svojim zbirkama, kao na primjer Muslim u svom ‘Sahihu,’ a pored toga su ga potvrdili i istoričari.

          Oduvijek su ga svi komentatori navodili bez ikakve primjedbe ili sumnje, uključujući i tako poznate muhaddise i istoričare kao što su Tabari, Ebul Fida, Ibn Kesir, Sujuti i drugi.” Stoga je u svjetlu naprijed navedene diskusije jasno da su svi komentatori jednoglasno definisali Ehlul Bejt kao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. Samo njihovo spominjanje u ajetu Mubahala, koji ih čini sredstvom za zazivanje Allaha, jasan je pokazatelj njihovog uzvišenog i posvećenog položaja. Činjenica da je Allah tražio od Svog Poslanika da dovede te čiste ličnosti zajedno sa sobom do dogovorenog mjesta za proklinjanje je još jedan jasan dokaz njihove čistoće. Izazov da se njihovim posredstvom baci Allahovo prokletstvo na Njegove neprijatelje otkriva kako ih visoko cijeni Svemogući Allah. Budući da je konfrontacija bila između istine i laži, dvije direktno suprotstavljene struje, situacija je zahtijevala da vjera bude predstavljena onim najboljim, na čemu je počivala čitava građevina Islama.

 

          Niko nije bio vrijedniji da prati Poslanika na Mubahalu, od čijeg je rezultata zavisila sudbina Islama, od njegovog Ehlul Bejta, nosioca baklje upute i vrline. Sam Svemogući Allah, Koji ih je ranije u Kur’anu počastio ogrtačem čistoće, još jednom ih je učinio zvijezdom vodiljom za sve oči dokazujući kroz njih istinitost Islama. Najmudriji je ukazivao muslimanima čija su srca slaba, da se kontinuitet božanske misije neće završiti sa Pečatom vjerovjesnika, nego se nastaviti kroz njegovo bezgriješno potomstvo. Nijedna od njihovih molitvi neće ostati neuslišena i nijedna njihova riječ neće biti utjerana u laž. Čak i planine bi se pomjerile samim njihovim molitvama, kao što su to dobro shvatili hrišćani.

 

          Sama ova činjenica je dovoljna da se otklone posljednje preostale sumnje o ovim bezgriješnim ličnostima; rezultat vijekova dvoličnosti koja je odvela mnoge obične ljude sa pravog puta. Sa razilaženjem magle, polako se pojavljuje sve jasnija slika koja pokazuje da je upravo ono što smo primili od Ehlul Bejta (učenja, misli, tefsir, hadisi, fikh itd.) onaj čisti i neiskvareni nektar Islama, koji je Poslanik oporučio i koji su članovi njegove kuće iskreno očuvali i prenijeli muslimanima. Kroz njih je Kur’an izazvao neprijatelje Islama i razjasnio za sva vremena da oni koji im se suprotstave nisu ništa drugo do lašci, koji zaslužuju da budu prokleti i kažnjeni. Treba “...Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore izazvati.” 

 

Da nije bilo radi njihove vječne istine i nepokolebljive čvrstine, Allah im nikada ne bi ukazao takvu čast i Kur’an ne bi govorio o njima koristeći takve blistave riječi. Postoje neki manji lingvistički aspekti ovoga ajeta koje bi trebalo spomenuti. Ovih četvoro (Ali, Fatima, Hasan i Husejn) vrše ulogu dodatka predikatu, a Poslanik vrši radnju kao posesivni član u genitivnoj vezi, kao što se može vidjeti kod riječi “sinove naše,” “žene naše” i “mi.” Da Poslanik nije poveo Fatimu sa sobom, ljudi bi pomislili da se riječi “žene naše” odnose na Poslanikove supruge, da se riječi “sinove naše” odnose na Fatimu iako je bila žensko, a da se riječ “mi” odnosi samo na njega samoga. Ali, vodeći sa sobom samo ovo četvoro i nikoga drugoga, Poslanik je htio da pokaže muslimanima kako je Fatima najbolji primjer za žene a Hasan i Husejn najbolji primjeri za mladiće, prema riječima Kur’ana koji je na pažljiv način upotrijebio riječ “mi” za Alija, ističući time njegovu bliskost sa Poslanikom i riješavajući pitanje nasljedstva jednom za svagda.

 

 

4. Ajet o blagoslovu (salat)

“Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (33:56)

 

 

          Prethodni kur’anski ajeti su nam otkrili koje osobe predstavljaju Poslanikov Ehlul Bejt, otkrili nam čistoću njihovog karaktera i naredili muslimanima da ih vole i pokoravaju im se. Ovaj ajet se odnosi na pozdrave i salavat (blagoslov), koje je musliman dužan da namjeni Poslaniku i njegovoj porodici za vrijeme pet dnevnih namaza. U ovom ajetu, muslimanima se naređuje da blagosiljaju Poslanika i njegovu porodicu, koja se sastoji od Alija, Fatime, Hasana i Husejna i njihovih pravednih nasljednika. Naglasak na Poslanikovoj porodici u pozdravima je još jedan znak njihovog centralnog položaja nakon Božijeg Poslanika. Tražeći od muslimana da ih uzdižu, Uzvišeni Allah je podsjetio muslimanske zajednice da je On odabrao Ehlul Bejt i dao im ulogu predvođenja muslimanskog naroda.

 

U svom djelu ‘Tefsir el-Kebir,’ Fahruddin Razi je komentarišući gornji ajet prenio sljedeći citat od Božijeg Poslanika, kojega su neki njegovi drugovi pitali kako da ga blagosiljaju, pa je odgovorio:

“Recite: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu; pošalji milost na Muhammeda i Muhammedovu porodicu kako Si poslao milost na Ibrahima i Ibrahimovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen!”  

 

          Prije nego što je prenio ovaj hadis, Razi je komentarisao ajet i napisao: “To je dokaz šafijske škole, jer naredba znači obavezu; (Poznati pravnik, imam Šafi‘i, zaključio je da onda kada postoji neka naredba u Kur’anu ili hadisima, onda je njeno izvršavanje obavezno, osim u slučaju da se iz konteksta jasno može vidjeti da se radi o preporučenom djelu) dakle, blagosiljanje Poslanika (s.a.v.a.) je obavezno, makar za vrijeme tešehhuda (tj. svjedočenja za vrijeme molitve), ako ne u drugim prilikama. 

(Et-Tefsir El-Kebir, komentar sure Ahzab, ajet br. 56.)

 

          Razi dalje nastavlja, “Ako Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Poslanika, zašto je onda potrebno da ga mi blagosiljamo?” On sam daje odgovor, “Kada ga mi blagosiljamo, ne činimo to zbog toga što su blagoslovi njemu potrebni, jer on već ima Allahove blagoslove, pa mu nisu čak potrebni ni blagoslovi meleka. Ali, kada mi to činimo, mi time slavimo Allaha jer ti blagoslovi izražavaju našu zahvalnost, tako da nam se On smiluje i nagradi nas. Zbog toga je Poslanik rekao, ‘Ko god me jedanput blagoslovi, Allah će na njega poslati deset blagoslova’.”

 

Nije naodmet da an ovome mjestu citiramo poznati katren imama Šafije koji se odnosi na ovu temu:

“O porodico Allahovog Poslanika,

ljubav prema vama Dužnost je od Allaha,

u Kur’anu objavljena.

Dovoljno je, kao najveća čast koja vam je ukazana,

Da ne vrijedi molitva onoga koji vas ne pozdravlja.”

 

          U svom djelu ‘Duru-l-Mensur,’ Sujuti citira Abdur Rezzaka, Ibn Ebi Šejba, Ahmeda ibn Hanbela Abda ibn Hamida, Buharija, Muslima, Ebu Davuda, Tirmizija, Nesaija, Ibn Madžea, Ibn Merdevaja koji su svi prenijeli od Ka‘ba ibn Udžra kako je jedan čovjek rekao Poslaniku da je svima jasno kako njega treba pozdravljati, ali ljudi ne znaju kako ga treba blagosiljati. Poslanik je odgovorio:

“Reci: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i porodicu Ibrahimovu, Ti Si Hvaljen i Slavljen.”

 

          Sujuti je pored ovoga citirao osamnaest različitih rivajeta, sa neznatnim varijacijama koje ističu da blagosiljanje Poslanika treba da uključuje i njegovu porodicu. Isto su prenijeli i sakupljači zbirki ‘Sunen’ i ‘Dževami,’ a takođe i knjige koje citiraju riječi jednog broja Poslanikovih drugova, kao što su Abdullah ibn Abbas, Talha, Ebu Said Hidri, Ebu Hurejre, Ebu Mes‘ud Ensari, Burejda, Ibn Mes‘ud, Ka‘b ibn Amra, i na kraju lično Ali ibn Ebi Talib. Slično se prenosi od Ahmeda ibn Hanbela i Tirmizija, koji su citirali riječi Imama Hasana ibn Alija koji je prenio od Poslanika sljedeći hadis: “Škrtac je onaj koji me, kada mu se spomene moje ime, ne blagoslovi.” 

(Fahruddin Razi, ‘Et-Tefsir El-Kebir,’ komentar ajeta El-Mubahala.)

 

          Dakle, svi pravnici se slažu da je obaveza svakog muslimana da blagosilja Muhammeda (s.a.v.a.) i njegovu porodicu za vrijeme tešehhuda (svjedočenja) (Muhakkik Hilli, jedan od velikih šiitskih pravnika koji je živio u sedmom vijeku poslije hidžre je rekao o tešehhudu: “Obavezno je izgovoriti ga jedanput u namazu od dva rekata, a dva puta u namazima od tri ili četiri rekata. Ako bi se jedno od njih namjerno izostavilo, namaz bi se smatrao nevažećim i neprimljenim. U svakom od tih svjedočenja, obavezno je pet stvari: sjedenje za vrijeme tešehhuda, izgovaranje dva svjedočenja, te blagosiljanje Poslanika (s.a.v.a.) i njegove porodice.”) prilikom pet dnevnih namaza.

(‘El-Mizan fi Tefsiri-l-Kur’an’)

 

          Analizirajući ovaj ajet, lako otkrivamo pravi cilj koji se nalazi u pozadini ove naredbe, a to je poštovanje Muhammedovog (s.a.v.a.) čistog potomstva, od kojega je Allah otklonio svaku nesavršenost i grešku, i učinio ga čistim da čistije ne može biti. Poslanikovo insistiranje na njegovom ‘alu’ je još jedan znak muslimanima da oni nakon njega zauzimaju centralni položaj. Nalažući muslimanima da blagosiljaju Ehlul Bejt, Uzvišeni Allah je podsjećao muslimane na njihovo kasnije vodstvo. Drugim riječima, uzimajući ih kao primjere i prihvatajući njihovo vodstvo, muslimani će biti pošteđeni iskušenja i neslaganja. 

 

          Dakle, jasno je da ih Allah nije spomenuo u salavatu bez razloga. Da nije bilo njihove pravičnosti koja je kroz vrijeme uvijek nanovo potvrđivana i da nije bilo njihovog velikodušnog karaktera kao i sveobuhvatnog znanja, Allah ne bi bio naredio muslimanima da se drže njihovog ispravnog puta i blagosiljaju ih prilikom svake molitve. Sama činjenica da se ovaj blagoslov treba izgovarati svakoga dana, prilikom svakog namaza koji vjernik obavlja, privlači pažnju muslimana i ukazuje im na važnost Ehlul Bejta, što bi trebalo da služi kao stalni podsjetnik da su upravo oni pravi nasljednici Muhammeda (s.a.v.a.). Ili, da to formulišemo još jasnije, ko god namjerno ili na neki drugi način ignoriše njihov status, nema nikakvog opravdanja, zavarava samog sebe i zalutao je ne sprovodeći Allahovu naredbu. 

 

5. Ajet o zaštitnicima (vilajet)

“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju (dok se pregibaju).  Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti” (5:55-56). 

 

(Posljednji dio ovog ajeta glasi “ve hum raki‘un” a znači “dok su na ruku‘u,” tj. dok se pregibaju u namazu. Besim Korkut, čiji smo prijevod Kur’ana koristili u ovoj knjizi, u ovom slučaju je potpuno izostavio prijevod te tri riječi, u kojima je prema mišljenju autora cijela poenta ovog ajeta. Ne znamo je li po srijedi bio propust ili je pak došlo do kasnije redakcije (prim. prev.)) 

 

 

           U svom komentaru ‘El-Keššaf,’ Zamahšeri je napisao sljedeće riječi:

“Ovaj ajet je objavljen zbog Alija (neka Allah osvijetli njegovo lice) kada ga je prosjak zamolio (za zekat) dok je bio na pregibu u namazu, pa mu je on dao svoj prsten (dok je bio u istom položaju). Izgleda da je prsten bio labav na njegovom malom prstu, jer nije bio s naporom skinut, što bi oštetilo njegov namaz. Ako pitate, ‘Kako može ajet biti objavljen zbog Alija (neka je Allah zadovoljan s njim), kada je glagol u množini?’ Ja kažem: glagol je u množini, iako je subjekat jedan čovjek, jer se tako ljudi ohrabruju da slijede taj primjer i zarade sličnu nagradu, a takođe i da se privuče pažnja vjernicima da budu veoma pažljivi i dobrohotni prema siromašnima, toliko da se dobročinstvo ne odlaže do iza molitve, da se ne odlaže dok se ona ne završi.” 

(‘Et-Tefsir El-Keššaf,’ komentar sure El-Ma’ida, ajet br. 55.)

 

          U knjizi ‘Esbabu-n-nuzul,’ Vahidi citira od Kelbija hadis koji se tiče razloga objavljivanja ovog ajeta i kaže:

“Posljednji dio ovog ajeta je u čast Alija ibn Ebi Taliba (neka mu se Allah smiluje) jer je on dao prsten prosjaku dok je bio u pregibu u namazu.” 

(Vahidi: ‘Esbabu-n-nuzul,’ sura El-Ma’ida, ajet br. 55.)

 

          Pored naprijed spomenutih učenjaka, mnogi drugi komentatori i sakupljači Poslanikovih hadisa tvrde da je ovaj ajet objavljen u čast Imama Alija i da on svjedoči o jednom važnom događaju. 

 

 

6. Ajet o objavljivanju (tablig)

“O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako to ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi...” (5:67). 

 

(‘Ševahidu-t-tenzil,’ I tom, str. 190; Vahidi, ‘Esbabu-n-nuzul,’ str. 135; Sujuti, ‘Duru-l-mensur,’ II tom, str. 198.)

 

          Možda je najjasniji nagovještaj superiornosti Imama Alije nad muslimanima nakon Poslanika gore navedeni ajet, koji označava presudnu fazu u istoriji Božanske objave. Nakon što je stvorio ovaj veliki i predivni svijet, Svemogući je poslao neprekidan niz poslanika da vode čovječanstvo prema Božijem blagoslovu. Posljednja i najveća veza u tom vječnom lancu bio je Muhammed El-Mustafa (s.a.v.a.), kojemu je povjeren najrazumljiviji kodeks zakona, koji je u stanju da odgovori na potrebe čovječanstva sve do Sudnjega dana. Više nije bilo potrebe za bilo kakvim novim poslanikom. Ali, bez obzira na to, Mudri Stvoritelj ne može ostaviti borbu čovječanstva od više hiljada godina hirovima i kapricima nesavršenih Arapa, koji su proveli veći dio svog života u idolopoklonstvu i grijehu. Zbog toga, kako bi osigurao opstanak Islama i muslimana, Allah je objavio ovaj ajet, postavljajući Imama Alija kao Poslanikovog namjesnika. Istoričari i prenosioci hadisa su ostavili svjedočanstva o ovom velikom događaju. 

 

          Nakon što je obavljen Oprosni hadž, dok se Pečat vjerovjesnika vraćao prema Medini, odjednom se pojavio melek Džibril, na mjestu gdje su se račvali putevi koji su vodili u razne dijelove Arabije. Primivši Božiju naredbu, Poslanik je stao na mjestu koje se zove Gadir Hum i naredio onima koji su otišli naprijed i onima koji su zaostali iza njega da požure do toga mjesta. Kada se na podnevnom suncu skupio veliki broj ashaba, Poslanik je rekao da je imao da im dostavi veoma važnu poruku. Brzo su skupljena kamilja sjedla kako bi se napravio minber. Penjući se na njega, Poslanik je održao govor tražeći od ljudi da posvjedoče da je on vjerno izvršio poslanički zadatak koji mu je povjerio Svemogući Allah. Skupina je jednoglasno uzviknula:

 

“Svjedočimo, o Allahov Poslaniče!” On je upitao, “Zar ja nemam veći autoritet nad vama od vas samih?,” na šta su oni odgovorili da Allah i Njegov Poslanik znaju bolje. Tada je on rekao: “O ljudi, Allah je moj Gospodar (mevla) a ja sam gospodar (mevla) vjernika.” 

(Hakim Hasakani u djelu ‘Ševahidu-t-tenzil,’ I tom, str. 191; Ibn Kesir, V tom, str. 209)

 

Tada se Muhammed (s.a.v.a.) sagnuo i podigao ruku Alija ibn Ebi Taliba a.s. pokazujući ga velikoj skupini i izgovarajući svoje slavne riječi, koje su garantovale nastavljanje Božanskog vođstva:

“Kome god sam ja gospodar (mevla), ovaj Ali mu je gospodar (mevla)...” 

(Za detaljniji opis istorijskog događaja na Gadir Humu pogledajte slavna djela ‘Musned’ Ahmeda ibn Hanbela, I tom, str. 118-119; IV tom, str. 281, 270, 272, 273; V tom, str. 347, 370; ‘Mustedrek’ od El-Hakima, III tom, str. 109; ‘Sunen’ od Ibn Madžea i Hakima Hasakanija, I tom, str. 190-191; ‘Tarih’ od Ibn Kesira, V tom, str. 209, 210, 213.)

 

          Tako je on proglasio ove riječi prije nego što je sišao sa minbera i osjetio olakšanje što je ispunio veliki zadatak koji će zaštititi muslimane od skretanja sa pravog puta.

Ovaj najvažniji zadatak je osigurao nastavljanje Božanskog vođstva. Pošto je Poslanike postavljao Sam Allah, to je moralo važiti i za nasljednike i povjerioce Poslanika, pogotovo u slučaju Islama, koji je posljednja poruka ljudskom rodu. Svi naučnici i istoričari su potvrdili da se događaj na mjestu Gadir Hum zaista desio, (Za detaljniji opis istorijskog događaja na Gadir Humu pogledajte poznate knjige ‘Sunen’ od Ibn Madžea, poglavlje pod nazivom “Zasluge Alija,” te ‘Tarih’ od Ibn Kesira, V tom, str. 209, 210-213.) a pored toga i zbirke hadisa svjedoče da je u mnogim prilikama Poslanik naglasio nadmoć svog rođaka nad svim muslimanima. 

 

7. Sura Insan (Dahr)

“...Oni su zavjet ispunjavali i plašili se Dana čija će kob svuda prisutna biti, i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onoga Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.’ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati...” (76:7-11).

 

 

           Ovi ajeti Časnog Kur’ana govore o Ehlul-Bejtu, slaveći njihovu nesebičnost i pobožnost. Istorijski događaj na koji se ovi blagoslovljeni ajeti odnose je slučaj kada su Ali, Fatima i njihova dva sina, Hasan i Husejn, neprekidno postili tri dana,a svakoga dana u vrijeme kada je trebalo prekinuti post, neka osoba kojoj je potrebna hrana bi se pojavila, kako to objašnjava osmi ajet, a Poslanikova porodica bi je sa radošću nahranila, dok su sami noćima ostajali bez hrane. Allah je bio toliko zadovoljan velikodušnošću Poslanikovih ukućana da je njihova djela pretočio u ajete Časnog Kur’ana kako bi poslužili kao uputstvo muslimanima. Ovi ajeti ne samo da pokazuju potpunu predanost Poslanikove porodice Allahovoj volji, nego ih takođe prikazuju kao čiste i bezgriješne ličnosti, te njihov obećani ugled i uvažavanje među stanovnicima dženneta. Oni su prikazani kao bezgriješni modeli na koje se treba ugledati, a ko god u muslimanskim zajednicama slijedi njihovu svijetlu stazu, postići će spasenje i biće okupljen u njihovom cijenjenom društvu na Dan proživljenja.

 

           Komentarišući ove ajete u svom djelu ‘Keššaf,’ Zamahšeri prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da su se jednom Hasan i Husejn razboljeli, pa je Poslanik zajedno sa nekim od svojih ashaba posjetio svoje bolesne unuke. On je predložio da se Ali zavjetuje Allahu za zdravlje svojih sinova. Prihvatajući Poslanikov prijedlog, Ali, Fatima i njihova služavka Fida su se zavjetovali da će postiti tri dana zaredom ako dječaci ozdrave. Kasnije su se Hasan i Husejn oporavili i započeli da poste sa svojim roditeljima i služavkom kako bi ispunili zavjet. Ali je od Šam’una, Jevreja iz Hajbera, posudio tri mjerice ječma. Fatima je samljela jednu mjericu i od dobijenog brašna ispekla pet vekni hljeba, svakome po jednu, i postavila trpezu prije nego što je trebalo prekinuti post. U tome trenutku se neki prosjak zaustavio ispred njihovih vrata i rekao: “Es-selamu alejkum, o porodico Muhammeda (). Ja sam jedan od najsiromašnijih muslimana, pa me nahranite, nahranio vas Allah hranom iz dženneta!” Tada su mu oni sa radošću dali svu hranu i krenuli na počinak te noći, ne okusivši ništa osim vode.

Ponovo su postili sljedećeg dana, a u sumrak, kada su postavili hljeb ispred sebe da prekinu post, neko siroče je pokucalo na vrata tražeći hranu i oni su ga sa radošću nahranili, ne okusivši ništa već drugi dan. Trećeg dana posta, kada se približilo vrijeme iftara i kada je hrana iznesena, odjednom se pojavio (ratni) zarobljenik i ponovila se ista priča, noć bez ijednog komadića hrane. Zamahšeri nastavlja da je u cik zore Ali došao do Poslanikove kuće držeći Hasana i Husejna za ruke. Kada je Poslanik vidio njihove blijede izraze lica i primijetio da drhte od gladi, izrazio je čuđenje i smjesta ih otpratio do njihove kuće. Kada je u nju ušao, bio je šokiran kada je vidio svoju kćerku Fatimu kako sjedi na serdžadi za namaz, upalih očiju i stomaka zalijepljenog za leđa. Tada je melek Džibril objavio ovu suru uz riječi:

‘O Muhammede, Allah ti čestita zbog (žrtvovanja) tvojih ukućana.’ Tada je izgovorio suru.” 

(‘El-Keššaf,’ komentar sure ‘El-Insan.’ Fahruddin Razi navodi isti hadis u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir,’ citirajući iz ‘El-Keššafa.’ Vahidi je takođe naveo identičan hadis.)

 

          Još jedan poznati naučnik, Šejh Fadl ibn Hasan Tabarsi, u svom tefsiru ‘Medžme‘u-l-Bejan,’ nakon što je naveo isti hadis, dodaje:

“Ali ibn Ibrahim prenosi od svog oca, koji citira Imama Dža‘fera Es-Sadika, uz autoritet Abdullaha ibn Mejmuna, da je Fatima imala (nešto) ječma od kojega je napravljena kaša i postavljena pred njih (da prekinu post). U tom trenutku je došao prosjak i rekao, ‘ja sam siromašan čovjek, neka vam se Allah smiluje.’ Ali a.s. je ustao i dao mu jednu trećinu hrane. Onda je došlo siroče i reklo, ‘ja sam siroče, neka vam se Allah smiluje.’ Ali a.s. je ustao i dao mu drugu trećinu (hrane). Onda je došao (ratni) zarobljenik i rekao, ‘neka vam se Allah smiluje.’ Ali mu je dao preostalu trećinu, a da oni, Ehlul-Bejt, nisu ništa okusili i ostali su bez hrane. Tada je Uzvišeni Allah objavio spomenute ajete. Jasno je da je ova sura objavljena u Medini, a kako svjedoči uvaženi naučnik Ebu Hamza Samali, cijela sura je objavljena u čast Alija i Fatime.”

 

 

8. Ostali ajeti iz Časnog Kur’ana

 

 

          Na prethodnim stranicama smo objašnjavali neke ajete Časnog Kur’ana koji ističu Ehlul-Bejt. Pored toga, postoje mnogi drugi ajeti u Allahovoj Knjizi, koji se posebno odnose na Imama Alija a.s. i na ostale članove ove blagoslovene skupine. Sjajnoj ličnosti Alija ibn Ebi Taliba nije potrebno predstavljanje ni za muslimane ni za one koji imaju makar površno znanje o Islamu. Ali nije samo bio Poslanikov najbliži rođak, nego ga je Muhammed (s.a.v.a.) lično odgojio. 

(Prije objavljivanja Muhammedovog () poslanstva, u Meki je vladala ozbiljna epidemija gladi. Pošto je Ebu Talib imao veliku porodicu a male izvore prihoda, Poslanik se ponudio da uzme Alija (ع (pod svoju zaštitu i odgoji ga, kako bi olakšao breme koje je pritiskalo njegovog amidžu.)

 

          Ali je, dakle, odrastao pod Poslanikovom zaštitom, stičući njegove osobine i ponašanje, iskreno vjerujući u Božansku misiju svog rođaka i zaštitnika, čak i kada je imao samo deset godina. Izrastajući u neustrašivog mladića, Ali je pokazao svoje superiorne sposobnosti kao hrabri ratnik u mnogim bitkama protiv idolopoklonika, i ubrzo mu je povjerena dužnost nošenja Poslanikovog barjaka. Ali je za Islam gotovo potpuno sam dobio bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hajberu i Hunejnu itd. uz pomoć svoje blistave sablje. Istorija je za buduće generacije sačuvala hvalu kojom je Poslanik obasuo vrijednosti svog mladog rođaka riječima koje nastavljaju da krase stranice istorije kao vječne medalje i inspirišu čovječanstvo sa najvećim primjerima strpljenja i požrtvovanja.

 

          Ali, Poslanik nije bio jedini koji je hvalio Alija, jer je čak i Uzvišeni Allah objavio ajete koji ističu Alijeve vrline, velikodušnost i hrabrost, a iznad svega, sa objavom njegovog hilafeta, Svemogući je zapečatio proglašenje da je religija baš toga dana postala upotpunjena. Kur’an govori o Alijevom strpljenju, njegovoj veličini spram neprijatelja, njegovoj hrabrosti itd.

          Ovdje ćemo kao primjere navesti neke od ajeta iz Allahove Knjige. Postoje mnogi drugi ajeti koji otkrivaju položaj, dostojanstvo i čast blagoslovljenog Ehlul-Bejta, koji se ovdje ne mogu svi navesti zbog nedostatka prostora. Za više detalja, čitaoci se mogu pozvati na obimna djela kao što su tefsiri, zbirke hadisa, istorije, biografije i slično. Prije nego što završimo ovo poglavlje, ukratko ćemo citirati nekoliko ajeta Časnog Kur’ana koji predstavljaju neoborive dokaze o visokom položaju Imama Alija a.s. od kojega je savršeniji bio samo njegov rođak, Božiji Poslanik.

 

1. Svemogući Allah kaže:

“...Tvoje je da opominješ, a svaki narod je imao onoga ko ga je na pravi put upućivao” (13:7).

 

Prenosi se da je Poslanik, kada je objavljen ovaj ajet, stavio ruku na svoje grudi i rekao:

“Ja sam onaj koji opominje, a svaki narod ima svog vodiča.” Onda je, pokazujući na Imama Alija a.s. rekao: “Ti si vodič, Ali, i uz tvoju pomoć će vjernici biti upućivani nakon mene.” 

(‘Mustedrek El-Sahihajn,’ III tom, str. 129; ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 157. Pored toga, Tabari u svom ‘Tefsiru,’ Fahruddin Razi u djelu ‘Tefsir El-Kebir’ i Sujuti u djelu ‘Duru-l-Mensur’ takođe prenose sličan hadis u svojim komentarima navedenog ajeta.)

 

2. Svemogući Allah kaže:

“Zar da vjerniku bude isto kao griješniku? Ne, njima neće biti isto (dosl. Zar je vjernik isto što i griješnik? Oni nisu isti)” (32:18).

 

Sve pouzdane knjige navode da se ovaj ajet odnosi na Alija a.s. vjernika, a opisuje Velida ibn Ukba kao griješnika. 

(Ovo tvrde Ibn Džerir Tabari, Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,’ Zamahšeri u djelu ‘Keššaf,’ Vahidi u djelu ‘Esbabu-n-nuzul,’ str. 263, a to se tvrdi i u djelima ‘Tarih Bagdad’ i ‘Er-Rijadu-n-Nadira.’)

 

3. Svemogući Allah kaže:

“Zar je onaj koji želi samo ovaj svijet kao onaj kome je jasno ko je Gospodar njegov, na što se nadovezuje Kur’an kao svjedok njegov... (dosl. kao onaj ko ima jasan dokaz od Gospodara njegova, a Njegov svjedok recituje...)” (11:17).

 

Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,’ Fahruddin Razi u djelu ‘Et-Tefsiru-l-Kebir’ i Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 251, svi prenose: “Riječi ‘onaj ko ima jasan dokaz’ označavaju Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.) dok riječi ‘njegov svjedok’ označavaju Imama Alija a.s." 

(Sujuti, ‘Duru-l-mensur,’ Fahruddin Razi, ‘Et-Tefsiru-l-Kebir,’ komentar spomenutog ajeta; takođe, Muttaki El-Hindi, djelo ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 251. (Ovdje je opet došlo do dodavanja nečijeg komentara u prijevodu na srpskohrvatski, jer je prevodilac svojevoljno dopisao kako je taj svjedok Kur’an, što Sam Allah nije rekao, prim. prev.))

 

4. Svemogući Allah kaže:

“...Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici...” (66:4).

 

Svi vodeći naučnici se jednoglasno slažu da se riječi ‘čestiti vjernici’ ne odnose ni na koga drugoga do na Alija ibn Ebi Taliba. 

(‘Duru-l-mensur,’ ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 237; Ibn Hadžer Askalani u djelu ‘Fethu-l-Bari,’ XIII tom, str. 27; Hejsemi u djelu ‘Medžma‘,’ IX tom, str. 194)

 

5. Uzvišeni Allah kaže:

“...i da to od zaborava sačuva uho koje pamti” (69:12).

 

Nakon što je izgovorio ovaj ajet, Poslanik (s.a.v.a.) se okrenuo prema Imamu Aliju a.s. i rekao: “Zamolio sam Allaha da to bude tvoje uho.” Ali a.s. je rekao:

“Nikada nisam zaboravio ništa što sam čuo od Allahovog Poslanika.” 

(Ovo tvrdi Ibn Džerir Tabari u svom komentaru ovoga ajeta. Takođe i Zamahšeri u djelu ‘Keššaf,’ Hejsemi u djelu ‘Medžme‘,’ Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,’ ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 408, i Vahidi u djelu ‘Esbabun-nuzul.’)

 

U djelu ‘Esbabu-n-nuzul’ (Razlozi objavljivanja), Vahidi citira broj prenosioca i sa autoritetom Burejde kaže o ovom ajetu: “Allahov Poslanik je rekao Aliju: ‘Allah mi je naredio da te približim a da te ne udaljavam, i da te podučim tako da ti to učenje sačuvaš, jer je Allah obećao da će dozvoliti da ga ti sačuvaš.‘ Tada je objavljen ajet, ‘...i da to od zaborava sačuva uho koje pamti’.”

 

6. Allah kaže:

“One koji su vjerovali i dobra djela činili, Milostivi će sigurno voljenim učiniti” (19:96).

 

Jednom je Poslanik rekao Aliju: “O Ali, reci: ‘O Allahu, daj mi Tvoj zavjet i postavi ljubav prema meni u grudi vjernika’.” Onda je rečeni ajet objavljen u čast Alija. 

(Zamahšeri u djelu ‘Keššaf,’ Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,’ Hejsemi u djelu ‘Medžme‘,’ IX tom, str. 125, ‘Rijad En-Nadira,’ II tom, str. 207, i Ibn Hadžer u djelu ‘Es-Seva’ik,’ str. 102)

 

7. Allah kaže:

“A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja” (98:7).

 

Kada je objavljen ovaj ajet, Allahov Poslanik (s.a.v.a.) je rekao:

“O Ali, to ste ti i tvoji sljedbenici (ar. šiiti).”

(Prenosi Ibn Džerir Tabari u djelu ‘Tefsir.’ Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur’ dodaje da, kada god bi Ali došao kod Poslanikovih drugova, oni bi govorili, “došao je najbolji od ljudi.” Takođe, djelo ‘Es-Seva’iku-l-muhrika,’ str. 96, i ‘Nuru-l-ebsar’ od Šablandžija, str. 70. i 101.)

 

8. Allah kaže:

“Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Svetom hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah neće ukazati na pravi put onima koji sami sebi nepravdu čine” (9:19).

 

Svi vodeći islamski naučnici kao što su Tabari, Fahruddin Razi, Sujuti, Nejsaburi itd. tvrde u svojim komentarima ovog ajeta da su se jednom Abbas ibn Abdul Muttalib i Talha ibn Šejba ponosno hvalili pred Alijem ibn Ebi Talibom o njihovim dužnostima; o opskrbljivanju hodočasnika vodom i čuvanju ključeva Kabe. Imam Ali im je odgovorio da je on obavljao molitvu okrenut prema Kabi šest mjeseci prije nego što je iko drugi (osim Poslanika) ikad klanjao i da nije nikada prestao da se bori na Allahovom putu. Tada je Poslaniku objavljen ovaj ajet kao dokaz Alijeve superiornosti nad svim ostalim muslimanima. (Djela ‘Esbabu-n-nuzul’ i ‘Ed-Duru-l-mensur’)

 

 

Proučavajući Poslanikove hadise, njegovo svakodnevno ponašanje i njegov odnos sa Ehlul-Bejtom, čiju čistoću potvrđuje sam Časni Kur’an, shvatamo da su Ali, Fatima i njihova dva sina, Hasan i Husejn (Prenosi Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem El-Kebir’ (‘Musned’ Imama El-Hasana (ع ,(I tom, str. 125, rukopis sačuvan u biblioteci Ed-Dahirija u Damasku). Doslovan tekst od Taberanija takođe citira El-Hejsemi u svom djelu ‘Medžme‘u-l-seva’id,’ IX tom, str. 168. Ovo takođe citira Tabari u djelu ‘El-Menakib,’ str. 25. On kaže: “Ahmed tvrdi u djelu ‘El-Menakib’ a Sujuti u djelu ‘Ihja-ul-mejit’ nakon komentarisanja ovog ajeta da je Poslanik označio svoju blisku rodbinu kao Fatimu i njena dva sina.” Ovo se takođe tvrdi u djelu ‘El-Fusul el-muhimma fi ahvali-l-e’imma,’ str. 29.) bili izabrani za jedinstvenu ulogu i misionarsku dužnost za oblikovanje istorije muslimanskih zajednica. Poslanikovo često naglašavanje ove četiri svjetiljke nije bilo bez smisla, niti je to bilo samo emotivno ponašanje prema njegovoj porodici. U stvari, on je samo ispunjavao Allahovu naredbu da pripremi i uputi muslimane da prihvate njihovo vođstvo, nakon njegovog konačnog odlaska.

 

Prvi korak koji je Poslanik učinio prema zvaničnom ustoličenju blagoslovljene porodice bilo je vjenčanje njegove kćerke Fatime (ع) za njegovog voljenog rođaka Alija ibn Ebi Taliba a.s. po naredbi Svemogućeg Allaha. Tako je zasađeno blagoslovljeno ‘drvo’ koje će kasnije proširiti svoje grane nad muslimanima i njihovim istorijskim napretkom. Poslanikov ashab Enes ibn Malik prenosi da je povodom ovog sudbinskog braka Poslanik (s.a.v.a.) rekao Aliju a.s.

:Allah mi je naredio da te oženim Fatimom za četiri stotine (miskal, skoro dvije hiljade mjera) srebra, da li ti prihvataš?” Ali a.s. je odgovorio potvrdno. Poslanik (s.a.v.a.) je rekao: “Neka vas Allah spoji, učini sretnim, blagoslovi vas i donese kroz vas mnogo dobra.” Komentarišući ove riječi, Enes je dodao: “Tako mi Allaha, zaista je On donio kroz njih mnoga dobra.” 

(Muhibbuddin Tabari, “Dahi’iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,’ str. 30.)

 

Prenosi se da je za vrijeme ozvaničenja braka Poslanik tražio da se donese voda i, nakon što je uzeo abdest, poprskao je preostalom vodom Alija i Fatimu i rekao:

“Bože, blagoslovi ih njihovim potomstvom.” 

(Abdullah ibn Muhammed ibn Amir Šabravi Šafi‘i, ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 21, djelo je štampala AlAdabiyyah Press iz Egipta.)

 

Istorija i hadisi potvrđuju da je Poslanik odbijao sve one koji su tražili Fatiminu ruku, čak i neke svoje bliske drugove i bogate Kurejšije, uz riječi:

“Naredba (od Allaha) o njenom vjenčavanju još nije objavljena.” 

(Daha’iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,’ str. 30.)

 

Poslanikovo odbijanje da uda svoju voljenu kćerku za makar koga u Arabiji i kasnija Božija odluka u korist Alija, jasan je dokaz uzvišenog položaja Ehlul Bejta i časnih namjera koje je Poslanik imao za dobro muslimanske zajednice kroz svoju blagoslovljenu porodicu.

 

Blistavo svjedočanstvo o njihovoj čistoći koje je kasnije iznio Kur’an i objasnio Božiji Poslanik dalji su dokazi za ove činjenice. Sada ćemo navesti neke hadise o Ehlul Bejtu, koje bacaju svjetlo na dubinu i pravi cilj božanske brige za izgrađivanje ove blagoslovljene porodice, čijim je članovima bio povjeren zadatak predvođenja muslimana i njihovog izbavljanja iz zamki, pa su postali osnovna tačka oko koje se oni okupljaju.

 

Toliko je duboka bila Poslanikova ljubav prema njegovoj jedinoj kćerki Fatimi, njenom suprugu Aliju koji mu je takođe bio voljeni rođak – Poslanik je Alija nazivao svojim bratom – i potomcima tog blagoslovljenog braka koje je Poslanik nazivao svojim sinovima, da o tim riječima svjedoči i Časni Kur’an:

 

“A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi...” (3:61).

 

Kao što smo već rekli u uvodnom poglavlju ove knjige, svi komentatori jednoglasno tvrde da riječi ‘naši sinovi’ kako ih ovdje koristi Časni Kur’an jasno ukazuju na Poslanikove unuke, Hasana i Husejna, dok se riječi ‘naše žene’ odnose na njegovu kćerku Fatimu a ‘mi’ na njegovog rođaka i zeta Alija. Pored toga, istorija svjedoči da su svi biografi zapisali kako niko drugi nije pratio Poslanika u ovom poznatom događaju poznatom u istorijskim analima pod nazivom Mubahala, do ove četiri osobe – njegov Ehlul Bejt. Postoje mnogi drugi primjeri kada je Poslanik nazivao svoje unuke ‘svojim sinovima’ kako bi muslimanskoj zajednici naglasio njihovu važnost, od kojih ćemo neke ovdje navesti:

 

 “Allah je izveo potomstvo svakog Božijeg Poslanika iz njegovih bokova, dok je postavio moje potomstvo u bokove ovoga (čovjeka)” – pokazujući na Alija. 

(Ibid, str. 67)

 

On je uobičavao da pomiluje Hasana i Husejna uz riječi:

“Svi sinovi pripadaju svojim očevima jer se njihovo srodstvo veže za njihovog oca, osim Fatiminih sinova, jer sam ja njihov otac i njihovo srodstvo.” Ovo je citirao Ahmed ibn Hanbel u djelu ‘El-Menakib.’ 

(Ovaj hadis, sa malom razlikom u riječima, prenio je Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem el-Kebir,’ I tom, str. 24 (MSS). Takođe ga je prenio i Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘Ummal,’ VI tom, str. 220, a takođe i u djelu ‘Daha’iru-l-ukba’. Taberani citirajući Omera kaže da je Poslanik rekao: “Srodstvo sinova ženske osobe veže se za njihovog oca, osim (u slučaju) dva Fatimina sina, gdje se njihovo srodstvo povezuje sa mnom i ja sam njihov otac.”)

 

Iz hadisa Božijeg Poslanika saznajemo da je Ehlul Bejt sklonište muslimana koje se nikada ne odvaja od Kur’ana. Naglašavajući da se oni nikada ne odvajaju pd Kur’ana, Poslanik je otkrivao njihovu ideološku misiju u predvođenju muslimanske zajednice prema Allahovim zakonima. Drugim riječima, on je jasno pokazivao muslimanima da se Božija Knjiga ne može potpuno razumjeti ni pravilno protumačiti bez uputstva izabrane kuće, čiji su članovi zapravo bili svjedoci postepenog odvijanja ove najveće objave za čovječanstvo, i on ih je lično pripremio za zadatak koji je bio pred njima. Poznati hadis pod imenom ‘Sekalejn’ (dvije dragocjenosti, Kur’an i Ehlul Bejt) koji priznaju muslimani svih političkih i doktrinarnih škola dokazuje ove činjenice. U nastavku ćemo navesti taj hadis citirajući neke autentične izvore koje su zabilježili njegovi prenosioci:

 

1. Hadis o dvije dragocjenosti (Sekalejn)

 

“Došao mi je poziv (od Allaha) i blizu je trenutak da mu odgovorim (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti: Knjigu Svemogućeg Allaha i moje potomstvo; Allahova Knjiga je (kao) uže koje se proteže od nebesa do zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se to dvoje neće razdvajati sve dok mi ne dođu kod Izvora (tj. Kevsera u džennetu). Upozoravam vas da ih ne ostavljate.” 

(Hadis el-sekalejn prenosi Tirmizi u svom djelu ‘Sahih Menakib Ehlul Bejt,’ II tom, str. 380, citirajući Zejda ibn Arkama. On dodaje: “Ovo je dobar i jak hadis,” na koji se poziva Hakim u djelu ‘Mustedreku-s-sahihejn,’III tom, str. 109, takođe na osnovu autoriteta Zejda ibn Arkama. Navodi ga i Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu’ pozivajući se na autoritet Ebu Saida Hudrija, III tom, str. 17. Takođe ga navodi Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem el-Kebir,’ I tom, str. 129. Takođe ga citira Muhibbuddin Tabari u djelu ‘Daha’ir,’ str. 16, citirajući Ahmeda.)

 

Svi autoritativni sakupljači hadisa kao što su Muslim, Tirmizi i Hakim naglašavali su ovaj hadis sa neznatnim varijacijama. Muslim citira Zejda ibn Arkama koji je rekao da je jednom Poslanik ustao i, hvaleći Allaha, obratio se svojim ashabima sljedećim riječima:

“O ljudi, ja sam samo smrtnik i vrijeme je da se odazovem pozivu izaslanika moga Gospodara (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti, od kojih je prva Allahova Knjiga (Kur’an) u kojoj je uputa i svjetlost, dakle uzmite Allahovu Knjigu i čvrsto je se držite, i moj Ehlul Bejt. Podsjećam vas na Allaha (tj. Njegove naredbe) po pitanju mog Ehlul Bejta.” (Šabravi Šafi‘i, djelo ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 22)

 

Prema jednom drugom hadisu, Poslanik je rekao:

“Ostavljam među vama dvije zapovijesti i nikada nećete zalutati ako ih budete slijedili: Allahovu Knjigu i moj Ehlul Bejt,” i dodao, “Oni se nikada neće razdvojiti sve dok mi se ne pridruže kod Izvora (Kevser u džennetu). Pazite na svoje ponašanje prema njima poslije mene.” (ibid)

 

Ibn Hadžer piše u svojoj knjizi ‘El-Seva’iku-l-muhrika’ da je Poslanik uobičavao da naziva Kur’an i svoju porodicu sa riječi Sikl, jer ta riječ na arapskom jeziku označava veoma vrijednu stvar koju je omogućio Allah. Kur’an i Ehlul Bejt su dragocjeni jer su oni izvori znanja i tajni Božanskog zakona. Zbog toga je on podsticao ljude da slijede njihove primjere. Razlog zbog kojega su nazvani Sekalejn (tj. dvije dragocjenosti) jeste naglašavanje poštovanja njihovih prava. Insistiranje na tome da se oni nikada neće odvojiti od Časnog Kur’ana je jasan dokaz da su članovi Ehlul Bejta bili odlično upoznati sa Allahovom Knjigom, vrlo savjesno povezani sa Poslanikovim hadisima i nikada se nisu razdvojili od Knjige sve dok ne dođu do izvora u džennetu. (Balagi, ‘Ala’u-r-Rahman,’ str. 44, drugo izdanje. )

 

Allama Šejh Muhammed Dževad Balagi, u svojoj knjizi ‘Ala’u-r-Rahman fi tefsiri-l-Kur’an’ kaže: “Hadis Sekalejn je prenesen putem autentičnog lanca prenosioca i citiraju ga naša sunitska braća u svojim knjigama, na osnovu  autoriteta Poslanikovih drugova koji su ga lično čuli direktno od Božijeg Poslanika.” Balagi bilježi ovaj hadis na sljedeći način: “Ostavljam među vama dvije dragocjenosti (sekalejn) ili dva nasljednika (halifetejn): Allahovu Knjigu i moju porodicu, moj Ehlul Bejt. Ako ih se čvrsto držite, nikada nećete zalutati, jer se oni nikada neće razdvojiti, sve dok mi ne dođu kod Izvora.” (ibid)

 

Balagi nadalje navodi imena ashaba koji su čuli ovaj hadis direktno iz Poslanikovih usta:

1. Zapovijednik vjernika Ali ibn Ebi Talib a.s.

2. Abdullah ibn Abbas, 3. Ebu Zerr Gifari,

4. Džabir ibn Abdillah Ensari,

5. Abdullah ibn Omer,

6. Huzejfa ibn Usaid Jemeni,

7. Zejd ibn Arkam,

8. Abdur-Rahman ibn Avf,

9. Damra Eslemi,

10. Amir ibn Lejla,

11. Ebu Rafi,

12. Ebu Hurejre,

13. Abdullah ibn Hantub,

14. Zejd ibn Sabit,

15. Umm Seleme, Poslanikova supruga,

16. Umm Hani, Poslanikova rođaka i Alijeva sestra,

17. Huzejma ibn Sabit,

18. Suhejl ibn Sad,

19. Udaj ibn Hatam,

20. Akaba ibn Amir,

21.Ebu Ejjub Ensari,

22. Ebu Said Hudri,

23. Ebu Šurejh Huza’i,

24. Ebu Kudama Ensari,

25. Ebu Lejla,

26. Ebu-l-Hejsem ibn Taihan. 

 

Oni koji su navedeni od Umm Hani pa do kraja, prenijeli su hadis individualno, dok su ostali, zajedno sa još sedam ljudi iz plemena Kurejš prenijeli svoje svjedočanstvo kao grupa na glavnom trgu grada Kufe, govoreći kako su ga čuli direktno od Poslanika. Tako njihov broj raste do trideset i tri, ako dodamo još sedam Kurejšija. Balagi u nastavku kaže da ovaj hadis takođe navodi Ebu Na‘im Isfahani u svojoj knjizi ‘Mankabatu-l-mutahharejn’ pozivajući se na autoritet Džubejra ibn Mat’ama, Enesa ibn Malika i Bara ibn Aziba.

 

On takođe navodi hadis Muvaffaka ibn Ahmeda Hatiba iz Hvarizma, koji je citirao Amra ibn El-Asa, koji je opet taj hadis čuo od Poslanika. On dodaje da čovjek rijetko može naći zbirku hadisa koju su napisali sunitski učenjaci, a da ona ne sadrži baš ovaj hadis, otkako su hadisi umjesto učenja napamet počeli da se zapisuju. Neke od tih knjiga obično prenose hadis Sekalejn citirajući jednog ili više Poslanikovih drugova, dok se u nekim drugim poziva na autoritet gotovo dvadeset Poslanikovih ashaba, bilo uopšteno kao u knjigama poput ‘Es-Seva’ik,’ bilo u detaljima, kao u knjigama Sahavija, Sujutija, Samhudija i drugih. Ukratko, naći ćemo da nijedan od velikih sunitskih naučnika nije propustio da spomene ovaj hadis. On zatim dodaje:

“Svi imamitski (šiitski) naučnici su zabilježili ovaj hadis u svojim knjigama, pozivajući se na opšte prihvaćene autoritete takvih izuzetnih potomaka Božijeg Poslanika kao što su imami Muhammed El-Bakir, Dža‘fer Es-Sadik, Musa El-Kazim i Ali Er-Rida (neka je mir sa njima) koji predstavljaju neprekinut lanac koji vodi do samog Poslanika. Izvori koji se nalaze u imamitskim knjigama i koji se tiču ovog hadisa su: Zapovijednik vjernika Ali ibn Ebi Talib, Džabir ibn Abdillah, Ebu Said, Zejd ibn Arkam, Zejd ibn Sabit, Huzejfa ibn Usaid Jemeni i nekoliko drugih, koji ga prenose direktno od Poslanika.” 

(Balagi, ‘Ala’u-r-Rahman,’ str. 43, drugo izdanje.)

 

Još jedan poznati naučnik, Allama Firuzabadi, piše da je Ahmed ibn Hanbel ponovio istovjetne riječi u sljedeća dva toma iste knjige:

‘Musned,’ IV tom, str. 366;

Balagi u svom ‘Sunenu,’ II tom, str. 148. i VII tom, str. 30;

Darimi u svom ‘Sunenu,’ II tom, str. 431;

Muttaki u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 45 i VII tom, str. 102;

Tahavi u djelu ‘Muškilu asar,’ IV tom, str. 368;

Tirmizi u svom ‘Sahihu,’ II tom, str. 308;

Ibn Esir Džezri u djelu ‘Asadu-l-gaba,’ II tom, str. 12;

Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur’ u komentaru ajeta Meveddet iz sure Šura;

‘Mustedrek es-sahihejn,’ III tom, str. 109. i 148;

Nesai u djelu ‘Hasa’is,’ str. 21.

 

Prenosi se da je poznati pravnik Imam Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu,’ III tom, str. 17. zapisao hadis koji je Ebu Said Hudri prenio od Poslanika:

“Uskoro ću biti pozvan, i moraću odgovoriti (umrijeti). Ostavljam vam dvije dragocjenosti, a to su Knjiga Uzvišenog Allaha i moje potomstvo. Allahova Knjiga je uže koje se proteže između nebesa i zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se oni neće rastati sve dok mi se ne pridruže kod Izvora (u džennetu). Dakle, pazite na svoje ponašanje prema njima nakon mene.”

 

Ahmed ibn Hanbel je ponovio iste riječi u svom ‘Musnedu,’ IV tom, str. 371. i V tom, str. 181. Pored toga, Ebu Na’im u djelu ‘Huljetu-l-evlija,’ I tom, str. 355, ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 96, Hejsemi u djelu ‘Madžam‘,’ IX tom, str. 64 i 163; Ibn Hadžer u djelu ‘Seva’iku-l-muhrika,’ str. 75. takođe spominju isti hadis.

 

Stoga autoritativan lanac prenosilaca ovog hadisa i njegovo jasno naglašavanje čvrste veze između Allahove Knjige i Poslanikovog Ehlul Bejta dovoljni su da pomognu svakom muslimanu bistrog uma da shvati činjenice da Kur’an ne može biti pravilno tumačen niti njegova pravila mogu biti primijenjena na ispravan način, osim ako i kada se muslimanski narod okrene prema Poslanikovoj primjernoj porodici radi upute, koji su bez i najmanje sumnje njeni prirodni čuvari.

 

2. Hadis o lađi (Sefina)

 

Ako hadis Sekalejn pridružuje članove Ehlul Bejta Časnom Kur’anu, proglašava ih čuvarima Kur’ana i povjerava im zadatak tumačenja i objašnjavanja njegovih tajni, koncepata i značenja, hadis o lađi predstavlja Poslanikovu kuću kao ‘lađu spasa’ i pribježište za muslimane nakon Allahovog Poslanika. Taj hadis bi se takođe mogao smatrati za jasno upozorenje muslimanskom narodu da ko god propusti da se ukrca na ‘lađu spasa’ prirodno će se utopiti u valovima skretanja sa pravog puta a svako ko zaostane sigurno neće dospjeti do obala sigurnosti i vođstva.

 

Šabravi Šafi‘i, citirajući Rafi’ja, roba Poslanikovog velikog ashaba Ebu Zerra Gifarija, kaže: “Jednom se Ebu Zerr, neka je Allah sa njim zadovoljan, popeo na trijem Kabe, uhvatio se za njena vrata i, okrećući im leđa, rekao: ‘O ljudi, oni koji me poznaju, poznaju me (nije potrebno predstavljanje) a oni koji me ne poznaju, (čujte) ja sam Ebu Zerr; čuo sam da je Allahov Poslanik (s.a.v.a.) rekao:

“Moj Ehlul Bejt je poput Nuhove lađe, ko god se u nju ukrca, siguran je, a ko god zaostane, biće bačen u vatru.” Takođe sam čuo Allahovog Poslanika da kaže: “Pustite da moj Ehlul Bejt bude za vas ono što je glava za tijelo i ono što su oči za glavu, jer tijelo ne može biti vođeno osim glavom, a glava ne može biti vođena osim očima”.’ 

(Šabravi Šafi‘i, djelo ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ predgovor autora, str. 26)

 

Ebu Na’im Isfahani u djelu ‘Huljetu-l-evlija’ bilježi hadis o lađi na osnovu autoriteta Saida ibn Džubejra koji prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da je Allahov Poslanik rekao:

“Primjer mog Ehlul Bejta među vama je kao (primjer) Nuhove lađe; ko god se u nju ukrcao, spasio se, a ko god je zaostao, utopio se.” 

(Ebu Naim, ‘Huljetu-l-evlija,’ IV tom, str. 306, citira Firuzabadi u djelu ‘Fada’ilu-l-hamsa mine-s-sihahi-ssitta,’ II tom, str. 64. Navodi i Ibn Hidžr u djelu ‘Zeva’id Musned El-Bezza,’ vidi ‘Ehlul Bejt’ od Ibn Bezzaza u djelu ‘Medžma’uz-Zeva’id,’ IX tom, str. 63. Takođe prenosi i Taberani u djelu ‘El-Mu’džem el-Kebir,’ I tom, str. 125. (Masnad od Imama Hasana (ع (u biblioteci Ed-Dahirijja, Damask). Takođe i Muhibbuddin Tabariu djelu ‘Ed-daha’ir,’ str. 20; ovo prenosi i Hakim u svom djelu ‘El-Mustedrek,’ sa nekim dodatnim riječima, II tom, str. 343, što citira Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 216.)

 

U djelu ‘Mustedrek es-sahihejn,’ II tom, str. 343, Hakim je naveo identičan hadis koji potvrđuje istinitost ovog hadisa na osnovu autoriteta velikog muhaddisa Muslima. Ovaj hadis su takođe prenijeli Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 216, zatim Hejsemi u djelu ‘Medžma,’ IX tom, str. 168, Muhibbuddin Tabari u djelu ‘Daha’ir,’ str. 20, te Hatib Bagdadi u svojoj monumentalnoj ‘Istoriji Bagdada,’ XII tom, str. 19. 

(Firuzabadi, ‘Fada’ilu-l-hamsa mine-s-sihahi-s-sitta,’ II tom, str. 61.)

 

Enes ibn Malik je od Poslanika citirao sljedeće riječi:

“Zaista, primjer mene i mog Ehlul Bejta je sličan Nuhovoj lađi, ko god se u nju ukrca, siguran je, a ko god zaostane, utopljen je.”  (Ibid, str. 65.)

 

Dželaluddin Sujuti u svom djelu ‘Duru-l-mensur,’ komentarišući ajet 2:58 “I kada smo rekli: ‘Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: “Oprosti!” – oprostićemo vam grijehe vaše’,” kaže da je Ibn Šejbe citirao Imama Alija ibn Ebi Taliba (ع) da je rekao: “Naš primjer kod ovog muslimanskog naroda je kao primjer Nuhove lađe i kapije pokajanja.”  (ibid)

 

Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 216, bilježi ovaj hadis sljedećim riječima:

“Primjer mog Ehlul Bejta među vama je kao primjer Nuhove lađe, ko god se u nju ukrca, spašen je, a ko god zaostane, osuđen je na propast, i kao primjer vrata pokajanja za sinove Izraela.”

On dodaje da je ovaj hadis zabilježio Taberani na osnovu autoriteta Ebu Zerra. (ibid)

 

 3. Hadis o sigurnosti od neslaganja