Svaki dan je Ašura i svaka zemlja je Kerbela


Ako bi ljudi shvatili ovo značenje i promatrali ga u svakoj zemlji u kojoj borave i svaki dan u kojem žive - pravo islama za koga je Imam Husejn (as) bio šehid, bio bi ispunjen!

Da to urade, lice muslimana u svijetu bi se promijenilo i oni bi bili gospodari umjesto robovi. Međutim, većina je shvatila da je to samo plač, kukanje, tuća se gvozdenim lancima i noževima - dramatična predstava koja se ponavlja nekoliko sati u godini na godišnjicu Ašure imitirajući neke stvari poput papagaja iz revolucija Imama al-Husejna (as).

Onda sve treba zaboraviti.

Većina sunija kritikuju šiije zbog takvih radnji koje se praktikuju na dan Ašure.

Zapadni i arapski mediji u ovom dobu ne štede trud da prikažu šije Irana, tokom sezone Ašure, kako se ponašaju kao grabežljive zvijeri - ne znaju ništa osim nasilja i ne dive se ničemu boljem nego da vide krv koja teče iz ljudskih tijela.

Iako šiiti u Indiji i Pakistanu takođe praktikuju ovo i mnogo gore od toga, mediji - posebno TV, ne obraćaju pažnju na njih, već se fokusiraju samo na šiije Irana u posebnu svrhu koja je jasna svima koji prate dešavanja u svijet, a posebno pitanja islama i muslimana.

Mediji ne prikazuju namaz petkom u Teheranu gdje se okuplja više od dva miliona ljudi kako klanjaju namaz skupa iza predsjednika (kao imama namaza).

Mediji ne pokazuju divno poštovanje koje pokriva milione muslimana dok izgovaraju dovu Kumejl u noćima petka kada ulice postanu pune gužve, avenije zatvorene i saobraćaj zaustavljen.

Ovdje vidite muškarce, žene, starce, mlade i djecu kako se ponizno mole svome Gospodaru u tišini noći i traže oprost u zoru.

Ovi mediji se bave samo prikazivanjem rituala Ašure - fokusirajući se na krvave scene u kome učestvuju nekoliko običnih ljudi!

Istina je da ono što neki od šiije rade tokom ovih obreda uopće nisu iz vjere, čak i ako mudžtehidi daju fetve zabrane istog.

To su samo navike, tradicije i emocije koje nadvladavaju neke ljude i tjeraju ih da se ponašaju neuobičajeno i malo po malo te navike postaju dio folklora koji nasljeđuje jedna generacija od druge u slijepom oponašanju i bez smisla. U stvari, neki obični ljudi smatraju da je prolivanje krvi premlaćivanjem samog sebe djelo koje čovjeka približava Allahu i da ko to ne čini ne voli imama Husejna (as).

Kada razmišljam sam sa sobom i pored toga što sam šija, nakon što sam saznao da je šiizam prava vjera - nisam zadovoljan onim ružnim scenama koje otuđuju duše i zdrav razum, pogotovo kada se neko skine i udara se gvozdenim alatom ludim pokretima vičući glasno: Husayn, Husayn!

Neobična stvar u ovoj stvari koja vas dovodi u sumnju je kada vidite upravo te osobe, koji se ponašaju neobično i za koje mislite da je tuga za Imamom Husejnom (as) užasno nesreća.

Ali, malo nakon završetka obreda, šale se, smiju se i jedu slatkiše kao da se sve završava završetkom rituala.

Najčudnije od svega ovoga je da većina ovih ljudi nisu religiozni ili pobožni.

Stoga sam sebi dozvolio da ih više puta direktno kritikujem i kažem im da ono što rade je samo folklor i slijepa imitacija.

Šehid Muhammed Baqir as-Sadr rekao je:

“Premlaćivanje tijela i prolivanje krvi koje vidite je iz prakse običnih i neukih ljudi. Niko od uleme to nikada ne praktikuje. Zapravo, oni to uvijek sprečavaju i zabranjuju.”

Mrzim fanatizam i borim se s njima gdje god i s kim god da su. Moramo osvijestiti šiije da se odreknu krivovjerja i natjerati sunite da shvate da ove prakse ne mogu biti prepreka koja ih sprečava da saznaju istinu i slijede Ahlul Bayt (as). Oni ne moraju poštovati praksu običnih i neukih šiija koja nije utemeljena u pravom šiizmu.

U svakom slučaju, moramo oponašati najveći primjer Allahovog Poslanika (S). Kada je njegov ujak i zaštitnik Abu Talib umro, osjetio je veliku tugu za njim. Osjetio je to kada mu je umrla najvoljenija žena Hatidža. A onda je pretrpio užasan gubitak svog strica Hamze koji je ubijen i osakaćen, a njegovo tijelo je pronađeno rastrgano na komade bez jetre koje je izvadila i sažvakala Hind, žena Abu Sufjana. Osjećao je veliku tugu u svim tim slučajevima, ali je samo plakao od svoje ljubavi prema njima. Plakao je za svojim sinom Ibrahimom, za svojim unukom Husejnom (as) kada mu je Džibril rekao da će biti ubijen, i plakao je za svojim bratom i rođakom Alijem (as) kada je predvideo da će najjadniji ljudi obojiti njegovu ( Imam Ali as) bradu sa krvlju svoje glave.

Poslanik Muhammed (S) je često plakao i naredio muslimanima da se pretvaraju da plaču ako ne mogu plakati. Tražio je Allahovu zaštitu od očiju koje nisu lile suze. Ipak, zabranio je muslimanima da pretjerano izražavaju svoju tugu, da se tuku po licu ili cepaju odjeću. Onda, šta je to sa udaranjem po glavi ili tijelu gvozdenim alatom do krvarenja?

Naš prvi imam nakon Poslanika Muhammeda (S) - Ali ibn Ebi Talib (as) nije uradio ništa slično kada je njegov brat i rođak Allahov Poslanik (S) umro.

Nakon kratkog vremena od šest mjeseci, njegova supruga Fatima (sa) otišla je da se pridruži svom ocu u boljem svijetu. Imam Ali (as) je osjetio veliku bol i tugu, ali nikada nije uradio nešto slično kao što obične šiije rade danas.

Imam Hasan (as) i imam Husayn (as) nisu uradili ništa od toga kada su izgubili svog dragog djeda Muhammeda (S) i njihovu voljenu majku Fatimu (sa), niti kada su njihovog oca, Imam Alija (as) , koji je bio najbolji od svih ljudskih bića nakon poslanika Muhammeda, ubio prokleti ibn Muljam u mihrabu.

Imam Sedjad (as) također, nije ništa slično uradio kada je vidio scene koje se nikada nisu desile u svijetu. Svojim je očima vidio masakr u Kerbeli kada su mu ubijeni otac, ujaci, braća, rođaci i drugovi, a nakon ovog strašnog događaja suočio se i sa velikim poteškoćama i patnjama koje ni planine ne bi mogle podnijeti.

Istorija nije zabilježila da bilo koji od nepogrešivih imama (as) učinio nešto slično ili naredio svojim sljedbenicima da to učine. Jedino što su radili je to da su voljeli slušati elegije nekih pjesnika o Ehlul Bejtu (as) gdje su plakali i osjećali tugu i naređivali ljudima da plaču i budu tužni zbog Ehlul Bejta (as). Zapravo, ovo je preporučljiva stvar, ako ne i obavezna.

Mi, nakon što smo postali šiije, ne bi trebali oponašati obične šiije u svemu što rade, nego trebamo istražiti njegovu istinitost.

Proslavljamo godišnjicu Ašure recitacijom maktala (priča o mučeničkoj smrti Imama Husejna) i tragedijom sa kojima se Ahlul Bejt (as) suočio.

Plačemo i žalimo zbog toga.

Medžutim, poenta je u tome kako srce treba da reaguje i da plače očima.

Nakon toga, cijeli čovjekov razum treba se pokoriti sjećanju na Uzvišenog Allaha i istini koju je On objavio.Srca trebaju obećati svome Gospodaru da će slijediti put Imama Husejna (as) koji je isti put Allahovog Poslanika (S) i svih Imama Ehlul Bejta (mir neka je na svima njima).

Ašura - sa tugom, plačem, sjećanjem i uzimanjem pouke iz njegove situacije i njegovih heroja, ostaje čista za vjerne šije koji se pridržavaju istinskog sunneta Poslanika (S) i uputa nepogrešivih imama (as) .

S druge strane, djela i praksa običnih šiija i dalje su podložni kritici i izmišljotinama od strane onih koji pecaju u nemirnim vodama kako bi iskrivili vjerovanja šiija i odvojili ih od Ahlul Bejta (as), a zatim ih smatrali nevjernicima.

Hvala Allahu koji nas je učinio od vjernih šiija koji su vođeni istini kroz proučavanje i istraživanje, a ne oponašanjem običnih šiija.Dakle, čitaoci moraju biti primjer u pridržavanju istinskog Poslanikovog sunneta koji su prenijeli nepogrešivi imami (as)