Islamska revolucija

 

Došao je taj dan, ali ne pod imenom nacionalnog rata, nego pod imenom rata vjerovanja. Istok je prozreo lazi i prevare Zapada i spoznao je svoj vlastiti identitet. Iz usta iranskog naroda, iz prašine Irana podigao se poklik koji je postao centar dogadjaja, on je probudio narod iz sna koji je trajao stoljecima.

 

Podigli su se ljudi kao baklje blistave, koje izgaraju i plamte zudnjom, ljudi koji nisu ono što za njih kaze pjesnik Kiblendz: "Pola ih je šejtan, a druga polovina su djeca."

[Rodijajard Kiblemdz, engleski pjesnik je 1899 godine napisao pjesmu o vlasti Zapada u kojoj se obraca Britaniji, pa kaze: "Teret koji bjeli covjek nosi na svojim plecima, podize ga]

 

Kod ljudi ciji su korijeni vatra i zeljezo, vjera je zestoka kao vatra, a volja cvrsta kao zeljezo. Oni samo traze pravo da odlucuju o svojim zivotima i da njima vladaju, a ako ne uspiju u tome onda slijede svoju prirodu koju im je Bog dao.

 

Zapad je razmišljao i odlucio da i ovaj put primijeni varku prema Istoku, direktnim napadom na islam.

 

U tekstu pod naslovom "Islam protiv Zapada", objavljenom u magazinu "Time", od 17 decembra 1979. godine, jasno se tvrdi da se krstaško-islamski rat ponovo pokrece. Tekst pocinje ajetom iz Kur'an-i Kerima i rijecima Imama Homeinija.

 

Kur'anski ajet kaze:

"Kad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli smutljivce." (Al-Ma'ida:64)

 

Odmah zatim slijede rijeci Imama Homeinija:

"Ovo nije rat izmedju Irana i Amerike, ovo je rat izmedju islama i nevjerstva. Krstaško-islamski rat koji je planuo 1099. godine, ponovo pocinje"

 

Svijet nevjerstva, kako njegov kapitalisticki, tako i komunisticki je predmet napada od strane islama i to iz podrucja koje je najosjetljivije i po vaznosti najznacajnije u svijetu.

 

Osjetljivost tog podrucja postaje jasna tek onda kada pazljivo proucimo ulogu Perzijskog zaljeva.

 

Podrucje Zaljeva se smatra najbogatijim nalazištem nafte u svijetu, jer posjeduje 55% svjetskih rezervi crnog zlata. 1979 godine, proizvodnja nafte u Zaljevu je predstavljala trecinu svjetske proizvodnje.

 

U svakom slucaju, ove cifre su besmislene ako nismo svjesni potrebe industrijskih zemalja za naftom i kolicinama njihove potrošnje. Evropa 59% svojih potreba za naftom podmiruje iz Zaljeva, a kod Amerike je izmedju 1973 i 1977 taj procenat iznosio 42%. Istocne zemlje uvoze 39% od svojih ukupnih potreba. Sama Saudijska Arabija pokriva 16% svjetske proizvodnje nafte, a 1981 ucešce proizvodnje nafte u industrijskoj proizvodnji je bilo 42%.

 

Zahvaljujujuci velikim prihodima od nafte, podrucje Zaljeva je postalo srediste zapadnih ulaganja u proizvodnju i eksploataciju. Samo u Saudijskoj Arabiji postoji oko 1000 britanskih, 240 njemackih, te oko 1000 americkih postrojenja za eksploataciju nafte, a da i ne govorimo o kompaniji "Aramko" koja eksploatisuci i prodajuci naftu, obrazuje drzavu u drzavi. Vrijednost americke eksploatacije nafte u Zaljevu je dostigla dvostruku vrijednost njene proizvodnje u Latinskoj Americi ili u Evropi.

 

Kada govorimo o prednosti posjedovanja velikih zaliha nafte, dovoljno je reci da je Saudijska Arabija 1980. izvezla naftnih derivata i proizvoda od nafte u vrijednosti od oko 30 milijardi dolara, a da je istovremeno potrošila oko 60 milijardi dolara za naoruzanje, opremu i strucnu radnu snagu. U isto vrijeme Ujedinjeni Arapski Emirati su izvezli nafte u vrijednosti od 9,5 milijardi dolara. Dio od ovih prihoda ide u zapadne banke, te je 1980. godine vrijednost kamata na ove uloge, samo za zemlje clanice organizacije OPEKA, iznosila oko 100 milijardi dolara.

 

Ovo podrucje i ova izvorišta nafte su udaljena samo 600 kilometara od Rusije, što predstavlja stalnu prijetnju. Dovoljno je preuzeti kontrolu nad Hurmuzom, prolazom kojim se odvija prevoz nafte, pa da se na ovom podrucju zaustavi njen transport, a njeni vlasnici da budu potpuno paralizovani. Najvaznijiy marionet Zapada, koji je u ovom podrucju imao ulogu policajca i cuvara zapadnih interesa, takodjer, je svrgnut, tako da je strategija kolonijalizma time postala beskorisna.

 

Veliki uticaj britanske i francuske politike na ovom podrucju podstaknuo je Ameriku da popuni prazninu na vojnom planu, što su Britanija i Francuska podrzale, te su uspostavljena americka vojna uporišta u Saudijskoj Arabiji (Zaheran) i Bahrejnu. Veliki vojni poraz u Vijetnamu, natjerao je Ameriku da preispita svoju strategiju, te da prihvati onu koja ce je sacuvati od zapadanja u neprilike na nekom drugom podrucju.

 

Ova strategija, koju je postavio Kisindzer, temelji se na podjeli odgovornosti sa nekom od drzava na tom podrucju koje je pod americkom vlašcu. On je isplanirao da ova drzava ima dovoljno ljudstva, u slucaju da bi se bilo potrebno umiješati u unutrašnje stvari susjedne zemlje i kontrolisati je, te da bude dovoljno mocna da zaustavi bilo kakav pokret koji prijeti americkim interesima.

 

Zauzvrat, Amerika se obavezuje da ce pruziti ekonomsku pomoc drzavi s kojom sklopi ugovor, te da ce joj dati svo potrebno naoruzanje. U Latinskoj Americi, ovaj zadatak su povjerili Brazilu, a na Srednjem Istoku Izraelu. Za bezbjednost u podrucju Zaljeva, sve do 1979. godine bio je zaduzen Šah. Njegovo miješanje u dogadjaje u Ommanu 1973. godine je imalo za cilj gušenje ustanka Zafgarana.

 

Senator Dzekson, predsjednik Odbora za sigurnost pri Americkom Kongresu, potvrdio je ovaj plan 1977. godine, sljedecom izjavom: "Ako Iran bude pozvan da se umiješa u pitanja neke od drzava Zaljeva, Amerika to mora smatrati prirodnom stvari, jer u tom slucaju, Iran radi samo ono što mu je naredjeno."

 

I sam Šah je potvrdio ovakvu svoju ulogu izjavom, saopcenom 1973. godine, kada je nastojao opravdati politiku ogromnog naoruzavanja koja je bila u toku: "Sigurnost Evrope ce biti mrtvo slovo na papiru ako Perzijski zaljev ne bude bezbjedan i siguran. Evropa, Amerika i Japan sigurnost Zaljeva smatraju necim što je vezano za njihovu bezbjednost, samo što oni nisu u mogucnosti da to i ostvare. Zato, umjesto njih, mi izvršavamo ovaj zadatak."

 

U jednom takvom podrucju se pojavljuje, a kasnije i pobjedjuje islamska revolucija, pokret kojeg nosi muslimanski narod Irana, zene i muškarci, mladi i stari, gradjani i seljaci, poljoprivrednici i radnici, profesori, ucitelji i lijecnici, ljudi iz svih društvenih slojeva, jedinstveni u srcima i slozni duhom, svi samo sa jednim ciljem.

 

Uprkos brojnim tenkovima i avionima, najpodlijeg i najsurovijeg neprijatelja, uz vise od petnaest godina podnošenja najtezih patnji i zrtava, sluzeci se samo tekbirom "Allahu ekber" na usnama, hrabro ustajuci protiv neprijateljskih mitraljeskih rafala, ovi ljudi su uspjeli da jednu od najjacih i najopremljenijih armija svijeta, kao i najzastrasujucu i najnehumaniju kontra-obavjestajnu sluzbu (SAVAK) u potpunosti savladaju, a jednog od drevnih tlaciteljskih rezima do nogu potuku.

 

Poznati egipatski pisac i novinar, Muhammed Hasanejn Hejkal u svojoj knjizi pod naslovom "Medafi'u Ajatullah", ovako opisuje islamsku revoluciju:

 

"Iranska revolucija se radjala iz drame, a još uvijek je bila u zacetku. Svitanje je još uvijek bilo daleko, bijeli konac se nije mogao razlikovati od crnog, a uspjeh Revolucije, kao i suprotstavljanje njoj, se vec naziralo. To sam shvatio onda kada sam se po prvi put susreo sa Ajatullahom Ruhullahom Homeinijem, u Parizu, 21.12.1979. Cim sam ga vidio, bio sam opcinjen njime i jako me privukla njegova licnost. Osjetio sam da se nalazim pred jedinstvenim iskustvom u novijoj povijesti. Prije toga sam vjerovao da je vrijeme "narodne revolucije", u njenom doslovnom znacenju proslo, jer su tenkovi izmijenili ravnotezu izmedju pobunjenih masa i vladajucih rezima.

Mislio sam, oslanjajuci se na egipatsko revolucionarno iskustvo i iskustva iz arapskog svijeta, kao i opcenito, iskustva iz Treceg svijeta, da bilo koja nova revolucija ima samo dva izbora: da naoruzane snage, i to prije svega tenkove, ucini svojom prethodnicom ili da upotrijebi taktiku opkoljavanja naoruzanih snaga i iskoristi ih za ostvarenja svojih ciljeva. Mislio sam daje sovjetska revolucija bila posljednja revolucija u kojoj su se nenaoruzane mase uspjele suprotstaviti vladinoj vojsci i pobijediti je, mada je vojska, protiv koje su se borili komunisti u Carskoj Rusiji vec bila oslabljena, pošto su devet desetina svog naoruzanja izgubili u borbama sa Nijemcima, prije nego što su izgubili preostali deseti dio od strane revolucionara.

Iranska revolucija je, u ovom smislu, bila nešto što se razlikovalo od svega do sada vidjenog izmedju 1917 i 1977 godine, dakle punih 60 godina. Narodna revolucija, revolucija nenaoruzanih masa se suprotstavlja vojsci u njenoj punoj snazi, vojsci koju je formirao, opremio i naoruzao sistem koji je dostigao najveci stepen grubosti i oštrine, i koji je sebi dao u zadatak ocuvanje sigurnosti u podrucjima koja danas zadaju najviše brige i koja su najizlozenija opasnostima. Uz vojsku, ovo podrucje kontroliše i nadgleda najoholija svjetska sila u povijesti, jer sebe smatra policajcem i vjecno budnim strazarem na moru, u zraku i na zemlji. Na kraju, to je vojska od koje strahuju i kojoj polazu racune svaka od tih drzava-drzavica koje su pognule glave od straha ili iz poniznosti, a nalaze se na obalama Zaljeva i Indijskog okeana.

Dakle, ovo je Revolucija koja se razlikuje od svega uobicajenog u ovom vremenu. Ova Revolucija je vjerska, dakle, islamska."

[Medafi'u Ajetullah, uvod, str.7-8.]

 

Veliki muslimanski filozof i naucnik, porijeklom iz Francuske, Roze Garaudi o islamskoj revoluciji, kaze: "Islamska revolucija je najpotpunija revolucija, jer se ne zadovoljava samo promjenom društvenog uredjenja, kao što stoji u Kuranu:

"Allah nece izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni." (Ar-R'ad : 11)

 

U ovom ajetu je velika pouka za one revolucionare koji zele da izmijene sve osim samih sebe, u vrijeme kada se trazi da revolucija donese promjenu u ljudskoj nutrini, isto onako kao što zeli izmijeniti i društveno uredjenje. Izmjena covjeka ne znaci ozivljavanje covjeka iz prošlosti.

 

Drugi dokaz potpunosti islamske revolucije jeste njen medjunarodni karakter. Tezak je to zadatak da covjek nastoji svoju poslanicu prenijeti svim narodima jezikom koji ce za sve njih biti razumljiv, a to je naša zadaca. Vaša obaveza, vas mislilaca, Iranaca je veoma teška. Isto kao što u Kur'anu nalazite istine i nove ljepote koje iznosite, isto tako, na vama ie zadatak da islamsku revoluciju predstavite kao nešto novo. Mora se otkriti da su riznice islama prepune i da se nece istrošiti."

 

Osnovni princip pri napadu, koji je islamska revolucija u Iranu iskoristila je "iznenadjenje". Zapad se, kada je došlo do Revolucije, upravo nalazio u takvom stanju. On je u potpunosti bio zauzet svojim bezosjecajnim svijetom tehnologije i modernizma, zatocen u zamrlom svijetu ateizma i materijalizma, nakon, u minulim stoljecima, iscrpljujucih pokušaja protjerivanja vjere sa pozornice društvenih zbivanja.

 

Islamska revolucija je ucinila da islam ne ostane samo u okvirima pukog poziva, vec da bude revolucionarna sila, te da ne bude privatna stvar, vec platforma savršenog sistema vlasti, i to onakvog kakvog ga je donio sam Muhammed s.a.v.a. i sa istom onom mudrom Muhammedovom hrabrošcu.

 

Ona je postigla da se vrijednosti na kojima su insistirali svi Allahovi poslanici tokom historije, u skladu sa bozanskim nacelom "Ni istocna ni zapadna, islamska republika" prihvate, predstavljajuci islam najprogresivnijim programom za ljudski zivot, najboljim putem spasenja ljudskog roda od zablude i lutanja.

 

Ona je jasno ukazala da ono što se donosi islamskom revolucijom jeste:

Islam Kur'ana i sunneta, umjesto islama praznovjerja i novotarija.

Islam dzihada i pogibija na bozijem putu, umjesto islama ropstva i ponizenja.

Islam poboznosti i razumnog zakljucivanja, umjesto islama nepridrzavanja bilo kakvih normi i neznanja.

Islam dunjaluka i ahireta, umjesto islama sekularizma i odavanja uzicima.

Islam nauke i spoznaje, umjesto islama dogme i nemarnosti.

Islam protivljenja i negiranja prevlasti velikih sila, umjesto islama povinovanja volji drugih i prodavanja vlastitog dostojanstva.

Islam spašavanja potlacenih i obespravljenih, umjesto islama obozavanja novca, zasljepljujuce zelje za udobnošcu i ravnodušnošcu.

Islam bogomolja i centara za odgoj i obrazovanje ljudi, umjesto islama palata i kasina za zabavu.

Islam duha, umjesto islama trbuha, jednom rijecju, cisti Muhammedov s.a.v.a. islam, umjesto vještackog americkog islama.

To je ono zbog cega islamska revolucija postize ogroman uticaj u svijetu, i cija temeljna nacela otvaraju takav front cije prve linije zalaze duboko iza, do tada neprobojnih granica Zapada, prijeteci najosjetljivijim osloncima zapadnog kolonijalizma.

 

Temeljna nacela islamske revolucije su:

Povratak cistom Muhammedovom, sallahu alejhi ve alihi ve sellem, islamu i nacelu "Ni istocna ni zapadna, vec islamska republika"

Uspostavljanje Allahovog zakona - Seriata kao sveobuhvatnog, savršenog i progresivnog programa licnog i društvenog zivota ljudi.

Poništavanje i odbacivanje uticaja i prevlasti kolonijalistickih sila u islamskim zemljama, kao i uništavanje vještacki stvorene drzave, Izrael.

Poziv na islamsko jedinstvo i odobrovoljavanje islamskog ummeta na borbu za svrgavanje prevlasti zapadnog kolonijalizma i davanje prednosti visokim Allahovim vrijednostima.

Muslimanski pisac, Arap, dr. Zuhejr el-A'radzi, o ogromnom uticaju islamske revolucije, piše: "zelja za povratkom izvornom islamu, koji odbija da prihvati nacela zapadnog kapitalizma i ateistickog marksizma, nagnala je mnogu omladinu iz islamskog svijeta da se usmjeri prema Islamskoj Republici i njenom vodji Imamu Homeiniju, smatrajuci da je to usmjerenje prema istinskom, stvarnom islamu.

 

Ovo objašnjava i mnoge pritiske i grube sukobe koji su se desili izmedju vjernicke omladine i njihovih nevjernickih vlada. Uticaj uspjeha islamske revolucije se nije ogranicio samo na šije, naprotiv, proširio se i na sve ostale islamske pravce, tako da je medju njima bilo i selefija, koji su u novembru 1979. napali saudijsku vlast i zauzeli Mesdzidul-haram u Mekki, trazeci da se ukine kraljevina i uvede islamska vlast. To je natjeralo saudijsjtu vlast da u Hidzazu provede, doduše samo formalno, neke odredbe Šeriata, kao što je bilo zatvaranje mjesta za šišanje i uljepšavanje zena, te zatvaranje nekih kršcanskih organizacija.

 

Kuvajt je bio prisiljen da povrati Medzlisul-Umme koji je bio raspušten 1976. Irak nastoji da uspostavi formalni Parlament. Zatim, 1983. se desio razdor i cijepanje u Palestinskoj oslobodilackoj organizaciji. Na okupiranom podrucju su osnovane razlicite islamske organizacije, kao ravnoteza onima koji su podrzavali PLO. Danas je unutar okupiranih podrucja sve više Palestinaca pravih vjernika, a posebno se njihov broj uvecava na univerzitetima i naucnim institutima. Najuocljiviji uticaj iranske islamske revolucije je bio na muslimane Libana, a posebno je izrazen na jugu Libana gdje se nalazi Dzebelu Amil koji je u davnoj povijesti poznat po obrazovanju najvecih ši'itskih alima, ali i zbog onoga cime se libanski narod, uopce, odlikuje. Narod na jugu Libana se posebno odlikuje cistotom, dobrotom, privrzenošcu vjeri i ljubavi prema vjerskim licnostima. Sto se tice Egipta, uticaj koji je ostavila islamska revolucija pod vodjstvom Imama Homeinija na egipatski narod se ne moze opisati. Egipatsko društvo je po svojoj prirodi jako privrzeno vjeri i daleko od svake mezhebske pristrasnosti. To je zemlja u kojoj se 1928. formirala organizacija Muslimanske brace, koja je zahtijevala uspostavljanje islamske vlasti i slijedjenje Seriata.

 

Uprkos tome što su zvanicni odnosi izmedju Egipta i Irana prekinuti, egipatski narod i egipatski islamski pokret su dobro razumjeli poslanicu Imama Homeinija, shvatili su njegove ciljeve u islamskom osvješcivanju na svjetskom nivou i uspostavljanju jedinstvene islamske vlasti. Na sjeveru Afrike, posebno u Tunisu i Maroku, su se odrzale islamske demonstracije u kojima su demonstranti trazili da se uspostavi vlast koja ce slijediti islamski vjerozakon. Tamošnjim vlastima nije bilo dovoljno da optuze komuniste za vodjenje demonstracija, nego su "homeinijevce" optuzili za nerede i ugrozavanje sigurnosti zemlje, kao i zelju da uspostavi vlast koja se razlikuje od njihove. Moto Imama Homeinija je bio pomoc slabima i onima koji su lišeni svojih prava, te su mu vlasti nesvjesno pomagale, prekomjerno trošeci narodnu imovinu u haram. Uticaj islamske revolucije je bio najjaci i najocitiji u Malezi|i i Indoneziji, zemljama koje se smatraju prilicno udaljenim od podrucja dogadjanja na islamskom Srednjem Istoku.

 

Moto islamske revolucije, koja svim muslimanima i na svakom mjestu pruza zaštitu, je pomaganje svih potlacenih i slabih na svakom mjestu, pa makar oni bili i nemuslimani.

 

Po prvi put, iranski revolucionari su trazili da se muslimanima u juznim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza (Azarbejdzan, Kazahstan, Kirgizija, Tadzikistan, Turkmenistan i Azbekistan), ciji broj dostize cifru od 45 miliona, daju njihova prava. Tako su pocele i neke tajne aktivnosti medju sovjetskim muslimanima u ovim republikama. 1983 godine je otkriveno da u Republici Turkmenistan, koja ima samo 2,8 miliona stanovnika, postoji vise od 300 vjerskih ucenjaka, mada je vjera tamo zabranjena. Vecina muslimana u Azarbejdzanu su siti i za Iran ih vezu mnogobrojne veze.

 

Kristina Hejlmez, naucnica sa Brookings-instituta u Vašingtonu kaze:

"Sva previranja u islamskim podrucjima, narodne pobune, demonstracije i pozivanje na povratak izvornom islamu i njegovim principima imaju veze sa islamskom revolucijom u Iranu."

[Et-Tawhid, br.35. str.25.]

 

Danas je potpuno jasno da Zapadu najvecu prijetnju predstavlja:

Budnost muslimana svijeta i kontinuirano nestajanje placenickih vlada u islamskim zemljama, koje ovise o Zapadu, te islamsko jedinstvo i formiranje jedinstvenog fronta prema Zapadu.

Uništavanje vještacki stvorene drzave Izrael, koja je za Zapad najveci adut u srcu islamskog svijeta.

Ukazivanje na islam kao na prirodni program za spasenje covjecanstva i njegov ulazak u samu unutrašnjost opovrgnutog i besadrzajnog zapadnog društva, koje je u potrazi za spasenjem i izlazom iz nemorala i kulturne nastranosti.

Nevjernicki svijet u medjuvremenu, kako njegov komunisticki tako i kapitalisticki dio, dolazi na ideju protunapada i odlucuje po svaku cijenu da zaustavi islamsku revoluciju i uništi je, koristeci se, pri tom, svom raspolozivom snagom i svim mogucim metodama.

 

Neuspjeli vojni pucevi posredstvom preostalih oficira marionetskog šahovog rezima, postojanje komunisticke partije Tudeh, oslonjene na bivši Sovjetski Savez, potpirivanje unutrašnjih pobuna posredstvom lijevih partija, pod izgovorom navodne teznje za samostalnošcu pojedinih iranskih naroda kao što su Baluci, Kurdi i Turkmeni, organizovani terorizam i uklanjanje glavnih vodja Revolucije, kao što su šehid Ajetullah Mutahhari, predsjednik islamskog revolucionarnog vijeca, teror nad sedamdeset i dva najbolja i istaknuta pojedinca, medju kojima je bio i glavni tvorac Ustava Islamske Republike i predsjednik islamske republikanske stranke Ajetullah Behešti, kao i nekoliko ministara i poslanika u Parlamentu islamskog sabora, teror nad predsjednikom Republike i predsjednikom Vlade, Ajetullahom Sadukijem, Ajetullahom Medenim, Ajetullahom Dastgejbom , Ajetullahom Ašrafijem Isfahanijem, Ajetullahom Kuddusijern, Ajetullahom dr. Mufattihom, te desetinom drugih istaknutih licnosti, postavljanje bombi po ulicama i mjestima gdje se obavlja dzuma-namaz, s ciljem ubijanja iskljucivo muslimana, ekonomski i tehnološki embargo, kao i embargo na uvoz oruzja, brojne otmice aviona, blokiranje svih deviznih racuna Islamske Republike Iran u zapadnim bankama itd., jesu samo neki od koraka poduzetih s ciljem svrgavanja islamske vlasti u Iranu.

 

"Oni zele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah ce uciniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar bilo krivo nevjernicima." (As-Saff:8)

 

Washington Post 02.10.1980:

U intervjuu koji je dao u svom apartmanu u jednom njujorškom hotelu, šef iracke diplomatije Hamadi, iznio je jedno od najobimnijih pojašnjenja u vezi sa motivima irackog napada na Iran. On je istakao da Irak, ne samo da brine o prelazu u Perzijski zaljev, nego takode zeli da otkloni opasnost od Homeinijeve Islamske revolucije, koje bi mogli raširiti i u ostalim zemljama Zaljeva.

 

New York Times, 20.09.1980:

Arapski diplomati su izjavili daje Irak planirao granicne napade prije nekoliko mjeseci i u tu svrhu mobilizirao 50.000 od ukupno 200.000 svojih vojnika, ali je pri napadu upotrijebio samo 10.000

 

Washington Post 11.04.1980:

Ali Hadad je odbacio ove tvrdnje, rekavši da "Iranska armija nije u stanju cak ni kontrolisati dogadjaje u svojoj zemlji", te dodao da "Iranci ne zavredjuju specijalne mjere borbene gotovosti".

 

The Christian Science Monitor 15.04.1980:

Sada nakon jedne decenije, kada je Šahova moc opala, a nekada snažna iranska vojna sila došla u stanje nereda, Iracki predsjednik Saddam Husein je vidio da ponovo u prvi plan stavi stari Iracki zahtjev s ciljem da ovlada Zaljevom.

 

New York Times, 26.10.1980:

U isto vrijeme Irak ponovnim zahtijevom za tri zaljevska ostrva, koja je šah uzeo 1971, nadredjuje osjecaje arapskog nacionalizma, islamskim.

Pocetkom avgusta, Sadam Husein je boravio u Saudijskoj Arabiji. Nakon pocetka borbi, ministar vanjskih poslova Katara, cije diplomate u razgovorima o arapskim pitanjima, cesto zastupaju interese Saudijske Arabije, izjavio je prilikom dolaska u Bagdad: "Mi stojimo uz bratski Irak u njegovom sporu sa Iranom".

 

Guardian, 26.09.1980:

Bagdadski radio prenio je izjavu koju je dao saudijski kralj Halid u kojoj stoji da Saudijska Arabija daje punu podršku irackoj "nacionalnoj borbi protiv perzijanaca".

 

Financial Times, 10.04.1980:

Ovo, uz postojeci, ali ne objavljeni, savez Bagdada i Saudijske Arabije, ojacava pozicije Saddama Huseina u njegovom nastojanju da se suprostavi iranskoj revoluciji pod vodstvom Ajatullaha Homeinija.

 

Guardian, 26.09.1980:

Iracka novinska agencija je objavila da je marokanski kralj Hasan kontaktirao irackog ambasadora u Rabatu i saopštio mu da "Maroko pruza punu podršku Iraku u ratu sa Iranom".

 

Economist, 27.09.1980:

Neki Izraelci su ogorceni, jer je njihov premijer Menahem Begin pristao ove sedmice na americki zahtjev da se Izrael ne oglašava povodom spuštanja irackih transportnih aviona na teritoriju susjednog Joradana, koji su tom prilikom dostavili vojnu i medicinsku opremu irackim trupama za borbe sa Iranom.

Bivši ministar odbrane i ratne industrije Egipta Ebu Gazale: "Egipat je Iraku za vrijeme rata sa Iranom prodavao oružje, koje bi mu zatrebalo, po najnižim cijenama... On je tvrdnje Iraka da je bio sam u ratu protiv Irananazvao neosnovanim i rekao: "Svima je poznato da su samo Saudija i Kuvajt u ratu sa Iranom Iraku pružili materijalnu pomoc u vrijednosti od 60 milijardi dolara."

 

New York Times, 22.06.1980:

Glavni neprijatelj Sadama Huseina u ovom trenutku je Iran, koji se u irackim sredstvima informisanja ranije naziva Perzijom, kao odjek otvorenog neprijateljstva izmedju perzijskog i arapskog carstva.

 

New York Times, 05.07.1980:

Iracani nastoje kupiti od Francuza vojne avione tipa "Miraz". Oni takodjer pregovaraju oko kupovine razaraca sa americkim motorom od Italije kako bi razvili ratnu mornaricu i dominirali zaljevom.

 

New York Times, 18.03.1980:

WASHINGTON MARCH 17: Karterova administracija je saznala daje Italija ustupila Iraku osjetljivu opremu, za koju americki zvanicnici kazu da bi mogla biti korištena za namjensku proizvodnju plutonijuma.

 

New York Times, 15.04.1980:

Irak je jedna od nekolicine arapskih zemalja koja koristi i Sovjetsko i naoruzanje zapadnog bloka.

 

The Christian Science Monitor 15.05.1980:

SAD DOZVOLILE PRODAJU MOTORA ZA KORIŠTENJE IRACKOJ FLOTI. Zvanicici State Department-a i Ministarsta trgovine izjavili su u srijedu da je Karterova administracija, usprkos protivljenju Kongresa, odobrila prodaju 8 gas-turbinskih motora za Iracku ratnu mormaricu. Isti izvori su saopcili da su kongresmeni culi o toj odluci uz obrazlozenje da je ona donesena u nacionalnom interesu i to iz dva razloga.

 

a) Još neke zemlje su u stanju isporuziti ove motore,ukoliko to ne urade SAD-e.

b) Za SAD-e su znacajni odnosi sa Italijom koja gradi ratne brodove tipa "Lupo" za Irak.

 

New York Times, 16.08.1980:

Prema izjavi americkih zvanicnika interes SAD-a za bolje

odnose sa Irakom povecan je zinjenicama da Bagdad nastoji smanjiti svoju zavisnost od Sovjetskog Saveza, te daje Irak u stalnom neprijateljstvu sa Iranom

Uistinu, da nije bilo Allahove pomoci i paznje, svaki od ovih dogadjaja bio bi dovoljan da se oslabi tek uspostavljeni poredak Islamske Republike. Nakon neuspjeha svih ranijih zapadnih zavjera, 22 septembra 1980. dok je još bio zaokupljen svojim unutrašnjim problemima i opkoljen sa svih strana, a armija se nakon raspada šahove vojske još nije bila organizovala, Iran je napadnut od strane jednog od zapadnih placenika, koji je imao otvorenu pomoc svih protivnika islamske revolucije.

 

U prvim danima rata kojeg je Saddam poveo protiv islamske revolucije, u najkracem mogucem roku, okupirano je na hiljade kilometara iranske teritorije, s ciljem slamanja Islamske Republike i cijepanja Irana na nekoliko medjusobno nezavisnih drzavica. U tim prvim danima rata, tacnije 12 novembra 1980 godine, Saddam je otvoreno izjavio: "Mi zelimo da Iran bude raskomadan i da bude uništen jer je on neprijatelj arapske nacije.

 

I ponovno je Uzvišeni Allah,koji je obecao pruziti pomoc pomagacima Svojim (Muhammed : 7), i pored svih teškoca, problema i steta koji je rat nanio sistemu Islamske Republike Iran, ucinio da taj isti rat bude poticaj za dobro organiziranje armije. On je bio jedna velika škola za odgoj miliona mladih zaljubljenika u pogibija na bozijem putu, koji su bili spremni na sve vidove zrtvovanja s ciljem odbrane islama.

 

Ne samo da su u ovom ratu neprijatelji bili prisiljeni na povlacenje, vec su i sve podvale zapadnih kapitalista i komunista, kao i lokalnih zapadnih placenika, u njihovom pomaganju Saddamu, bile bezuspješne, cak su i najsavremenija oruzja koja su slata sa Istoka i Zapada bila nemocna naspram velike snage zasnovane na vjeri u Allaha i celicne volje jednog naroda, koji je srcem bio vezan za Allaha.

 

Novinar i politolog, musliman, porijeklom iz Švicarske Ahmed Huber kaze:

"Ja kao zapadnjak mogu reci, da me privlaci sistem isplata, ekonomski, bezbjedonosni i poreski sistem, kao i drugi sistemi koji se danas primjenjuju u Iranu. A sada cu preci na glavnu temu. Vi ste dokazali cijelom svijetu, muslimanima i nemuslimanima, da je u 20. stoljecu, koristeci obicna sredstva i tehnologiju uz jak iman, moguce izgraditi islamsko društvo, ucvrstiti islamsku ekonomiju i ujediniti islamsku zajednicu. Zato, smatram da je Islamska Republika lijep primjer svim islamskim i neislamskim zemljama.

Svi analiticari smatraju da ovaj rat predstavlja otvoreno neprijateljstvo irackog rezima prema islamskoj revoluciji i zelju za njenim uništenjem, kako bi se ocuvali interesi Sovjetskog Saveza, arapskih rezima s tog podrucja, te Amerike i Izraela. Veoma je interesantno da su Iranci osujetili i ucinili nedjelotvornim vecinu zapadnog naoruzanja razvojem takvog naoruzanja kao što su rakete. Mi smo se, na Zapadu, jako zacudili ovome. Francuzi su se mnogo uznemirili što su im Iranci onesposobili oruzje koje je stvaralo cuda, a upotrijebili su jednostavne metode.

Ovako je muslimanski vojnik zadao jak udarac, ne samo Saddamu, nego i Fransoa Miteranu, što mi je jako privuklo paznju. Kada je u pitanju Ustav Islamske Republike Iran smatram da njemu slicnog nema nigdje. Ovaj Ustav je uspostavljen na temelju vjerovanja u Allaha vjerskim vrijednostima, vjerskim nadama koje su i nade iranskog naroda." [Et-Tawhid, br.24. str.115. god.1986]

 

Zapad se nije zadovoljo samo nastojanjima da slomi vlast Islamske Republike i zaustavi islamsku revoluciju, vec je istovremeno poduzimao i neke korake u pravcu izoliranja islamske revolucije kako bi u slucaju eventualnog opstanka Islamske Republike ova pojava ipak ostala unutar granica Irana. Okupacija Afganistana od strane SSSR-a, stvaranje ugovora o vojnoj saradnji izmedju Amerike i šest zemalja Zaljeva (Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Bahrein, UAE i Oman), zatim napad Izraela na Liban (koji je bio najplodnije tlo za razvoj islamske revolucionarne misli), te potpisivanje ugovora izmedju Izraela i Egipta, uz posredovanje Amerike, su samo neki od koraka poduzetih radi ogranicavanja uticaja islamske revolucije i njenog izoliranja.

 

Sa druge strane Zapad je zestoko napadao na temeljna nacela islamske revolucije. U svrhu suzbijanja širenja revolucionarnog islama, koji sa sobom donosi spasenje za citav ljudski rod, Zapad je pod izgovorom "islamskog fundamentalizma", neograniceno se koristeci svim raspolozivim sredstvima propagande, islamskom revolucionarnom mišljenju pripisivao negativne osobine kao što su: nazadnost, ekstremizam, terorizam, zaostalost, rušilaštvo, surovost itd., nastojeci, pri tom, da ga prikaze što ruznijim i odvratnijim.

 

Upravo je Zapad taj koji se redovno u svom odnosu prema islamu koristio najpodlijim i najnecovjecnijim metodama. Orijentalizam (poznavanje Istoka) što je vec sada jedan od vrlo priznatih odsjeka na svim zapadnim univerzitetima, osnovan je od strane crkve i kršcanskih velikodostojnika i to u vrijeme kada je jedan veliki dio Evrope bio u rukama muslimana, a islam polahko napredovao prema zapadu Evrope. Osjetivši opasnost od širenja islama crkvene vodje su odmah poslale grupu svojih najboljih svecenika na islamsko podrucje radi ucenja arapskog jezika i upoznavanja muslimanskih slabosti, kako bi po povratku, s ciljem suzbijanja širenja spasilackih ucenja islama, mogli da pišu knjige u kojima bi mladima u Evropi islam prikazali odvratnim.

 

Muslimanski mislilac i profesor na univerzitetu u Kataru, dr. Muhammed ed-Dasuki, o ovoj fazi odnosa Zapada prema islamu kaze:

"Crkva šalje jedan broj posebno pripremljenih i obucenih svecenika u neke islamske centre u Španiji i Maroku, kako bi izucavali arapski jezik i znanosti koje su se izucavale u tim centrima. Njihova ideja se sastojala u tome da tacno uoce sve, pa i najmanje negativnosti u islamskom svijetu, kako bi poslije povratka pisali knjige i drzali predavanja na kojima bi se izmišljale muslimanske slabosti i tako stvarala odbojnost prema muslimanima. Ovi svecenici, koji su bili poslani u islamske zemlje da traze odredjeno znanje, kao i oni koji su se školovali u arapskim školama na podrucju Evrope su, prema planu Crkve, koja je sebi postavila cilj sprecavanja širenja islamskog vjerovanja, bili prvi vjesnici orijentalizma.

Njihova mišljenja o islamu, Poslaniku, njegovim mudzizama, muslimanima i njihovoj civilizaciji predstavljaju zacetke orijentalistike. Ovi zaceci nisu morali biti objektivni, niti su trebali biti naucno utemeljeni, jer su se oni morali povinovati onima koji su zeljeli voditi idejni rat, kako bi ostvarili ono što im nije pošlo za rukom u prijašnjim pokušajima. Mišljenja prve generacije orijentalista su obiljezena namjernim neznanjem o islamu, podlim miješanjem islama i drugih vjera, te zlobnom zeljom da se sprijeci susret islama i svega onoga na sta bi islam mogao uticati. Tako su pisali da je Poslanik carobnjak koji je pomocu varki i carolija srušio crkvu u Africi i na Istoku, te da je tajna njegovog uspjeha u dozvoljavanju Intimnih odnosa.

Pored toga za muslimane su rekli da obozavaju tri boga, da je Kuran izmiješan bez redoslijeda, kao i da su to ucenja Starog i Novog Zavjeta (Tevrata i Indzila). Ove zlobne i pokvarene ideje, zasnovane na izmišljotinama i mišljenjima obicnih ljudi i Biblije, nemaju nikakve veze ni sa naukom, niti sa objektivnošcu i poštenjem. "Dakle, orijentalistika'je nastala u okrilju Crkve, pokorivši se njenim usmjerenjima, pa prema tome to nije nauka ni u kom pogledu, to je vid suprotstavljanja širenju islama."

[Et-Tawhid, br.77. str.82. god.1995.]

 

Orijentalizam u kasnijim etapama razvoja postaje sveobuhvatniji i pocinje da zahvata više razlicitih naucnih disciplina. Tumaceci i analizirajuci islamska ucenja orijentalisti iznose svoje mišljenje o njima, smatrajuci ih nepotpunim, i krivo ih prikazujuci. Oni, takodjer, stvaraju sumnju u ta ucenja, tvrdeci da su ona zapravo preuzeta od zapadnih filozofa ili iz Talmuda, ili, pak, iz njihovih svetih spisa. U potpuno jasnoj islamskoj povijesti orijentalisti su nalazili one najmanje povjerljive historijske predaje, da bi na osnovu njih izmišljali neke povijesne bajke, te na osnovu toga napadali na islam. Time su ubacili sumnju u originalnost temelja vjere, pri tome šireci price o navodnoj izmjenjenosti i devijantnosti Kur'ana. Istovremeno proucavanjem vjerskih ubjedjenja muslimana, kao i istrazivanjem slabih tacaka u muslimanskim zajednicama, orijentalisti su se koristili svakom mogucom prilikom da unutar islamskih društava naprave razdor i podjele.

 

Zalutale sekte koje su se u posljednja dva-tri stoljeca pojavile unutar islamskog ummeta, kao što su: vehabizam, behaizam, kadijanizam, ahmedije itd. direktna su posljedica vještog naucnog rada upravo ovih poznavalaca Istoka, ti. orijentalista. Istovremeno orijentalizam je polazna tacka kolonizacije islamskih zemalja od strane Zapada, u starom ili novom obliku. (U vezi s ovim korisno je procitati jako dobro djelo dr. Muhammeda ed-Dasukija pod nazivom "Orijentalizam nekada i sada", kao i knjigu "El-Islam vel-garb iškalijjetuel-te' ajuši ves-sira." dr. Samira Sulejmana.

 

Dzordz Sulc, ministar vanjskih poslova Amerike, 1986. godine, na sastanku sa jednom grupom americkih Jevreja, je rekao:

"Fundarnentalisticki pokret u Iranu predstavlja ozbiljnu opasnost na podrucju Srednjeg Istoka. Pokretanje istog ovakvog pokreta u Saudijskoj Arabiji bi bilo prijetnja americkim strateškim interesima, drugim rijecima ova prijetnja bi bila usmjerena na Izrael."

 

Stoga je Sulc zatrazio od americkih Jevreja da podrze Reganov plan o prodaji americkog oruzja Saudijskoj Arabiji u iznosu od 354 miliona dolara.

 

Sulc je još dodao:

"Homeinijevski pokret se smatra stvarnom opasnošcu za Ameriku i Izrael. Ako bi ovaj pokret zazivio na cijelom podrucju Srednjeg Istoka, bio bi prijetnja americkim strateškim interesima što znaci da bi i izraelski interesi, takodjer, bili dovedeni u opasnost."

[Et-Tawhid, br.22. str.203.]

 

Libanske novine "Es-Safir":

"Jedna jevrejska delegacija je zavrsila svoju posjetu Saudijskoj Arabiji. U toku posjete delegaciju je primio i ministar vanjskih poslova Fejsal, koji je tom prilikom izrazio saucesce povodom smrti Jicaka Rabina"

 

Libanske novine "En Nehar":

"Vodja delegacije jevrejskih celnika Amerike posjetio je Rijad radi rasprave na temu "Terorizam i mirovni proces izmedju arapa i Izraela", te je izjavio: "Dosli smo da se medjusobno upoznamo i da shvatimo jedni druge"

05.10.1981. godine na konferenciji za štampu Regan je izjavio: "Prisiljen sam da kazem da mi necemo dozvoliti da Saudijska Arabija postane drugi Iran.

Uostalom, mi i ne vidimo nekog drugog osim Irana ko bi mogao uticati na promjenu stanja i sprijeciti naše snabdijevanje naftom."

[Es-Sehjunijjetul-´alemijje str.177.]

 

Savjetnik za bezbjednost u Bijeloj kuci, na sastanku odrzanom 05.11.1981. je rekao: "Kupovina americke oprema za protivvazdušnu odbranu, od strane Saudijske Arabije, ce za duze vrijeme pomoci u ostvarenju bezbjedonosnih interesa Izraela."

[Ibid.str.177]

 

Henri Dzekson, poznati americki senator, sredinom sedamdesetih godina otvoreno je rekao: "Pad Izraela znaci i pad Jordana i Saudijske Arabije. Oni u Saudijskoj Arabiji su toga svjesni.". [Britanija Ve Ibni Saud, str. 150.]

 

Radio-Vašington je 25.09.1981. objavio da Amerika podrzava jordanskog kralja Husejna, ali se suprotstavlja uspostavljanju palestinske drzave u jordanskom susjedstvu. U isto vrijeme americki ministar vanjskih poslova je rekao: "Mi podrzavamo stabilnost Jordana, njegovu sigurnost i cjelovitost njegove teritorije."  [Es-Sehjunijjetul-'alemijje. str.177.]

 

Poznati egipatski pisac i novinar Muhammed Hasanejn Hejkal u knjizi "Medafi'u Ajatuljah" biljezi: "Izraelci su napisali izvještaj o strepnjama koje ih obuzimaju povodom aktuelnih dogadjanja. Ali. kada je ovaj izvještaj došao do Šaha, posredstvom generala Efšara, Sah je posredstvom SAVAK-a Izraelcima poslao pismo, trazeci od njih da ne šire glasine koje ce prouzrociti paniku." [Medaii u Ajelluh]

 

Uklanjanje vještacke tvorevine Izrael s podrucja okupirane Palestine bio je i jeste jedan od strateških ciljeva islamske revolucije. U nacelima islamske revolucije Palestina je islamsko, a ne arapsko pitanje. Ponovo je islam jedini put za oslobodjenje i spasenje Palestine. Izrael je naša otvorena rak-rana, koju je zapadni kolonijalizam, kao nastavak krstaških ratova, ubacio u srce islamskog svijeta. Zato je neopoziva duznost i obaveza svih muslimana svijeta da se ujedine radi otklanjanja ove rak-rane i odsijecanja kolonijalistickih pipaka iz islamskog svijeta.

 

Pocetkom šezdesetih, pa sve do pobjede islamske revolucije krajem sedamdesetih Imam Homeini je, uporedo sa borbom protiv ovisnog proamerickog šahovog rezima, upozoravao na opasnost koja prijeti od Izraela, stalno pozivajuci muslimane na sve vidove borbe u cilju otklanjanja ove rak-rane iz islamskog svijeta.

 

U ovom periodu, veliki broj istaknutih iranskih revolucionara je odlazio u Liban, boreci se zajedno sa palestinskim i izraelskim borcima protiv Izraela. Medju njima su izmedju ostalih bili rahmelli Hudzdzetul-islam Sejjid Ahmed Homeini, sin Imama Homeinija i dr. Mustafa Cemran, prvi ministar odbrana u Vladi Islamske Republike Iran, koji je poginuo, odnosno, postao šehid u borbi protiv iracke agresije na Iran.

 

"... Da su se islamske zemlje i muslimanski narodi oslonili na islam, umjesto što su se oslonili na istocni i zapadni blok te da su svijetla, oslobodilacka ucenja Kur'ana stavili pred sebe i slijedili ih, ne bi danas bili zarobljenici neprijateljskih cionista, i ne bi bili prestrašeni ni fantomskom Amerikom, niti bi poklekli pred voljom Sovjetskog Saveza i njihovih šejtanskih varki. Udaljavanje islamskih zemalja od Casnog Kur'ana je dovelo islamski ummet u ovo zalosno stanje, a sudbinu muslimanskih naroda i islamskih zemalja ucinilo taocem politike priklanjanja desnom i lijevom kolonijalizmu..."

(Imam Homeini, 13.07.1972. Nedzef) [Es-Sehjunijjetul-'alemijje. str.257.]

 

"... Izrael je cedo sporazuma zapadnih i istocnih kolonijalistickih zemalja, on je nastao uz njihovu saglasnost. Formiran je sa ciljem uništenja islamskih naroda i omogucavanja njihove kolonizacije. Izrael danas uziva podršku i zaštitu svih kolonizatora."

(Imam Homeini, 13.07.1972. Nedzef) [Ibid. str.257]

 

18.10.1978. na sastanku sa jednom istocnom novinskom agencijom u Parizu Imam Homeini je rekao: "... Jedan od uzroka pobune iranskog muslimanskog naroda jeste to što Sah pruza neogranicenu podršku Izraelu. On snabdijeva Izrael naftom, a Iran je pretvorio u trznicu gdje se prodaje izraelska roba, a da i ne spominjemo ostalu moralnu podršku. Kako bi se prevarilo javno mnijenje, dovoljno je prigovoriti Izraelu. Muslimanski narod u Iranu, pa i svaki musliman, kao i svaki slobodan covjek nece priznati Izrael, a mi cemo ostati da branimo i dalje našu bracu Palestince i Arape... " [Ibid. str.259.]

 

"... Govorili smo i ranije da je Izrael oteo tudje. Naš cilj je vjecan, a to je stati uz našu bracu, Palestince. Kada skupimo snage, borit cemo se na njihovoj strani kao braca, na isti onaj nacin kao što i oni sami brane svoja prava. Jerusalim se mora vratiti muslimanima, jer su ga Izraelci uzurpirali."

(Iz libanskih novina "En-Nehar", razgovor sa Imamom Homeinijem u Parizu, 11.11.1978) [Ibid. str.260.]

 

Nakon pobjede islamske revolucije, uništavanje Izraela i oslobadjanje svetog grada Kudsa postaje jedan od temeljnih nacela u sistemu Islamske Republike Iran.

 

U tu svrhu Imam Homeini je posljednji petak u mjesecu ramazanu proglasio "Svjetskim danom Kudsa", kako bi se muslimanski narodi u svijetu upoznali sa stradanjima koje podnosi Palestina i opasnostima koje im prijete od cionista, kao i zbog hitne pomoci Palestinskim muslimanima, te stvaranja raspolozenja medju muslimanskim narodima s ciljem iznalazenja rješenja za oslobodjenje Kudsa.

 

Ovaj Dan se svake godine obiljezava širom svijeta, kako u islamskim, tako i u neislamskim zemljama, ali i samoj Palestini. Palestinska islamska Intifada je sredinom osamdesetih godina, na podrucju Palestine, otpocela sa obiljezavanjem Dana Kudsa, dajuci mu tako karakter sveislamskog pokreta.

 

"... Trazim od svih muslimana svijeta i vlada islamskih zemalja da se suprotstave kako bi zaustavili ovog uzurpatora i njegove pomagace! Pozivam sve muslimane svijeta da odrede posljednji petak u mjesecu ramazanu (a to su i dani kada je pocela objaya Kur'ana, pa mozda se u nekom od njih odluci o sudbini naroda Palestine) kao Dan Kudsa i da se organizuju svecanosti u znak solidarnosti muslimanskih naroda i njihove podrške legalnim pravima ovog muslimanskog naroda. Molim Allaha da pomogne muslimane u borbi protiv nevjernika!" (Imam Homeini, ramazan, 1391.h.g.-1979) [Ibid. str.262.]

 

"... Dan Kudsa je svjetski dan i ne odnosi se samo na Kuds, Jerusalim. To je dan u kojem se slabi suprotstavljaju velikim silama i tlaciteljima, dan u kojem se slabi moraju spremiti. Dan u kojem se mora pokapati razlika izmedju licemjera i pravih vjernika. Dan Kudsa je dan u kojem se mora odluciti o sudbinama potlacenih naroda. To je dan u kojem moramo usmjeriti svoju paznju na spas Kudsa. Dan Kudsa je dan u kojem se moraju upozoriti velike sile da se kane tlacenja slabijih. Dan Kudsa je dan u kojem pristalice prethodnog rezima u Iranu, kao i oni izmedju sljedbenika silnickih rezima i velikih sila, koji kuju zavjere, a posebno oni u Libanu, moraju znati svoju sudbinu. To je dan ponovnog ozivljenja islama i muslimani se moraju probuditi

... Dan Kudsa nije samo Dan Palestine. To je dan islama. Ja vidim Dan Kudsa kao dan islama i dan poštovanog nam Poslanika , sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Dan u kojem se istina mora odvojiti od lazi. Molim Uzvišenog Allaha da islamu podari pobjedu nad svim skupinama svijeta. Neka je selam na Bozijeg Poslanika i na imame muslimana!"

(Ruhullah Musavi Homeini, 16. 08. 1979.) [Ibid. str.263.]

 

Dan Qudsa

 

Odazivajuci se pozivu Imama Hmeinija za obiljezavalje Svjetskog dana Kudsa, svakog zadnjeg petka mjeseca Ramazana, vise od 200.000 palestinskih muslimana obiljezava Svjetski dan Kudsa na tlu okupirane Palestine u Bejtul-mukadessu"... Da bi se oslobodio Kuds, moraju se koristiti zrna koja se oslanjaju na iman, moc islama i oslobodjenje od politickih igara iz kojih se osjeti miris cjenkanja i zadovoljstva velikih sila ..."

(Imam Homeini o Danu Kudsa, 1.08. 1981.) [Ibid. str.264.]

 

"... Neka se probude muslimani i zlocincima zabrane pristup njihovim zemljama, a na prvo mjesto u svom programu neka stave oslobodjenje Kudsa i Palestine, te eliminiranje cionisticke vlasti americkog miljenika ..."

(Imam Homeini o Danu Kudsa, 1.08.1981) [Ibid. str.265]

 

"... O muslimani svijeta i vi potlaceni na Zemlji! Podignite se i uzmite sudbinu u svoje ruke! Do kada cete sjediti, a da vašu sudbinu kroje Vašington i Moskva? Dokle ce vaš Kuds ostati pod cizmom americkog miljenika, Izraela, agresora ...?"

(O Danu Kudsa Imam Homeini, 1.08.1981.) [Ibid. str.266]

 

Vidjevši budjenje islama u islamskom svijetu, Izrael je shvatio da ce u slucaju povratka muslimana revolucionarnom islamu biti prvi na udaru, pod prijetnjom nestajanja. U govoru teroriste Menahim Begina jednog od cionistickih vodja, vidimo mnoge:

"Stvarna opasnost s kojom se suocava Izrael, jeste promjena arapske omladine i to u ovako opasnom obliku, od nacionalnih programa do islamskog programa cemu poziva homeinizam. Stvarna opasnost s kojom se susrece izraelski narod jeste širenje Iranske revolucije izvan Irana. Ili skoro da procijenim, da je stvarna opasnost u nastavljanju opastanka ove Revolucije. Na nama je da radimo na zaustavljanju ovih vjerskih fanatika izvan granica Izraela. I ne samo to, moramo ih uništiti na pocetku njihovog puta ..."

[Casopis al-Shaheed; br.178; str.12; datum 12.10.1986]

 

Sadat-Begin

Egipatski predsjednik Enver Sadat, prvi covjek koji je otisao u Jeruzalem i ukinuo embargo Izraelu i pomirio se sa cionistima (Tarih ali Saud str 715)Zbog toga je Zapad odmah preduzeo sve mjere predostroznosti, ustavši u odbranu svog "nezakonitog djeteta". S tim ciljem Zapad je najprije iskoristio svoje pijune koje je još ranije bio pripremio. Egipat, kao najvaznija arapska zemlja,koja na razlicitim poljima djelovanja predvodi arapski svijet i u ratu protiv Izraela je, takodjer, imao ulogu predvodnika. Zato Zapad u Egiptu na vlast postavlja placenika Envera Sadata, koji u jeku islamske revolucije u Iranu, 1978. godine, u Kejmp Dejvidu potpisuje mirovni sporazum sa okupatorskim izraelskim rezimom, što predstavlja prvi korak koji je Zapad preduzeo u pravcu osiguranja bezbjednosti Izraela u slucaju moguceg napada.

 

Sadašnji kralj Saudijske Arabije Fahd, koji potice iz porodice koju je Zapad još davno postavio na vlast kao svoj drugi bitni oslonac u najsvetijem dijelu islamskog svijeta, poduzima drugi korak u pravcu osiguranja potpune bezbjednosti svojih amidzica, Izraelcana. 25.04.1981. godine na zasjedanju celnika arapskih zemalja u gradu Fesu (Maroko) iznosi plan po kojem ce arapski celnici, jednostrano, i zvanicno priznati Izrael.

 

Kralj Fahd i Mubarak

"KRALJEVINA SAUDIJSKA ARABIJA I EGIPAT SU JEDNA ZEMIJA" Nakon mirovnog sporazuma u Kamp Davidu i protivljenja svih islamskih zemalja, koje se ogledalo u prekidanju diplomatskih odnosa sa Egiptom, prilikom Mubarekovog susreta sa kraljem Fahdom u Rijadu, postalo je jasno da odnosi izmedju Saudijske Arabije i Egipta nikada nisu bili ni prekidani, što se veoma jasno moze vidjeti iz Mubarekove izjave koju je dao tom prilikom: "... odnosi izmedju dvije zemlje nikada nisu bili ni prekidani..." (Saudijske novine

"Er-Rijad", 20.08.1987.godine.)09.11.1981. Ministarstvo vanjskih poslova Izraela je dalo sljedecu izjavu za javnost: "Izrael ce odbiti prikljucenje bilo koje drzave mirovnom sporazumu iz Kejmp Dejvida, ako ta drzava ne prihvati bilo koju od tacaka ovog sporazuma." [Es sahjunijjetul-alemijija, str. 174]

 

09.12.1981. Izraelski predsjednik Vlade Menahim Begin, u vezi s ovim, je izjavio: "Fahdov plan je u skladu s evropskim nastojanjima za primjenu mirovnog sporazuma iz Kejmp Dejvida."

 

Na sve ove sporazume i planove budni vodja islamske revolucije, Imam Homeini, je rekao: "Najopasnija stvar danas je plan iz Kemp Dejvida i Fahdov koji uzdizu Izrael i njegove zlocine. Ja se bojim da ne dodje (ne dao Allah) dan u kojem ce se islamski narodi i vlade probuditi, a Izrael ce vec, uz pomoc Amerike, ostvariti svoje silnicke i zlocinacke namjere i ciljeve, te muslimani nece imati nikakvog izlaza." [Et-Tawhid, 59/87]

 

Uticaj islamske revolucije koja se desila u Iranu imao je snaznijeg odjeka u zemljama koje su u sukobu sa Izraelom. Pet mjesci nakon iznošenja Fahdovog plana, tacnije 06.10.1981., Sadat zbog saradnje i pomirenja sa Izraelom ubijen je od strane pukovnika šehida Halidul-Istambolija, jednog od voda organizacije "Islamski dzihad" u Egiptu, koji je kasnije sa jos nekoliko svojih drugova postao šehid (ubili su ih placenici rezima Husnija Mubaraka). Nekoliko mjeseci nakon ovog dogadjaja Sulejman Hater, takodjer, egipatski oficir, koji je pri napadu na cionisticku vojsku u mjestu Sina glasno uzvikivao tekbir "Allahu ekber", takodjer, postaje šehid u zatvoru Mubarakovog rezima.

 

Liban, koji se nalazi sjeverno od okupirane Palestine je bio dodatna opasnost, pošto je to podrucje bilo vrlo povoljno za razvoj islamskog pokreta nadahnutog islamskom revolucijom. Upravo iz tog razloga, Izrael uz pomoc Zapada, a osobito Amerike, Velike Britanije i Francuske, 1982. izvršava agresiju na ovu zemlju, zauzima veci dio njene teritorije, ukljucujuci i njen glavni grad Bejrut, gdje postavlja svoju placenicku vlast. Nakon toga, u svojstvu navodnih cuvara mira u Liban ulaze americke i francuske snage, mada se pokazalo daje njihova stvarna uloga bila potvrda i osiguranje izraelske okupacije Libana. Mladi Libanac, šehid Ahmed Kasir, iz svoje velike zelje za pogibijem na bozijem putu,ujednoj akciji kao dobrovoljac 11.11.1982. u podrucju Sura ubija 70 cionistickih okupatorskih vojnika i time obznanjuje pocetak postojanja islamskog pokreta otpora "Hizbullah". U akcijima koje su uslijedile, kada je dignuta u vazduh baza americkih marinaca, pri cemu je ubijeno više od 250 americkih vojnika, te eksplozijom u logoru francuskih padobranaca, kada je ubijeno više od 100 francuskih vojnika, prvi put u historiji Libana otpocela je stvarna borba protiv Izraela. Zanesen uspjesima koje je imao u svojim ranijim ratovima protiv Arapa, u kojima nije dozivio poraz, Izrael je i ovaj put u neravnopravni rat protiv mladih libanskih muslimana, vodjenih njihovim vjerskim vodjama, ušao smjelo i bezbrizno.

 

Borci Hizbullaha

Odvazni i hrabri borci Hizbullaha sa juga Libana, snimljeni na prvm linijama fronta u ratu prtiv IzraelaMedjutim, izraelske racunice su po svoj prilici bile veoma pogrešne, jer je Izrael tada po prvi put oprobao gorki okus teškog poraza i izravno od islama zadobio snazan udarac, koji ga je bacio na koljena.

 

Perez, tadašnji predsjednik izraelske Vlade 14.01.1985. je sazvao hitnu sjednicu Vlade nakon koje je objavio naredbu o povlacenju cionisticke vojske iz Libana i to u tri etape, pocevši od 02.02.1985. Odredjeni datum je oznacio da povlacenje pocinje odmah. [46]

 

Glavni i odgovorni urednik cionistickih novina "Jedi'ut ahrunut" od 21.02.1985 u uvodniku na prvoj strani piše:

"Libanci sa nama postupaju na najnemilosrdniji nacin. Oni našu djecu koja se povlace iz tog podrucja ubijaju, gdje god ih stignu presrecu i prave im zasjede, kako bi ih prije njihovog izlaska iz tog Dzehennema (Libana) pobili. Mi nemamo nikakvog nacina da to sprijecimo, prema tome moramo se što prije povuci iz tog podrucja, i to ne u nekoliko faza, vec odmah, ne smijemo se ni trena jednog tamo zadrzavati ..."

[El-Bilad. br. 120. str.14.]

 

Vojni analiticar cionistickog rezima Za'if, prilikom posjete cionistickim trupama na jugu Libana, 11.02.1985 je rekao:

"Promjene koje su nastale kod izraelskih vojnika usljed poduzetih akcija od strane libanskog pokreta otpora su bolne i zabrinjavajuce." [El-Bilad, br.120, str.14; Bejrut 1993]

 

Nastajanje "Hizbullaha" {Allahova stranka) u Libanu i njegov snazni udarac cionizmu, te stalno povecanje broja islamskih pokreta nadahnutih iranskom islamskom revolucijom, suglasnost svih muslimana svijeta o neophodnosti borbe za oslobodjenje Palestine i svetog grada Kudsa, što se pokazuje svake godine prilikom obiljezavanja Dana Kudsa, te razocarenje napacenog naroda Palestine u arapske zemlje i njihove stranke lijeve ili desne orijentacije, neposredni su uzroci pojave islamske Intifade u Palestini.

 

Iz islamske Intifade, kojom su palestinske zene i muškarci, stari i mladi, pa i djeca, uz priznavanje Allahove nadmoci rijecima "Allahu ekber" (Allah je najveci), i prihvatanjem samo Jednog Boga rijecima "La ilahe illellah" (Nema boga sem Allaha) ustali protiv zlocinackog cionistickog rezima, nastaje i organizacija "islamski dzihad Palestine", kao i Pokret islamskog otpora "Hamas", cime je borba protiv Izraela ponovo dobila islamski smisao.

 

Es-Sejh Sejjid Bereke, jedan od vodja organizacije "islamski dzihad Palestine" je rekao: "Centri sirenja "islamskog plana" za oslobodjenje Palestine su: Liban, Palestina i Teheran. Naravno to ni u kojem slucaju ne umanjuje znacaj ostalih centara kao sto su Suda i Alzir"

[El-Bilad, br.120, str.60; Bejrut 1993]

 

Es-Sejh Rasid el-Genuse, vodja islamskog pokreta iz Tunisa je rekao: "Zelja mi je da vojska islamskog svijeta za oslobdjenje Kudsa krene iz Islamske republike Iran" [Et-Tawhid;52/41]

 

Tacno je da je zapad uspio privilieti placenicke i nazadne rezime u arapskim zemljama da stanu na stranu cionizma, ucinivsi ih tako preprekom snazno pokretu iz islamskog svijeta za oslobodjenje Palestine, otezavajuci time izravni sukob islamskog fronta sa nevjerstvom svijeta (krstavstvom i cionizmom), medjutim nije mogao sprijeciti islamizaciju palestinskog pitanja. Jedan od strateskih ciljeva islamske revolucije je upravo islamizacija palestinskog pitanja, to je korak koji je vec poduzet

 

al-quds

 

al-Quds dan koji je posvjecen oslobadjanju Palestine je zahvaljujuci IR Iranu danas postao internacionalni dan koji se objelezava na puno mjesta sirom svijeta.Oslobadjanje Palestine nije teze od raspada komunizma, kao što ni slamanje zapadnjacke hegemonije nije teze od raspada bivšeg SSSR-a. Svi oni koji vjeruju u Allaha duboko su ubijedjeni da je u poredjenju sa neiscrpnom Allahovom moci svaka urota nemocna. Mladici Hizbullaha iz Libana su lijepo pokazali da naspram Allahove volje nema, ne moze biti nikakve hamajlije, niti carolije.

Ono sto je vazno jeste da Uzvišeni Allah hoce da odvoji loše od dobrih (Ali Imran:179) i da ukaze na one koji govore istinu, kada kazu "mi vjerujemo" i one koji lazu (Al-'Ankebut:3).

 

Na taj nacin su zapadni placenici s tog podrucja, kada je u pitanju Palestina, stali na stranu Zapada i njegovog nezakonitog djeteta, cionizma, a nasuprot "svjetskog islamskog pokreta". U stvari oni su zaposjeli izraelske barikade s ciljem borbe protiv sveopceg islamskog pokreta, kojeg oni nazivaju islamskim fundamentalizmom. Palestinska oslobodilacka organizacija (PLO), pod vodjstvom Jasera Arafata, ranije od strane Zapada nije bila poštovana, niti su joj pridavali znacaj. Ova organizacija cak ni medju samim Arapima nije bila zvanicno priznata, tako da njeno ime nije spomenuto ni u Kemp Dejvidu, niti u Fahdovom planu. Poslije islamske revolucije dolazi do promjene odnosa i PLO staje u stroj ostalih zapadnjackih placenika s ciljem borbe protiv islamskog fundamentalizma, zbog cega privlaci paznju Zapada koji je prihvata kao zastupnika palestinskog naroda.

 

U stvari Zapad time nastoji da u redove palestinskog naroda unese razdor i tako palestinski islamski pokret potkopa iznutra i to posredstvom samih Palestinaca.

 

Iritirani Palestinci

 

Mladi i iritirani muslimani Palestine, protiveci se Arafatovom mirenju sa Izraelom, unistavaju i pale njegovu slikuCionisticki general Jarif kaze:

"Priznavanje drzave Izraeal od strane Palestinaca najveca je pobjeda koju je cionizam postigao od njenog osnivanja 1948. pa sve do sada i potrebno je da ovo priznanje u dokumentima koji su pod zaštitom velikih zemalja i medjunarodnih organizacija na najbolji moguci nacin iskoristimo."

[Et-Tawhid br.43. str.168. novembar, 1989.]

 

Uloga koju danas ima Arafatova policija u gušenju islamske Intifade u Palestini nije ništa manje znacajna od one koju imaju cionisticke oruzane snage, zbog cega je najveci donator Arafatove organizacije sama Saudijska Arabija, koja izdvaja 85,5 miliona dolara za potrebe PLO-a. [Casopis El-'Alem, br.496. str.41; London, 1993]

 

Zanimljivo je da se Zapad, zbog vaznosti palestinskog pitanja, u njegovom rješavanju koristi i samom vjerom tog naroda. Tako npr. sektu koju je još ranije stvorio na podrucju islamskog svijeta, radi ostvarivanja svojih kolonijalistickih ciljeva, prisiljava da izda fetvu (pravna odluka) u vezi palestinskog problema. Sejh Abdul'aziz ibn Abdullah Bin Baz, muftija Kraljevine Saudijske Arabije, najugledniji zvanicni predstavnik vehabizma o cijim ce fetvama kasnije biti rijeci, krajem 1993:, ispred svih alima istupa sa fetvom o nuznosti sklapanja mira sa Izraelom.

 

Zbog ovoga on biva veoma toplo i velikodušno primljen od strane Simona Pereza, ministra vanjskih poslova cionistickog rezima, a istovremeno ga kritikuju i napadaju veliki alimi iz islamskog svijeta. Cionisticki ministar vanjskih poslova, Simon Perez, pohvalio je izjavu saudijskog muftije, Abdulaziza Bin Baza, koji je rekao da je trajni "mir" izmedju Arapa i Tel Aviva moguc.

 

Perez je, pred novinarima u Hajfi, na sjeveru okupirane Palestine, izjavio: "Jako me raduje i pozdravljam ovakav stav ovog zvanicnika." Izrazio je zelju da se i ostali saudijski zvanicnici ponašaju u skladu s mišljenjima ovog muftije, te je dodao: "Zelio bih da bude što više jevrejskih, kršcanskih i muslimanskih zvanicnika koji podrzavaju mir.

 

Perez je pozelio da i libanski Hizbullah krene stopama saudijskog muftije.

 

Bin Baz, saudijski muftija, koji je veoma blizak vladajucoj porodici u Rijadu, je donio fetvu kojom se dozvoljava sklapanja trajnog ili privremenog mira sa Izraelom.

[Ibrahim Guše zvanicni glasnogovornik Pokreta islamskog otpora HAMAS u Jordanu o Bin Bazovoj fetvi je rekao: "Ova fetva priprema teren za sprovodjenje drugih politickih poteza od strane kraljevstva saudijske Arabije na polju normalizacije diplomatskih odnosa". On je dodao: "Bin Bazova fetva je fetva sultanskih va'iza i pokazuje da on ne spada u red istinskih islamskih alima."]

 

"Ni Jevreji, ni kršcani nece biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu ..."

(Al-Bakare:120)

 

Sejh Es'ed Temimi voda Pokreta islamskog dzihada u Palestini je rekao: "Bin Bazva fetva je u stvari prihvatanje okupacije Palestinske zemlje od strane Izraela i slaganje sa predajom svete zemlje neprijatelju islama."

 

Fethi Jeken predsjedavajuci Doma izaslanika "Islamske zajednice" u Libanu u parlamentu ove zemlje zestoko je osudio fetvu muftije Saudijske Arabije.Arapska publikacija "Kifahul-Arabi"

U zadnjem broju jevrejskih novina "Washington Jewish Week", stampan je vazan dodatak vijesti o posjeti saudijskog sejha Izraelu gdje pise: Veliki muftija Kraljevine Saudijske Arabije Es Sejh Abdulllah El-Baz (koga opisuju kao veliku licnost u Saudiji op.a) izdao je fetvu u kojoj kaze da je Izrael jedna neosporiva cinjenica na Bliskom istoku i kraljevina Saudijska Arabija Izrael ne drzi za neprijatelja..." Novina jos dodaje: "Es Sejh El-Baz je poput velikog jevrejskog Rabina koji Tevrat smatraju izvorom onog sto je dopusteno i sto je zabranjeno, svojom fetvom dokazao da Kur'an dopusta muslimanima posjetu Kudsa, jer Izrael nije neprijatelj...

Šejh Zuhejr Kendz jedan od alima Libana je u jednom proglasu napisao: "Muftija kralja Fahda je odobrio sklapanje mira sa cionistickim neprijateljem, a to znaci odobravanje okupacije teritorije i indirektno zabranjivanje svih oblika dzihada i borbenih aktivnosti ili otpora cionistima."

 

Jedan od velikih sunnitskih alima Sirije doktor Sejh Muhammed Said-el Buti o Bin Bazovoj fetvi je rekao: "Ova fetva je u suprotnosti sa vjerom islam. Islam se zgrazava na ovu fetvu. Islam se zgrazava time da muslimani pognu glavu pred neprijateljem okupatorom."

 

Najzanimljivija od svih je fetva jednog drugog vehabijskog tzv. alima po imenu sejh Nasiruddin el-Albani, kojom se izdaje naredba o preseljavanju preostalog palestinskog naroda iz sopstvene zemlje.

 

Islamski svijet je s negodovanjem i cudjenjem primio fetvu selefijskog alima, šejha Nasiruddin el-Albanija, u kojoj stoji: "Palestinski narod mora napustiti Palestinu dok se ne vrati sa islamskom osvajackom vojskom".

Na pitanje šta radi jedan od islamskih mudzahidskih pokreta u okupiranoj Palestinije Albani je odgovorio: "To je politicki pokret, ciji cilj nije dzihad, to nije islamski pokret."

Islamski izvori u Jordanu tvrde da se širenje ove fetve vrši putem snimaka na kasetama što izaziva bezrazloznu smutnju i kletve mnogih savremenih ucenjaka koji se bave islamskim fikhom.

 

Sve ovo se poduzima sa samo jednim ciljem, a to je potpomaganje agresije Zapada na jedan od strateških ciljeva islamske revolucije, oslobadjanje Palestine, odnosno, potpuni nestanak i uništenje vještacke drzavne tvorevine zvane Izrael.

 

Jedan od vodja cionistickog terorizma pojavu islamske revolucije naziva "pocetkom mraka za Izrael" [El.Ifkul-Mu'asir. str. 25.], a Mušidijan, komandant cinisticke vojske, opisao je islamsku revoluciju kao "potres koji se desio u Iranu, a cije ce posljedice obuhvatiti i Izrael."

Simon Perez ce, noc prije odrzavanja sjednice celnika arapskog svijeta u Omanu, krajem 1987 od arapskih predstavnika zatraziti da svoje napore, koji se odnose na suprotstavljanja vjerskom (islamskom) ekstremizmu koji dolazi iz Irana, usklade sa Izraelom, jer je to (kako on kaze) zajednicka opasnost kako za umjerene vlade iz arapskog svijeta, tako i za Izrael.

[El.Ifkul-Mu'asir, sir. 25.]

 

Kur'an nas je svojom nenadmasivom rjecitoscu obavijestio o jevrejskom neprijateljstvu prema islamu "I ti ceš sigurno naci da su vjernicima najljuci neprijatelji Jevreji i mnogobosci." (Al-Ma'ide:82)

 

Prema tome, sasvim je jasno zašto Izrael s takvim suludim neprijateljstvom napada na islamsku revoluciju. Zbog toga se vjernicima u casnom Kur'anu naredjuje:

"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i krscane!..." (Al-Ma'ide:51)

jer: "Ni Jevreji, ni kršcani nece biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu..." (Al-Bakare:120)

 

Prema tome vehabijska ulema ne napada bezrazlozno islamski pokret unutar Palestine i ne izdaje bezrazlozno fetvu o nuznosti pomirenja sa Izraelom, niti, pak, naivno izdaje fetvu za iseljavanjem preostalog stanovništva iz Palestine. Cilj ovih fetvi je da se "Revolucija kamenja" - Intifada, koja je po rijecima Mušidijajia "jedan od ucinaka potresa koji se desio u Iranu", ili kako to kaze Simon Perez "rezultat vjerskog ekstremizma koji dolazi iz Irana", još u svom pocetku ucini beskorisnom. U govoru teroriste Menahima Begina jedan od cionistickih vodja, vidimo mnogo toga.

"Stvarna opasnost s kojom se suocava Izrael, jeste promjena arapske omladine i to u ovako opasnom obliku, od nacionalnih programa do islamskog programa cemu poziva homeinizam. Stvarna opasnost s kojom se susrece izraelski narod jeste širenje iranske Revolucija izvan Irana. Ili skoro da procijenim, da je stvarna opasnost u nastavlanju opastanka ove Revolucije. Na nama je da radimo na zaustavljanju ovih vjerskih fanatika izvan granica Izraela. I ne samo to, moramo ih uništit na pocetku njihovog puta... "

[Casopis AL-SHAHEED. br.178. str.12. datum 10.12.1986.]

 

To je ono zbog cega cijenjeni šehid doktor Fethi Sakaki, generalni sekretar organizacije pokreta "islamski dzihad Palestine", iskazuje svoju bol, te vodi Revolucije daje obecanje da ce do kraja svog zivota voditi vec zapoceti dzihad protiv cionizma, u cemu i ostaje dosljedan. Njegovo obecanje glasi:

"Bio si nam blagodat o Imamu naš, o Homeini! Teško onima koje su tvoje doba zanemarili i pored tebe se nisu borili. Teško Arapima, teško Arapima koji su protiv tebe ratovali i koji su se protiv tebe dizali da bi sluzili Americi i Izraelu i zaista, da su Arapi tebe slijedili sigurno bi se zla americkog oslobodili i danas bi vec ustanovili svoju islamsku drzavu u slobodnom Kudsu. Ali oni se pokoriše šejtanu koji im donese samo ponizenje njihovo i dadoše ogromna bogatstva u svrhe borbe protiv tebe i zatvaranja puta Bozijeg ...

Mi sinovi islamskog dzihada u Palestini, mi koji se ponosimo što tebe volimo i što tebe pomazemo o naš zaštitnice, o Imamu, Allahu se zavjetujemo i tebi se takodje zavjetujemo i lideru Islamske Republike se zavjetujemo da cemo put dzihada da nastavimo sve dok rak-ranu Izrael ne iskorijenimo. Upravo onako kao što si to ti zelio i upravo onako kao što si to ti htio. Mi sinovi islamske Intifade se u vrhovima tvoga uspinjanja tebi okrecemo i od sinova Revolucije kamenja u Palestini tebi selam nosimo... ".

[Et-Tawhid, br. 42. str.64. septembar, 1989.]

 

"Mirovni plan za Bliski Istok, za koji se Zapad, na celu s Amerikom, tako zdušno i svesrdno zalaze, ustvari, je borba za stvaranje jednog sigurnosnog pojasa oko Izraela i ocuvanje te nezakonite, silom ustrojene, vještacke, štetne i nadasve zlocinacke tvorevine od ozbiljne i mocne prijetnje sveislamskog pokreta."

[New York Times" u broju od 13 oktobra 1988 donosi izvještaj o zazivljavanju islama na okupiranim podrucjima, te navodi broj dzamija na Zapadnoj obali, konstatuiuci da se taj broj skoro udvostrucio poslije poraza 1967. godine. Tada je bilo 400, a 1987. godine njihov broj je dostigao cifru od 750 dzamija. U istom ovom periodu, broj dzamija u oblasti Gaze se sa 200, povecao na 600, što znaci da se utrostrucio.]

 

U izvještaju novinske agencije Associated Press, od 25. septembra, 1988. u kojem se govori o sirenju islama na univerzitetima kaze se da "... organizacije koje se drze islamskih nacela postaju veliki rivali Palestinskoj oslobodilackoj organizaciji, a rivalstvo se posebno osjeca na univerzitetima."

 

Opce mijenje u podrucju Palestine pod okupacijom je mnogo radikalnije, cak toliko radikalno da prelazi sva ocekivanja. 60% anketiranih (od cega su 2/3 mladi ljudi) potvrdilo je da oni Palestinu u buducnosti zele izgraditi na temeljima islama."

 

Clinton je u jednom intervjuu za izraelsku televiziju, septembra 1993. godine, izjavio:

"Ja vjerujem da ukoliko mirovni proces budemo dobronamjerno nastojali da sprovedemo i ako narodu Palestine damo priliku da normalno zivi (kao i svi ostali narodi) i osjeti da (u ljudskoj zajednici) ima mjesto za sebe, u tom slucaju smo, ja vjerujem, u cjelosti otklonili jedan od najvaznijih uzroka fundamentalizma i politickog ekstremizma. Iran se mora sloziti sa ovim sporazumom, jer ce se tako pred njim otvoriti vrata Amerike i Evrope."

[Et-Tawhid; 49/177]

 

Reagirajuci na mirovni sporazum izmedju Arafata i Izraela, imam Hamenei je u toku jednog svog govora, 16. septembra 1993., rekao:

"Oni zamišljaju da je konacno došlo do kraja sa pitanjem Palestine, a ja kazem, palestinsko pitanje nije privedeno kraju, nemojte da griješite ... prirodno je da središta hegemonistickih sila kojima je Allah vid oduzeo i u tmine ih uveo, ove ljudske stvarnosti ne shvataju ... pitanje nije privedeno kraju i ništa se nije promijenilo. Islamska Republika je tokom prošlih petnaest godina, jezikom svog velikog Imama i jezikom svog naroda obznanila svoj stav po tom pitanju i jednako nastavlja da upoorno stoji pri zauzetom stavu. Istina se ne moze prekriti i u laz se ne moze pretvoriti. Zlocin prolaskom vremena nece bili legalan niti vjerozakonom odobren. Prije cetrdeset pet godina dogodio se zlocin i Palestina je postala okupirana zemlja. Ova zemlja se bez ikakvog uvjetovanja mora vratiti njenim vlasnicima a jedna od osobenosti islamske vlasti jeste i to da ne uzmice pred silnicima. Neki prigovaraju da cemo biti izolovan? Sta znaci to biti izolovani? Ako ohole velike sile nastoje da galamom laz istinom predstave ... zar i mi kao i ostali da postanemo ... i kazemo, da, istina je na vašoj strani?"

[Palestinski casopis "Ilal-Amam"; br 2205; str35; 7.10.1993]