Ko su šije?

 

 

"Sve je uznapredovalo osim pisanje o šijama. Svaki pocetak ima neki kraj osim iznošenja lazi na šije. Svako rasudjivanje ima svoj izvor i svoj razlog sem rasudjivanja o šijama." [Vrijedna knjiga pod naslovom Abdullah bin Saba' ve esatiru uhra, tom 1. predgovor str.1, pismo rahmetli Mugnije piscu knjige.]

Ovaj istiniti i odmjereni govor pisca i velikog alima Libana Sejha Muhammeda Dzevada Mugnije, kojega je godinama ranije izrekao, danas je altuelniji nego tada.

 

U prošlosti su predrasude proisticale iz neznanja i slijepog vjerskog sektaškog fanatizma, a danas pored slijepog fanatizma ili neznanja glavnu ulogu o rasudjivanju o šijama igraju podle šejtanske sile.

 

U prošlosti su izvori rasudjivanja o šijama uglavnom proislicali iz izmišljenih predaja raširenih medu obicnim ljudima i iz knjiga koje su pisali orijentalisti kao što su: Fan Fluten, Nikson, Donaldsen, Velhauzen, Henri Corben i dr ..., a danas su izvori predrasuda uglavnom namjerne lazi, iskrivljivanje i izmišljotine vehabija, te mišljenja zapadnih drzavnih funkcionera kao što je "strucnjak za islam" u americkoj vladi doktor Graham Fuler i ambasador Njemacke u Maroku Hofman i drugi.

 

U prošlosti plod slijepog fanatizma drugih prema šijama, po rijecima pisca i sunnitskog alima doktora Hamida Hafni Davuda bio je: "Njihovo uskracivanje za obimnu i jedinstvenu baštinu znanja i kulture šiia."

[Vrijedna knjiga pod nazivom Abdullah ibn Sebe; esatiru uhra', tom 1, str.l6, pismo dr. Hafni Davuda]

 

A sada te šejtanske sile putem svojih placenika nastoje da drugim muslimanima uskrate uspješno iskustvo revolucije i šitske borbe protiv svjetskih sila hegemonije, jer po rijecima poznatog egipatskog pisca Abdulfetaha Abdul Maksuda: "Ispravna slika o islamu i njegovo bistro ogledalo su šije, a ko zeli da vidi istinski islam neka na njega gleda posredstvom vjerovanja (akaida) i postupanja šija tako mi Allaha kad bi ostali muslimanu imali jednu desetinu od onog sto šije imaju, zastava islama bi se zavijorila Istokom i Zapadom svijeta, nad Arapima i ne-Arapima, nad crnima i bijelima."

 

Ko su šije?

 

Pitanje je koje zanima mnoge ljude i na koga su vehabije pokušale da daju odgovor na osnovu vlastitog mišljenja. U ovom dijelu cemo, pozivajuci se na najvjerodostojnije knjige ehlu-sunneta, predstaviti šije, mada je ispravnije da oni koji zele da spoznaju šiizam i šite, pogledaju njihove knjige.

 

Rijec šija je arapska rijec koja znaci saputnici i sljedbenici.

 

Ibn Haldun, otac analiticke historije kaze:

"Medu islamskim pravnicima i teolozima šijama su nazivani sljedbenici Alija i njegovih potomaka." [Mukaddime, Ibn Haldun. str.196]

 

U rjecniku "El-Kamusul-Muhit" je napisano:

Rijec "šija" u korijenu znaci sljedbenici, pomagaci, saputnici, a u svakodnevnom govoru ovo ime se odnosi na onoga koji slijedi Alija i Ehlul-Bejt. [El Kamusul-Muhit, 3; str.49, štampa Kairo]

 

U "Lisanul-arab" takodjer nakon iznošenja lingvistickog znacenja rijeci, kazu:

"Ova rijec se odnosi na svakoga ko slijedi Alija i Ehlul-Bejt"

[Lisanul-arab, 8/189]

 

A u rjecniku "Mu'dzemul-Vesit" stoji:

"Šije znaci grupa, skupina, sljedbenici, pomagaci ...",i još stoji: "Šije su velika grupa muslimana koja voli Alija! Ehhil-Bejt i koja ih s pravom, smatra vodjama nakon Poslanika Allanovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem."

[El-mu'dzemul-vesit, maddetu "tešejju"]

 

Prema tome šijama se nazivaju oni koji slijede Alija i njegove potomke i koji ih s pravom, smatraju vodjama islama nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

 

Koje sljedbenike Alija i njegovih potomaka nazvao ovim imenom?

 

Hafiz es-Sujuti, jedan od najvecih prenosilaca hadisa ehlu-sunneta, navodeci lanac prenosilaca od casnog ashaba Dzabira ibn Abdullaha el-Ensarija, prenosi:

"Bili smo kod Allanovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je došao Ali (a.s.) i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: Tako mi onoga u cijoj ruci je moja duša, on (Ali) i njegove "šije" na Sudnjem danu ce biti spašeni i oni ce uspjeti."

 

Sujuti navodeci lanac prenosilaca od ibn Abbasa, prenosi:

"Kada je objavljen casni ajet: "Oni koji vjeruju i cine dobra djela ..." (Al-Bejjine:7) Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao Aliju: Ti i tvoji sljedbenici (šije) ste oni kojima se ajet obraca i vi cete biti na Sudnjem danu zadovoljni i Allah ce biti s vama zadovoljan."

 

Sujuti ovaj hadis prenosi i od Ebu Saida el-Hidrija, kao i od hazreti Alija:

"Allahov Poslanik mi je rekao: To što je Allah rekao: "Zaista su oni koji vjeruju i cine dobra djela najbolja stvorenja," (Al-Bejjine:7) odnosi se na tebe i na tvoje šije ... "

[Tefsir ed-Durrul-mensur, es-Sujuti. Tefsir sure 'Al-Beijine']

 

Hafiz Ebu Nu'ejm, koga Ibn Kesir ubraja u najbolje muhaddise [El-Baisul Hasis 226] i Ibn Hadzer na kraju knjige "Bulugul-Meram" koju su vehabije štampale u Kuvajtu, kaze:

"On je jedan od velikih muhaddisa i velikih hafiza. Od velikana je preuzimao znanje, a velikani od njega. Jedna od njegovih najboljih knjiga je "Hiljatul-avlija."

 

Ebu Nu'ejm u knjizi "Hiljatul-avlija" prenosi od Alija a.s:

"Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, mi je rekao: "Zaista ste ti i tvoje šije stanovnici Dzenneta." [Hiljatul-avlija" tom 4, str. 329; Darul-fikr, Bejrut]

 

A hafiz Ibn Hadzer el-Hejsami u knjizi "Medzmeuz-Zevaid" (kojoj u fusnoti knjige "El Baisul-Hasis" na 38 stranici vehabije izricu pohvale) sa lancem prenosilaca prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao Aliju:

"Ti i tvoje šije cete na Sudnjem danu doci kod Izvorišta i bit cete napojeni i zedne cete pojiti. Vaša lica ce biti nurom ozarena, a vaši neprijatelji ce doci pored Izvorišta zedni i u patnji." [Medzmeu-Zavaid 9, str. 131; štampa Mektebetul-Kudsiji; Kairo]

 

U njegovoj knjizi "Es-Savaikul-Muhrike" o 7 ajetu sure "Al-Bejjine" prenio je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Aliju rekao:

"Ti i tvoje šije ste oni koji ce na Sudnjem danu biti zadovoljni i kojima je Allah zadovoljan, a neprijatelji vaši u nevoljama i patnji." Upitao je: "Koje moj neprijatelj?" Allahov Poslanik mu rece: "Oni koji se tebe odricu sa iskazivanjem nepoštovanja i koji te proklinju."

[Es-Savaikul-Muhrika. str. 96]

 

Hadis o Aliju i njegovim šijama prenio je Ahmed ibn Hanbel u svojoj knjizi Fedailus-Sahabe, tom 2, str. 329, kao i Kenzul-Ummal, tom 2 str 218; Er-Rijadu Nadire 2/277; Nurul-Ebsar /70; Tefsir et-Taberi 30/171, itd ...

 

Prema tome Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je sljedbenike Alija a.s. nazvao šijama i šije su od vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pa do dana današnjega vjerovale u imamat i vodjstvo Ehlul-Bejta Pejgamberovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, od kojih je prvi hazreti Ali a.s. a poslije njega njegovi sinovi.

 

Jer Ehlul-Bejt Allahovog Poslanika je kao što smo ranije rekli na osnovu 33 ajeta sure Al-Ahzab, od strane Allaha ocišcen od svake vrste grijeha, necistoce i pokvarenosti i Allah ih je ucinio potpuno cistima. Rekli smo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem jasno odredio ko su njegov Ehlul-Bejt i odredio je cilj njihovog cišcenja od svake vrste grijeha i greški i to objelodanio u mutevatir i poznatom hadisu Sekalejn, u ciju vjerodostojnost se ne moze sumnjati, jer ga prenose svi prenosioci osim Buhanje, a taj hadis je:

"Dvije stvari ostavljam medju vama; Knjigu Allahovu (Kur'an) i moj Ehlul-Bejt, pa sve dok se ovoga dvoga budete cvrsto drzali poslije mene nikada necete zalutali."

I rekao je:

"Ja medju vama ostavljam nešto cega ako se budete cvrsto drzali poslije mene nikada necete zalutali: Knjigu Allahovu, pruzenu izmedju neba i zemlje, i moj Ehlul- Bejt. Ovo dvoje se nikada nece jedno od drugoga razdvojiti sve dok meni ne dodju pored Izvorišta. Gledajte kako cete poslije mene postupati sa ovo dvoje (Kur'anom i Ehlul-Bejtom)."

(Zanimljivo je to što je Ibn Tejmijje, ne mogavši da porekne ispravnost ovoga hadisa, rekao: "Dvije skupocijene stvari koje je Poslanik ostavio iza sebe su Kur'an !!!" Ovo je jos jedno od cuda koje cini "šejhul-islama" Ibn Tejmijje, po kojem je 2=1 (Minhadzus-Sunne 4 str. 85; El-Furkan bejnul hakki vel batil 139; El-Ukudud-durrije str. 85).

 

Prema tome, Allah je Ehlul-Bejt udaljio od grijeha i pokvarenosti i potpuno ih ocistio kako bi poput Kur'ana i pored Kur'ana bili put upute i vodje ummeta i da onaj koji ih se bude cvrsto drzao nikada ne zaluta.

 

Poslanik je izvijestio o dvanaest osoba koje ce poslije biti njegovi namjesnici, vodje i imami.

 

Buharija u svom Sahihu od Dzabira ibn Samure prenosi:

"Cuo sam da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao:

"Poslije mene ce biti dvanaest emira i rekao je nešto što ja nisam cuo."

Moj otac je rekao da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem dodao: "Svi oni su od Kurejšija." [El-Buhari br. 4, Kitabul-ahkam babul istihlaf]

 

Muslim u svom Sahihu prenosi:

"Ovaj posao se nece obaviti sve dok ne bude bilo dvanaest halifa."

[Muslim 3, Kitabul-imare bab 1]

 

Ahmed ibn Hanbel u Musnedu prenosi:

"Neki covjek je upitao Abdullaha ibn Mes'uda, casnog Poslanikovog ashaba: "O Ebu Abdurrahmane (Abdullah ibn Mes'ud), ne upita li ti Allahovog Poslanika o broju njegovih nasljednika u ummetu?"

Ibn Mes'ud mu odgovori: "Otkada sam došao u Irak niko me prije tebe o ovome nije ništa upitao. Da, tako mi Allaha ja sam o tome pitao Allahovog Poslanika i on mi je odgovorio:

Bice dvanaest osoba, jednako broju starješina Beni Israila."

[Musned Ahmed ibn Hanbel, 1/398,406]

 

Muslim prenosi daje Allahov Poslanik rekao:

"Ova vjera ce sve do Sudnjeg dana da postoji, ukoliko dvanaest halifa, koji su iz reda Kurejšija, postanu vodje ummeta."

[Muslim 3; Kitabul-imare bab 1]

 

Hadis o ovom broju halifa prenijeli su svi poznati prenosioci hadisa ehlu-sunneta, kao što su Buharija, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed ibn Hanbel, Hakim en-Nisaburi, Hatib el-Bagdadi, Sujuti, Ibn Hadzer i drugi.

 

Zanimljivo je ono što kaze Ibn Kesir, mufessir kojeg vehabije poštuju:

"U Tevratu koji se nalazi kod sljedbenika knjige stoji:

"Allah je Ibrahima a.s. obradovao radosnom viješcu da ce mu se roditi sin Ismail (a.s.) da ce ga Allah blagosloviti te da ce mu potomstvo dati i od njegovih potomaka uciniti dvanaest velikih licnosti."

 

Potom Ibn Kesir od svog ucitelja Ibn Tejmijje prenosi:

"Ovih dvanaest osoba o kojima Tevrat kazuje su upravo onih dvanaest osoba o kojima nas je u rivajetima Buharije i Muslima, Pejgamber (sallallahu alejhi ve alihi ve sellem) izvijestio."

Zatim Ibn Kesir kaze:

"Mnogi Jevreji koji su primili islam postali su šije pogrešno misleci da su dvanaest šiiskih Imama isto što i onih dvanaest osoba pomenutih u Tevratu."

[El-Bidaje ven-Nihaje 6; str. 249]

 

(Ovo je još jedan primjer cuda koje cini Ibn Kesir, jer vidimo kako koristeci se fanatizmom, nasuprot jasne i svijetle istine, samo sa jednom neistinitom rijecju "pogrešno misleci" sebi olakšava, misleci da se tako lahko moze poreci cinjenica da su spravom dvanaest Imama Ehlul-Bejta bili nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.)

 

Izviješce o dvanaest licnosti iz reda potomaka Ismailovih a.s. došlo je u Starom Zavjetu psalm Tekvin 17,20 str. 22

 

Prema tome, dvanaest imama vodja i velikih licnosti iz Ehlul-Bejta Poslanika Allahovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem (potomci Ismailovi a.s.) neporeciva je i nedvojbena stvarnost koja je i u prijašnjim knjigama pored hadisa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve seflem pomenuta.

 

Niko osim šija ne vjeruje u dvanaest imama, upucivaca na pravi put poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i niko ne vjeruje da vjera opstoji njihovom postojnošcu i da je njihovom postojnošcu vjera velicanstvena i da njinovom postojnošcu vjera postize svoj cilj (ove karakteristike su prenesene u hadisima), te da su oni iz Kurejšija i potomci poslanika Ismaila a.s.

 

A drugi, onako kao što ne osvrcuci se prolaze pored mutevatir hadisa Sekalejn (dvije skupocijene stvari; Kur'an i Ehlul-Bejt) i pored desetina drugih sahih hadisa koji potvrdjuju vodjstvo Ehlul-Bejta, isto tako ravnodušno prolaze pored hadisa o dvanaest halifa i imama.

(Ali naravno ima nekih koji hadis Sekalejn prenose sa "Kur'an i moj sunnet" ne znajuci da hadis u kojem se kaze: "Kur'an i moj sunnet" nema seneda, lanca prenosilaca, dok je hadis "Kur'an i moj Ehlul-Bejt" potpuno ispravan i mutevatir. A ima i nekih koji kazu: "I mi volimo Ehlul-Bejt" a ne znaju da se u hadisu sekalejn ne govori o voljenju vec o slijedjenju).

 

Dvanaest licnosti iz porodice Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem velike su licnosti koje su svaka u svom vremenu bile najpoboznije, najcistije i najucenije licnosti, mada vecini njih vladari Umejja i Abasijja nisu dali ni vremena ni prilike i svi su, izuzev hazreti Mehdija a.s. jedan poslije drugog poubijani

 

  1. Hazreti Ali ibn Ebi Talib (a.s.)

  2. Imam Hasan ibn Ali (a.s.)

  3. Imam Husejn ibn Ali (a.s.)

  4. Imam Ali ibn Husejn Zejnul Abidin (a.s.)

  5. Imam Muhammed ibn Ali el-Bakir (a.s.)

  6. Imam Dza'fer ibn Muhammed es-Sadik (a.s.)

  7. Imam Musa ibn Dzafer el-Kazim (a.s.)

  8. Imam Ali ibn Musa er-Reza (a.s.)

  9. Imam Muhammed ibn Ali el-Dzevad (a.s.)

10. Imam Ali ibn Muhammed el-Hadi (a.s.)

11. Imam Hasan ibn Ali el-Askeri (a.s.)

12. Imam Muhammed ibn Hasan el-Mehdi (a.s.)

 

Jednog od ovih imama, hazreti Alija, mozemo najbolje upoznati od svih ostalih, jer jedan dio njegove velicanstvene licnosti predstavlja nam njegova Nehdzul- Belaga.

 

Druga od tih velikih licnosti je Imam Sadik (a.s.) koji je pronašao dobru priliku za djelovanje u trenutku rasplamsavanja borbe protiv vladavine Umejja i njihovog svrgavanja, a pocetkom vladavine Abasijja, jer u ovom periodu Umejje zbog zauzetosti zestokim sukobima i narodnim otporom nisu imali prilike i moci da se suprotstave aktivnom djelovanju Imama Sadika (a.s.), a Abasijje nisu mogle tako brzo da preuzmu vlast tako da bi mogli da osjete opasnost i daje sprijece.

 

Sigurno je da je bilo koji od Imama Ehlul-Bejta bio na njegovom mjestu i imao slicnu priliku i on bi poput sunca blistao, ali pošto se Imamu Sadiku a.s. ova prilika ukazala, svojom jedinstvenom i neobicnom licnošcu pokazao se kao jedan od onih koji historiju cine svjetlijom.

 

Ukupan broj njegovih ucenika u razlicitim naucnim oblastima bio je cetiri hiljade osoba s kojima je u Poslanikovoj dzamiji, dzamiji njegovog djeda, u Medini, oformio svoj islamski fakultet. Eban ibn Taghb bio je njegov ucenik u oblasti hadisa, Hišam ibn el-Hakem i Mu'min et-Takbili su njegovi ucenici teologije, a Zuraret ibn el-A'jun bio je njegov ucenik u oblasti hadisa i fikha. Ebu Hanife i Malik su bili dvojica, medju stotinama ucenika, ucenici Imama Sadika u oblasti fikha.

 

Ebu Hanife je rekao:

"Da nije bilo dvije godine moga ucenja pred Imamom Sadikom propao bih."

 

A Malik je rekao:

"Na zemlji ni jedno oko nije vidjelo boljeg covjeka od Dzafera ibn Muhammeda i nijedno uho nije ?culo za boljeg od njega."

 

Dzabir ibn Hejjan, otac znanosti hemije u svijetu, koji je znanje stekao od Imama Sadika a.s., u predgovoru knjige "El-Ahdzar" kaze:

"Da ovi spisi nisu bili pod imenom moga poglavara Imama Sadika a.s. nikada ne bih stigao ni do slova ove nauke."

[El-Imam es-Sadik, autor: egipatski alim Abdulhalim el-Dzundi]

 

A kada jedan od neprijatelja Ehlul-Bejta, Dzahiz nailazi na ime Imama Sadika a.s. kaze:

"Dzafer ibn Muhammed je onaj cije su znanosti i fikh ispunile svijet ..."

[Resailul-Dzahiz]

 

Upravo zbog ovoga šiiski mezheb još se naziva i dzaferijski, jer su u ovako kratkom vremenskom periodu, duboka islamska ucenja posredstvom Dzafera es-Sadika prenesena do šija.

 

Dvanaesti imam, Imam Muhammed ibn Hasan el-Mehdi (a.s.) je spasitelj koji ce se na osnovu mutevatir hadisa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i brojnih potvrda Ehlul-Bejta o tome, u buducnosti pojaviti radi uspostavljanja pravde i prevlasti islama nad cijelim svijetom. Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je tacno naveo njegove karakteristike rekavši da je on iz Ehlul-Bejta (a.s.) i jedan od potomaka hazreti Fatime (a.s.) i potomak Imama Husejna (a.s.).

 

Imam Mehdi (a.s.) vodi porijeklo od Imama Husejna (a.s.) a otac mu je Imam Hasan El-Askeri (a.s.) i sve dok se ne obezbjede svi uslovi njegovog pojavljivanja on ce u Allahovom okrilju i sa Njegovom dozvolom kao i svako drugi da zivi, ali u skrivenosti, a kada Allah bude htio on ce se sa Njegovom dozvolom pojaviti i pokrenuti ustanak. Ustanak i pojava Imama Mehdija a.s. tema je u koju na osnovu hadisa nema nikakve sumnje i na temelju mutevatir predaja Imam Mehdi ce doci na kraju vremena. Prema tome, rijeci Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem: "Kur'an i Ehlul-Bejt se sve do Sudnjeg dana nikada nece razdvojiti i zajedno ce mi pored Izvorišta doci" potvrdjuju istinitost Poslanikova govora, jer je Imam Mehdi iz Ehlul-Bejta, ziv je i sa Kur'anom je.

 

Dakle, šije slijede prirodan tok Muhammedovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem islama, jer ono što je on naredio šije su u djelo sprovodile i putem koji je on zacrtao šije su išle i nastavljaju da idu.

 

Poslanik je ovaj put odredio još od pocetka svoga poziva kada je objavljen 23 ajet sure Aš-Su'ara:

"I opominji rodbinu svoju najblizu" cime je on zaduzen da u islam pozove svoju najblizu rodbinu. Kada je sakupio svoje rodjake i rekao im: "Onaj ko prihvati moj poziv i ko me pomogne poslije mene ce biti moj nasljednik i zamjenik." Ali je bio taj koji je njegovom pozivu dao pozitivan odgovor, a Allahov Poslanik mu je veoma jasno rekao: "Ti si moj brat, moj namjesnik, moj nasljednik i poslije mene moj zamjenik. Njemu se pokoravajte."

[Izvor ovog hadisa smo naveli iz knjiga ehlu-sunneta kada smo raspravljali na temu 'Vehabijsko iskrivljenje istine']

 

I nakon ovoga u toku cijelog njegovog poziva Poslanik ga je u razlicitim prilikama, nekad opcenito u okviru Ehlul-Bejta a nekad posebno razlicitim rijecima narodu predstavljao kao svog nasljednika i zamjenika i muslimanima je naredio njegovo slijedjenje. Na neke od tih primjera smo ranije ukazali.

 

Prema tome, šije su, postupajuci u skladu sa jasnom naredbom Allaha i Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem prirodno išli i idu putem kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem odredio. Ako su šije bili u manjini, jer je vecina muslimana odabrala drugi put, to ne moze bili dokaz da su šije na krivom putu. Na temelju kur'anske logike to je sasvim suprotno jer manjinu cine vjernici, manjina je strpljiva u teškocama i manjina postupa u skladu sa tezim zapovijedima: na primjer 66 ajet sure An-Nisa [A da smo Mi njima naredili: Poubijajte se! ili: Iselite iz zavicaja svoga! - malo ko od njih bi to ucinio.], 249 ajet sure Al-Bakare [... Allah ce vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke: onaj ko se napije iz nje - nije Moj, a onaj ko se ne napije. jedino ako šakom zahvati Moj je. I oni se, osim malo njih napise iz nje.], 13 ajet sure Saba [Trudile se i budite zahvalni, o celjadi Davudova! A malo je zahvalnih medju robovima], kao i drugi ajeti koji govore o manjini naroda.

 

A vecina na osnovu kur'anske logike nece da vjeruje, u teškocama se ne moze strpiti, vecina naroda izbjegava da se obaveze na ispunjenje teških obaveza:

Hud 17 ajet [ ... on je zaisla istina od Gospodara tvoga, ali vecina ljudi nece da vjeruju]; Ma'ide 59 [... a vecina ste grešnici];

Ali Imran 110 [... ima ih i pravih vjernika, ali vecinom su nevjernici]; i

Az-Zuhruf 78 [Mi vam Istinu šaljemo, ali vecini vam je Istina odvratna.], kao i svi ajeti koji govore o vecini naroda. S obzirom na okolnosti koje su se pojavile nakon smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bilo je prirodno da samo manjina onih koji su uceni i iskušavani iz reda ashaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ostanu cvrsto drzeci se propisa i odredaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem kao što su: Ammaribn Jasir, Ebu Zerr El-Gefari, Mi'kdad ibn Esved, Selman Farisi, Ibn Abbas, Ibn Mes'ud, Ubej ibn Ka'b, Huzejme ibn Sabit i dr ...

 

Bilo je prirodno da vecina obicnih ljudi, s obzirom na opasnosti koje su im prijetile, sebe ne izlazu problemima, jer vladajuca partija cak ni Pejgamberovu svetost nije ocuvala i napala je na njegovu kucu prijeteci da ce je zapaliti.

 

Sad ibn Ubade je u jednoj pustinji i umro, jer se protivio vladajucoj strani.

 

Malik ibn Nuvejre, veliki ashab Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ubijen je sa svim svojim saplemenicima zbog toga što se suprotstavio partiji na vlasti, a komandant halifine vojske Halid ibn Velid iste noci nakon ubijanja Malika ibn Nuvejra, ashaba Allahovog Poslanika, je spavao sa njegovom zenom.

 

Medjutim malo je bilo onih kao što je bio Ebu Zerr, koji su pruzajuci otpor govorili:

"O ummete koji si nakon Poslanika svoga utonuo u izgubljenost, znajte sigurno da ste one kojima je Allah dao prednost i vi ucinili prednjim, one koje je Allah zapostavio i vi ucinili zadnjim te da ste vlast i nasljedstvo od Ehlul-Bejta Pejgambera vašeg prihvatili, tako mi Allaha, iznad glava vaših i ispod nogu vaših bili biste obasipani blagodatima ... A sada kada ste uradili to što ste uradili, kušajte posljedice djela svojih ..."

[El-Imametu ve Ehlul-Bejt, dr. Muhammed Bejjumi Mehran, fakultetski profesor na univerzitetu u Aleksandriji, Egipat, tom 1. str. 313]

 

Pored ovih postojala je i grupa onih koji nisu vjerovali u odredbu Allahova Poslanika kao put spasenja od zablude, kao što smo ranije vidjeli kako Omer ibn Haltab i njegovi sljedbenici u prisustvu Poslanika Allahova sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je htio da napiše ono što ce ummet sacuvati od zablude rekoše: "Imamo Kur'an i on nam je dovoljan."

 

Ova grupa je u tom skupu cinila vecinu i na kraju je sprijecila Poslanika da napiše ono sto je htio.

 

Šije su bile upravo ona manjina koja je pronašla put spasenja uputom i odredbom Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Ebu Zerr je drzeci se za velika vrata Kabe viknuo: "O ljudi! Ko god mene poznaje ja sam baš onaj koga poznajete, a ko me ne poznaje ja sam Ebu Zerr. Cuo sam Allahovog Poslanika da je rekao:

"Primjer Ehlul-Bejta mojeg je kao primjer ladje Nuha (a.s.) pa ko se na nju ukrca spasio se, a ko izostane utopio se."

[Mustedrekus- Sahihejn, tom 2 str. 343; koji istice da je hadis sahih; El-Dzami'us-Sagir 2, str. 523; Tefsir Ibn Kesir tom 4.; Tarihu Bagdad od Hatib el-Bagdadi 12, str. 91; Hiljetul-avlija 4, str. 306; Es-Savaikul-Muhrike str. 336.]

 

Prema tome, spašena je ona grupa ljudi koja se cvrsto prihvati Ehlul-Bejta Allahova Poslanika i koja ih slijedi. Hadis kojeg vehabije na 24 stranici u knjizi "Veliki šejtan" prenose o podjeli islamskoga ummeta na sedamdeset i tri stranke i da je samo jedna grupa spašena, veoma jasno odredjuje ko su oni spašeni.

 

Poslanik u jednom sahih hadisu kaze:

"Zvijezde cuvaju one koji su na Zemlji od utapanja, a moj Ehlul-Bejt je cuvar ummeta od razjedinjavanja, pa ako se neka grupa ljudi suprotstavi mome Ehlul-Bejtu, upast ce u razjedinjenost i pretvorit se u partiju šejtana"

[Mustedrekus-Sahihejn 3/149, u kojem se istice da je hadis sahih; Es-Savaikul-Muhrike str. 152, 153 i 236; El-Hasaisul- Kubra 2, str 469; Fedailus-Sahahe od Ahmeda ibn Hanbela 2/671; El-Dzamius-Sagir 2/680]

 

Prema tome spašeni su oni koji su se cvrsto prihvatili za Kur'an i Ehlul-Bejt i koji su se ukrcali na ladju Ehlul-Bejta i da bi se sacuvali od razjedinjenosti okrenuli se njihovim uputama, jer Ehlul-Bejt Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su osobe koje je Allah ovistio od svih vrsta grijeha i nevistove, a na Zemlji nema niko osim šija ovakvu karakteristiku, tj. samo šije imaju dvanaest imama, jer je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bez ikakve sumnje nagovijestio da ce poslije njega biti dvanaest velikih vodja. S obzirom na potvrde Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem koje smo naveli ispravno nastavljanje Poslanikovog puta moguce je jedino uz cvrsto prihvatanje za Kur'an i Ehlul-Bejl (a.s.), jer drugog puta nema.

 

Iz ovog izlaganja mogu se izvesti sljedeci zakljucci:

 

1. Originalnost i vjersko bogatstvo i naucno-kulturna baština šija

 

Sije su svojim cvrstim drzanjem za Kur'an i Ehlul-Bejt naslijedile najoriginalniju baštinu vjere, znanja i kulture islama i sakupile ogromno bogatstvo od bozanskih ucenjaka i ciste islamske misli mada su sije tokom cijele svoje povijesti bile izlozene tlacenju i proganjanju od strane zlih i losih vladara.

(Upravo zbog toga neprijatelji sije nazivaju "rafidije" sto znaci "opozicionari" jer se nisu htjeli pokoriti nepravednim i zlim vladarima. Ovaj naziv moze da bude samo ono cime šije mogu da se ponose)

 

Šije danas imaju najveci i najbogatiji kapital u svim oblastima islamskih znanosti i ni jedna druga grupa ili mezheb ne posjeduje toliko naucno bogatstvo.

 

U oblastima akaida, fikha, tefsira i hadiskih znanosti drugi bi morali raditi stotinama godina da dodju do stepena na kojem su danas šije. I kako rece savremeni egipatski pisac, Hamid Hafni Davud: "Drugi su, tvrdokorno se ponijevši prema šijama sebe uskratili za golemu naucno-kulturnu tradiciju šija."

 

Sije ni u jednom pitanju nisu uveli cenzuru niti su za bilo šta rekli da je zabranjeno ispitivati, baš onako kao što je Ali (a.s.) bio jedini covjek koji je smjelo rekao: "Seluni kable en tefkiduni. Pitajte me prije nego me izgubite"

 

Danas u njegovoj školi mišljenja, koja je škola Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na svako pitanje postoji logican odgovor, a ne postoji utjerivanje u nevjerstvo (tekfir), osornost, ni namrgodjenost. Umjesto odgovora ne daju se besmislene bajke u ime nekog unutarnjeg znacenja.

 

U prvoj polovini 20 stoljeca jedan libanski šitski alim otputovao je u Egipat, gdje se na El-Azharu susreo i upoznao sa tamošnjom ulemom.

 

Mada on nije bio neki poznati šitski alim ipak je njegova velika licnost ostavljala odlicne utiske na ulemu El-Azhara. Po povratku u Liban 29.10.1329 hidzretske (1911) godine na njegovu adresu stize pismo upuceno od tadašnjeg upravitelja El-Azhara rahmetli Sejh Selima el-Bešrija.

 

Upravitelj El-Azhara u sedamdeset devetoj godini zivota, postavlja pitanje Sejjidu Serafuddinu Amaliju, koji je imao trideset devet godina, o tome šta je u stvari šiiski mezheb i od njega trazi da dopisivanjem otvoreno i naucno medjusobno razmjenjuju mišljenja.

 

Ova razmjena mišljenja, koja je potrajala skoro dvije godine, razmjenjivanjem veoma naucnih, literarnih i uctivih pisama, postaje trajan dokaz i ponos šija, jer upravitelj El-Azhara u svakom pitanju nakon veoma preciznih i dubokih rasprava o vjerovanju direktno priznaje ispravnost šiiskog stanovišta.

 

Ta pisma se kasnije sakupljaju u jednu knjigu pod nazivom   Al muradzat koja 1979 godine u Kairu dozivljava svoje dvadeseto izdanje, na desetine puta je štampana u Libanu, Iranu, Iraku, i na desetine hiljada ljudi su zahvaljujuci toj knjizi prihvatili šiizam.

 

Nakon ovog velikog poduhvata El-Azhar otvara svoja vrata za izucavanje šitskog fikha.

 

Upravitelj El-Azhara, Šejh Mahmud Seltut kaze:

"Ja sam u izucavanju komparativnog fikha na jednu temu iznosio stavove i mišljenja razlicitih mezheba, ali sam u mnogim pitanjima izdavao fetve na osnovu mezheba šija zbog jacine utemeljenosti njihovih dokaza."  [Risaletul-Vahdeh str. 33]

 

On biva toliko fasciniran šiiskim fikhom da 1959 godine izdaje svoju historijsku fetvu koja glasi:

" ... Dzaferijski mezheb, poznat kao mezheb dvanaestoimamskih šija, mezheb je kojem pripadnici ehlu-sunneta mogu pristupiti, jednako kao svakom drugom sunnitskom mezhebu, a neispravnu i tvrdokornu privrzenost odredjenom mezhebu da od sebe odagnaju..." [Casopis Risaletul-islam br. 3, str. 228, Kairo 1959]

 

2. Ustrajnost i izdrzljivost u vjeri

 

Mada su šije u toku povijesti ustrajale u politickoj borbi protiv zlih vladara i nasilnika, radi uspostavljanja pravde, ali uz razumijevanje svoje brace po vjeri, pripadnika drugih mezheba, nikada nisu nepravedno osudjivali nekoga samo zato što taj drugacije misli, te je to jedna od onih stvari kojima se šije mogu ponositi. U toku cijele njihove historije nije izdata ni jedna njihova fetva tekfira (vjerska odredba po kojoj se neko ili neka skupina ljudi proglašava nevjernicima) protiv sljedbenika drugih mezheba i pripadnike drugih mezheba nisu smatrali svojim neprijateljima.

 

Ali nazalost, pripadnici drugih mezheba su u crno obojili stranice historije svojim fetvama tekfira, izdavajuci ih i protiv šija i medjusobno jedni protiv drugih.

 

Prije ovoga smo naveli neke od fetvi hanebja i šafija u kojima su oni jedni druge utjerivali u nevjerstvo.

 

Ali (a.s.) ne priznaje hilafet Ebu Bekra i sve dok moze (šest mjeseci dok hazreti Fatima nije bila umrla) odupire se i ne daje prisegu, ali nakon smrti hazreti Ealime usljed velikih pritisaka koji su dolazili od strane vlasti biva primoran da polozi prisegu. [Buharija 3, Kitabul megazi bab Gazvet Hajber]

On, pored svega toga u cijelom ovom periodu sve teškoce srpljivo podnosi ostajuci istrajan u svojoj vjeri, cak pruza pomoc halifi i onima koji su na vlasti.

 

3. Šiizam je prirodan nastavak islama

 

Vjerski autoritet kojega je Allahov Poslanik odredio u toku svog blagoslovljenog zivota, a za period nakon svoje smrti, od dana njegove smrti je od strane jedne grupe ljudi bio predmetom opovrgavanja, a drugi su se pokorili postojecim okolnostima, dok je samo manjina njih ostala vjerna ovom vjerskom autoritetu i opirala se nastalim okolnostima.

 

Uz prihvatanje svestranog autoriteta, vodjstva i upute Ehlul-Bejta od strane te manjinske grupe ljudi, originalni islam zamišljen od strane Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je tako na prirodan i odmjeren nacin nastavio da egzistira.

 

Medjutim vecina muslimana je prihvatanjem nesracunatog i ishitrenog vodjstva [Buharija 4. Kitabul-hudud bab Radzmul-hubla: '...a Omer kaze: Izbor Ebu Bekra je bici nesracnat i ishitren. Allah nas je sacuvan od toga zla!!] krenula na put nesigurnosti i nesredjenosti tako da je pored unošenja brojnih novotarija u vjeru od kojih je i teravih namaz, klanjanje punog namaza na putovanju, zabranjivanje hadzdza temetu'a i privremenog braka, izmjena u ezanu, pridodavanje još jednog ezana u dzumi namazu ... i pored suocavanja sa brojnim problemima, kao sto je presuda o kamenovanju lude zene, nepoznavanje pravila o nasljedstvu, nepoznavanje tefsira kur'anskih ajeta itd. kasnije ta nesredjenost postala uzrok nastajanja na desetine proturijecnih teoloških škola vjerovanja kao što su: aš'arije, mu'tezilije, keramije, zahirije, mušabbihe, mudzessime, ehlu-hadis i dr. ... i na desetine drugih fikhskih škola, od kojih su samo neke, prolaskom vremena i nakon brojnih uspona i padova, ostale postojane u vidu mezheba.

 

Prema tome za šiizam se kao put vjere i misli ne moze pronaci drugi pocetak do pocetak islama baš onako kao što mu se za odvojeni i odmjereni pocetak u institucionaliziranju ne moze pronaci drugi do vrijeme smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, iako su cetiri velike licnosti iz reda ashaba Aminar ibn Jasir, Ebu Zerr, Selman i Mikdad, u vrijeme Allahovog Poslanika sallallaliu alejhi ve alihi ve sellem bili poznati kao Alijevi šiie.

 

Medjutim pristrasni privrzenici u nastojanju za slijepom odbranom svoga neodbranjivog vjerovanja i orijentalisti koji su kao i uvijek tragali za sijanjem fitne zanemarujuci mutevatir hadise i kao sunce svijetle cinjenice iz historije islama, poceli su da iznose kontradiktorne teorije o pocecima šiizma i korijenima šiiskog vjerovanja.

 

Vehabije, koje uvijek odabiru nerazumnu stranu u svakom poslu, u knjizi "Veliki šejtan" iznose neke svoje teorije koje bi kao trebale da rastumace šiizam i šiisko vjerovanje.

 

Na 54 strani stavljajuci naporedo nekoliko fraza: "predislamski zoroastrijanizam", "grcki neoplatonizam", "perzijsko manihejstvo" sigurno ne znajuci ni njihovo znacenje, jer ove stvari nije moguce staviti u isti redoslijed, obecavaju da cemo poslije vidjeti da su upravo to temelji, kako oni vele "šijske vjere".

 

Potom pocinju da psuju i na kraju govore ono što, kako kazu arapi "i majku umrog djeteta na smijeh nagoni" kada vele:

"Hvala je Uzvišenom na našoj lijepoj vjeri razuma, koja ne poznaje svecenstva niti ikakva posrednika izmedju roba i Stvoritelja!"

 

Ovo je ona lijepa i razumna vjera o kojoj smo u predgovoru o Muhammedu ibn Abdulvehhabu prenijeli da je preuzeta iz "ogromnog znanja Jevreja." A da bi bog te iste vjere mogao istodobno da bude gore negdje na prijestolju svome (sukladno faraonovom mišljenju), a i u zadnjoj trecini noci da bi se mogao spuštati na prvo nebo, onda moramo zamisliti da je naša planeta Zemlja ravna ploca, inace ce temelji tevhida Ibn Tejmijje koji je saglasno sa svom islamskom ulemom tog vremena, pod optuzbom mnogoboštva i skrnavljenja svetosti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem sproveden u zatvor gdje je i umro, biti razrušeni!!

 

Ljepota ove njihove vjere je još i u tome što ide u korak s vremenom, jer mister Hemfer je njen konstruktor, John Philby joj je neposredni vodja, a završne radove i neophodne korekcije u njoj vrši Graham Fuler "strucnjak" za islam u americkoj vladi, i to direktno bez posredovanja izmedju roba i Stvoritelja!!

 

Uzgred bi trebalo napomenuti vehabijama i to da šije kao i ostali muslimani, na osnovu Kur'ana i sunneta Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, vjeruju u šefa'at i od Poslanika Allahovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i njegove ciste i precasne porodice Ehlul-Bejta (a.s.) traze šefa'at, a poricanje mogucnosti sefa'ata smatraju samo jednom od novotarija Ibn Tejmijje, koga je kako rece veliki sunnitski alim Ibn Hadzer el-Hejsami "Allah odveo u zabludu, ponizio ga i ucinio nesrecnikom", a konacno Ibn Tejmijje je na osnovu hadisa navedenog na 24 stranici knjige "Veliki šejtan" sigurno u Dzehennemu.

 

Vehabije još treba da znaju da mi trazenje sefa'ata od Amerike i Engleske i stavljanje krsta na vrat, smatramo djelom mnogobozaca.

 

Vehabije svoje tumacenje o "šiiskoj vjeri" dato na 54 stranici knjige, veoma brzo zaboravljaju (baš kao sto veli poslovica: "U lazi su kratke noge") i na 66 strani, 4 red pocetak šiizma pripisuju navodnom Jevreju po imenu "Abdullah ibn Saba" i njegovim mišljenjima, prenoseci pricu o njemu na nekoliko stranica, iz cega proizilazi da su na osnovu ove nove price temelji "šiiske vjere" postavljeni na jevrejstvu, a ne na zoroastrijanizmu, neoplatonizmu, ili "perzijskom manihejstvu".

 

Mada je s obzirom na prethodno izlaganje, sasvim jasna neosnovanost ove dvije teorije, ipak cemo ukratko navesti neka objašnjenja o njima.

 

Obje teorije imaju korijen u orijentalistici. Orijentalista Duzi je rekao: "Siizam su sa znacenjem nuzno oporucenog Ehlul-Bejta utemeljili Perzijanci".

 

Ova teorija nema drugog dokaza do to da su danas vecina Iranaca šije i toliko je neosnovana da je postala predmetom ismijavanja nekih zloglasnih orijentalista kao sto je Velhauzen.

 

I drugi orijentalisti, kao i Velhauzen, tvrde: "Šiizam su utemeljili Arapi, da bi nakon što je stigao do Perzijanaca bio prihvacen od njih, samo obojen u perzijsku boju, zato što su Perzijanci navikli na nasljedno preuzimanje vlasti u okviru jedne porodice".

 

Ahmed Emin, egipatski pisac je preuzeo ovu izjavu od Velhauzena i sam ponovno isto ustvrdio.

 

Orijentalisti dakle "vjerovanje u naslijedjivanje vlasti" pripisuju Perzijancima.

 

Ovakvim mišljenjem zeli se dokazati da su Iranci prije islama bili naviknuti na "naslijedjivanje vlasti". U razmatranju ove teorije treba reci:

 

1. Nijedan šija, bio on Arap, Perzijanac, Turcin ili bilo ko drugi ni u jednom vremenu nije rekao da je vodjstvo Ehlul-Bejta nakon Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, zasnovano na porodicnom naslijedju, vec je kompetentnost i sposobnost Ehlul-Bejta, koji je od strane Allaha odabran i ocišcen od svih grijeha u tu svrhu, ono na cemu se utemeljuje vjerovanje šija u vodstvo Ehlul-Bejta.

 

2. Vjerovanje u pravo na vodjstvo Ehlul-Bejta nakon Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije proizišlo od šija, vec je to rezultat vjerovanja u kur'anske ajete i mutevatir hadise Allahovog Poslanika, a ovo vjerovanje nisu osnovali ni Arapi ni ne-Arapi niti bilo ko drugi.

 

3. "Naslijedjivanje vlasti" nije bilo specificno samo za Perzijance vec su se sve vlasti u prošlosti zasnivale na tome, a u islamu je Muavija uveo ovaj dzahilijjetski obicaj.

 

4. Svima je jasno da je vecina Iranaca do pocetka 16 stoljeca (sirana 59 "Velikog šejtana") bila sunnitska, da bi dolaskom na vlast Safavida, koji su bili šiie došlo do širenja šiizma u Iranu, a prije toga osim dva mala grada Koma i Kašana, svi ostali gradovi su bili sunnitski, dok je u nekim krajevima bilo cak i Muavijinih sljedbenika. El-Bejheki prenosi: "Abasijski halifa Ma'mun (ili kako kazu vehabije na 63 strani "sunnitski halifa") je odlucio da se napiše knjiga protiv Muavije ibn Ebi Sufjana (imama vehabija). Jahja ibn Eksam mu je rekao: "O zapovjednice vjernih, vecina ljudi to nece moci da podnese, pogotovo stanovnici Horasana i moguce je da to prouzrokuje neku nevolju". [El-Mehasin vel-Mesavi 1/108]

 

5. Pocetak šiizma bio je za vrijeme Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a poslije njega i pored ubijanja i tlacenja, pogotovo u posljednja dva stoljeca, i pored pritisaka venabija u Medini tamo još uvijek ima (kao sto je oduvijek i bio) veliki broj šija koji zive u obespravljenom polozaju, u siromaštvu i velikoj bijedi.

 

Ali izgleda da vehabije imaju drugacije mišljenje u odnosu na Perzijance, kao što u cijeloj njihovoj knjizi svaki citalac moze da uoci neku posebno izrazenu mrznju pisaca prema Perziji i Perzijancima. U svakoj lazi i kleveti, koju iznose na šije, ako pronadju i najmanje veze sa Perzijancima, obavezno to napominju, mada Perzijanci ne cine cak ni cetvrtinu cjelokupnog šiiskog stanovništva. Ne znaju da su skoro svi imami ehlu sunneta bili Perzijanci: Buharija, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Nesai, Ibn Madzdze, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hanifa, Hakim en-Nisaburi, El-Bejheki, Ibn Hibban, Ebu Davud El-Tijalusi, Ez-Zuheli, Ed-Darimi, Ibn Adi, Ebu 'Avane, Ebu Nu'ejm, Et-Taberi i drugi.

 

A svi imami šija bili su Arapi i svi su iz porodice Allahovog Poslanika, pa zašto onda vehabije izgovarajuci se na šije iskazuju svoje neprijateljstvo prema Perzijancima?

 

U odgovoru na ovo pitanje navodimo jednu recenicu koju smo u predgovoru knjige preuzeli sa radija "Glas Amerike": "Opasnost od Perzije prijeti bezbjednosti arapskih zemalja u Zaljevu ... Sjedinjene drzave ce u saradnji sa nekom od evropskih zemalja raditi na otklanjanju opasnosti koja dolazi od Perzije"

[Radio 'Glas Amerike' 01.09.1993 god. preuzeto iz clanka kojeg je napisao dr. Ed-Dasuki, profesor na fakultetu u Kairu]

 

Vehabije ponovo pocinju boljeti iste boli, Iranci su gospodare vehabija ponovo povukli za nos, Velikog šejtana gurnuli su u ponizenje, a islam ozivjeli.

 

Uradili su ono sto je na osnovu sahih predaja Allahov Poslanik još tada predskazao

 

Buharija u svom Sahihu, tom 3, Kitabu tefsir, tefsir sure Al-Dzumu'a prenosi:

"Sjedili smo kod Allahovog Poslanika kad mu je objavljena sura Al-Dzumu'a i ovaj ajet: "... i drugi koji im se još nisu prikljucili" (Al-Dzumu'a:3)

Upitali smo: "O Allahov Poslanice ko su oni?" Tri puta je postavljeno pitanje, a medju nama je bio i Selman Farisi. Allahov Poslanik je stavio ruku na Selmana i rekao: "Ako bi vjera bila okacena o zvijezdu Danicu, narod ovog covjeka (Selmanov narod - Perzijanci) bi došao do nje"

 

Ovaj hadis prenosi i Muslim u 4 tomu knjige Fedailu Sahabe, poglavlje "Odlike Perzijanaca".

 

Muslim prenosi još jedan rivajet sa istim sadrzajem, a Ibn Kesir vehabijski mufessir, u tefsiru sure "Muhammed" tom 4, str. 232 prenosi:

"Allahov Poslanik je proucio casni 38 ajet sure "Muhammed" "... A ako glave okrenete On ce vas drugim narodom zamijeniti ..."Prisutni upitaše: "Ko su ti koje ce Allah umjesto nas dovesti ako mi glave okrenemo i koji onda nece biti kao mi?"

Stavio je ruku na rame Selmana Farisije i rekao: "To je on i njegov narod. Kada bi vjera bila okacena na zvijezdu Danicu, neki ljudi iz Perzije bi je dokucili."

[Tefsiri Taberija, Kurtubija i Ed-Durrul-Mensur su takodjer prenijeli ovaj hadis]

 

Prema tome, iskazivanje neprijateljstva prema Perzijancima ima svoj politicki razlog i u svrhu je odbrane Amerike, Engleske i Izraela, mada je i nacionalizam jedna od karakteristika arapskih vehabija.

 

Oni koji poznaju Arape znaju da oni rijec "arapski" cesto koriste kao sinonim za "islamski", kao što i rijeci "arapske zemlje" koriste kao sinonim za "islamske zemlje", mada svi Arapi zajedno ne cine cak ni jednu desetinu muslimana svijeta.

 

Zanimljivo je da i bosanske vehabije, pored toga što prihvataju vehabijske bajke, naslijepo slijede sve gluposti Arapa iz Nedzda. Buharija u jednom hadisu prenosi:

"Jedan ashab je upitao Allahova Poslanika "Da li ce muslimane nakon dobra koje ih je snašlo posredstvom Poslanika Allahovog, stici ikakvo zlo?"

Poslanik je odgovorio: "Da."

"Da li ce im onda poslije toga doci dobro?"

"Da"

"Da li ce im poslije toga doci zlo"?

Allahov Poslanik rece: "Da, Pozivaci na Dzehennemskoj kapiji ce onoga koji im da pozitivan odgovor baciti u Dzehennem!"

"O Allahov Poslanice, opisi nam ih"

Allahov Poslanik rece: "Oni su iz naše nacije i našim jezikom (arapskim) ce govoriti".

[Buharija, Kitabul-fitne]

 

Medjutim to što vehabije u svom rijecniku koriste izraz neoplatonizam i što ga smatraju jednim od korijena šiiske misli, tvrdeci to kao i uvijek bez ikakvih dokaza, mi smo sigurni da oni cak ne znaju ni znacenje te rijeci i pripisuju to šijama u istom obliku u kakvom su je vidjeli u nekim spisima orijentalista ne znajuci ni o cemu se radi.

 

Evropski orijentalisti su na osnovu prljavog rasizma tokom cijele povijesti, nailazeci na bilo šta pozitivo na Istoku, ili susrecuci se sa bilo kojom cvrstom i dubokom mišlju, nastojali da to, uz raznovrsne lazne dokumente, vrate na Zapad kao svom korijenu. Upravo zbog toga historija najstarijih grana nauke i filozofije polazi iz Stare Grcke, kao da prije Grcke nije bilo nikakve vrste filozofije ni nauke, mada su civilizacije, filozofija i istocne nauke mnogo starije od Grcke, a Egipat i Mezopotamija su zbog pojave Allahovih poslanika u ovim podrucjima, sa stanovišta nauke i kulture, uvijek bili u prednosti.

 

Po dolasku islama i njegovog višestrukog poticanja i insistiranja na sticanju znanja i mudrosti i nakon podizanja nivoa kulture, muslimani su za kratko vrijeme dospjeli do visokih naucnih i misaonih rezultata. Zapad koji je pod uticajem crkve, njenih legendi i bajki bio je veoma zaostao, nakon postanka "orijentalizma" u svrhu borbe protiv islama i muslimana, poceo je aktivno da djeluje na vracanju velikog, naucnog, misaonog i kulturnog blaga muslimana, u korijen na Zapad, a pogotovo u Grcku, a orijentalisti su otišli još dalje pruzajuci svoje prljave ruke i prema izvorima samog islama.

 

Jevrejski orijentalista, Abraham Dzidzer (Geiger) u knjizi pod naslovom "Dali je Muhammed (svoja ucenja) posudio od jevrejstva" Allahovog Poslanika smatra zidovom, a islamska ucenja preuzetim od Jevreja [Judaism in islam. Moshe Pearlmann; New York 1970], a kršcanski orijentalista, Duzi (on je rekao da se korijen šiizma vraca u Perziju!) prvi je kšcanin koji Allahovog Poslanika smatra Jevrejem!!!

[De Israelieten le Mekka; R.P.A. Duzy]

 

A drugi orijentalista, Tor Andrija (Andrae) predstavlja ga kšcaninom!! [Der Ursprung des islams und das Cristentum; Tor Andrae]

(Izgleda da vehabije još nisu procitali knjige ovih orijentalista, inace bi do sada Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nazvali Jevrejem ili kršcaninom?!)

 

Prema tome, nije cudno što orijentalisti korijene golemog misaonog blaga muslimana pripisuju Zapadu, Grckoj i kulturnom nasljedju Zapada.

(Pogledati knjigu "The philosophy of kelam")

 

Njemacki orijentalista Karl Henriš Bejker kaze: "Islamska vjera prepricava civilizaciju, a ništa ne gradi. Da nije bilo Aleksandra Velikog, ne bi bilo ni islama." Islam je sa njegovog stanovišta azijski oblik grcke civilizacije.

 

Vehabije se predstavljaju protivnicima filozofije i u knjizi "Veliki šejtan" napadaju na filozofiju. Vehabije koje su došle iz neke zabacene pustinje gdje nisu imali priliku da okuse miris nauke i kulture i gdje nisu mogli da slijede civilizacijska dostignuca, prirodno je da iskazuju takvo neprijateljstvo prema filozofiji, jer ne znaju sta je misao i razmišljanje. Hazreti Ali (a.s.) u Nehdzul-Belagi kaze: "Ljudi su neprijatelji onome sto ne znaju."

[Nehdzul-Belage (Staza Rjecitosti) str. 246; Izabrane izreka br. 172]

 

Zanimljivo je što se vehabije na stranicama 109, 110 i 112 upuštaju u kritiziranje vrijedne knjige Imama Homeinija "Misbahul-hidaje" a njihove kritike sastoje se u psovkama i interpunkcijskim znakovima kojima izrazavaju cudjenje.

 

Na kraju iskrivljavaju preporuku Imama Homeinija u vezi knjige. On je rekao:

"Onaj ko nije upucen u filozofiju i irfan ne treba da cita ovu knjigu" a oni su napisali: "On je od svojih studenata trazio da drugima ove stvari ne govore" i dodaju "Vidimo ovdje, dakle, kako se Homeini sluzi istim nacinom kojim se sluze derviški šejhovi sa svojim sljedbenicima, od kojih isto tako traze da cuvaju "tajnu"  [Knjiga "Veliki Sejtan" str 112]

 

Zaboravili su da je knjiga "Mishabul-hidaje" knjiga koja je štampana i u knjizarama izlozena za prodaju. Nije dakle stvar u cuvanju "tajne" vec je stvar u nerazumijevanju kao što ni pitanje atomske fizike nije stvar tajne, vec je pitanje nerazumijevanja. Medjutim, oni koji poznaju filozofiju i irfan mogu tu knjigu da citaju, kao što je to ucinio francuski filozof dr. Kristin Buno koji je, postavši musliman, sebi nadjenuo ime Jahja Buno. Procitavši knjigu od Imama Homeinija on postaje šija i na univerzitetu "Sorbon" piše doktorsku disertaciju na temu "Filozofska misao Imama Homeinija" [Casopis "Hozur" br. 12; str. 96]

 

Ovaj francuski ucenjak i mislilac, koji je prije toga Imama Homeinija poznavao samo kao politicara, slucajno u jednoj islamskoj knjizari u Francuskoj nailazi na knjigu "Mishabul-hidaje" koju kupuje i pocinje da je proucava. Poslije je rekao: "Proucavajuci "Mishabul-hidaje" u meni se pojavila neka cudna promjena" [Ibid str. 71]

 

Nakon toga on postaje šija i saznaje tajnu, zbog koje mnogi visokoobrazovani na Zapadu postaju šije i kaze: "Vecina visokoobrazovanih sa Zapada posredstvom filozofije i irfana postaju šije." [Ibid str. 83]

 

Ponovo nam postaje jasno šta je to što vehabije najviše boli i zbog cega iznose klevete i lazi na vrijednu knjigu (nazivajuci je "mrak zablude") Imama Homeinija "Misbahul-hidaje" ("Svjetlo upute") koju je napisao kada je imao dvadeset osam godina. (str.108.)