Zapadno suocenje sa islamom

 

 

Ovo je vrijeme kada preovladava mišljenje da je islam utonuo u teški san, a da je muslimanski svijet zanijemio pred uzasom, te da se islamu više nece desiti poslanstvo koje ce ga potaci na preporod i da pasivnost i mrtvilo predstavljaju potku i osnovu u tkivu islamskog društva.

 

Andrew Mario oslikava ovu situaciju zajedljivom konstatacijom:

"U svojoj mladosti Istok sam vidio kao starog Arapa na magarcu, koji je utonuo u vjecni san islama."

[Andrew Mario; 'Protiv opasnosti']

 

S obzirom na podršku koju daje evropskom preporodu (renesansi) industrijskoj revoluciji, francuskoj revoluciji i munjevitom sirenju nauke i umjetnosti, Zapad na Istok gleda sa potcjenjivanjem, a islamu i muslimanima ne priznaje nikakve vrijednosti.

 

U prvoj polovini 20. vijeka kada dolazi do zaostajanja u islamskom svijetu, i kada su se zapadna civilizacija i kultura uspjele ukorijeniti u samu srz islamskog društva, veliki ucenjak Ikbal Lahori, koji je imao ispravan stav o Zapadu, u svojoj raspravi objavljenoj 2. septembra 1925. godine, naglašava daje vecinu svog zivota proveo u definisanju Zapada i njegove filozofije.

[An appreciation of lqbal's Thought and Art A. Shakoor Ahsan Research]

 

S obzirom na veoma dobro poznavanje Zapada, uz poznavanje islama i muslimana, Ikbal je iznio jasan stav koji potice na optimizam. Tako u jednoj pjesmi kaze:

"Voda je zarobljena u bocici, a i zrak je ukrocen,a šta ako ono što danima traje, sada se promijeni?San koji su vidjeli kršcani, mozda se moze protumaciti drugacije.

Kada bi Teheran postao Zeneva Istoka, onda bi bilo dozvoljeno da se promijeni sudbina Zemlje."

[Ikbal Lahori, Kulijjat (cjelokupna djela na urdu jeziku), izdanje šejh NijazAhmeda, Uhore 1984. godina, str. 609.]

 

Doktor Sekur Ahsan, poznati pakistanski analiticar, ukazujuci na Ikbalovo mišljenje, napisao je nešto slicno:

"Do Perzijanaca je došao miris moga mirisa, kako bi moja duša bila proljece koje daruje zivot", a onda je dodao: "Ikbal je prije otprilike 60 godina hvalio preporod iranskog naroda i njihov nacin zivota ovakvim rijecima, a evo mi smo danas svjedoci da se ostvarila ta topla nada." [Sekur Ahsan, str. 222.]

 

Ikbal je smatrao da je jedini nacin opstanka islamskog ummeta povratak izvornom islamu, oslanjanje na sopstvene snage i temeljito ispitivanje onoga što pokrece muslimane.

 

Bio je u pravu kada je rekao da je naše vrijeme kušnja za muslimane, koji su se udaljili od svojih korijena i svog identiteta, te su zbog toga došli dotle da vrlo malo paznje poklanjaju Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ne plamte od zelje za njim.

 

Kada išcezne zudnja za njim iz prsa njihovih, onda ce ogledalo ostati bez sjaja svoga.

 

Ako se u nama zadrzao trag svjezine i nade, sve je to zbog iskazivanja naše ljubavi i zudnje prema Muhammedu s.a.v.a. Zapad nam je istrgnuo ovu ljubav i zudnju, pa smo postali ogledala bez biti, nemocni, paralizirani i uništeni.

 

Ikbal to ovako tumaci:

"Ako je tvoje postojanje emanacija svega evropskog i ako si ti gradjevina, onda su zidari tvog postojanja i tvojih ideja zapadnjaci, onda je tvoje tijelo suho i prazno, poput pozlacenih korica sablje, koje svjetlucaju, ali u njima nema sablje."

[Kulijjat Ikbal (na urdu jeziku), str. 495.]

 

Iranska islamska revolucija predstavlja glas, koji je pomeo san i koji odjekuje u ušima onog Arapa koji spava na svom magarcu i oštru sablju koja se izvlaci iz korica i gromki glas koji opominje: "Muslimani postoje i oni sami odredjuju svoju sudbinu!"

 

Pobjeda islamske revolucije i budjenje muslimana cine novo poglavlje u suocavanju islama sa Zapadom. Razdoblje od pocetka propagiranja islama (da've) i muslimanskih osvajanja pa do danas, moguce je razvrstati u pet faza ili razdoblja suocavanja islama sa Zapadom, a islamska revolucija je svakako sudbonosni dogadjaj.

 

Suprotstavljanje Zapada i Istoka, a posebno suprotstavljanje Zapada islamu ima duboke korijene pa je prije pojave islama netrpeljivost izmedju Istoka i Zapada, uglavnom, bila zbog ekonomskih interesa.

 

Drugim rijecima Zapad nije vjerovao da istocna vjerovanja i ideje mogu ugroziti njegovu civilizaciju i prevlast. Suprotstavljanje i rasprave prije islama su, takodjer, bile vezane za potpunu pobjedu i prevlast jedne strane nad drugom, pa je to suparništvo i borba bila vrsta medjusobnog odnosa uz ocuvanje odnosa i civilizacija.

 

Karl Jasbros kaze:

"Zapad je od pocetka, još od vremena Grka, utemeljio svoju netrpeljivost prema Istoku. Ova netrpeljivost, u razlicitim oblicima i varijantama, neprekidno traje još od vremena Herodota, kada se to po prvi put u stvarnosti potvrdilo.

Svaka pojava dobiva znacenjsku stvarnost tek kada postane svjesna svoga postojanja. Grci su utemeljili Zapad, a Zapad, takav kakav je, uvijek gleda prema Istoku, zaokupljen je njime, stalno razmišlja o njemu, shvata i razumije razliku izmedju sebe i njega, uzima od njega, a ono što uzme nastoji izmijeniti kako bi postalo njegovo vlasništvo, bori se sa Istokom, i u ovoj borbi pobjeda je nekad na strani jednih, a nekad na strani drugih."

[Karl Jasbros: Prva i posljednja historija, prevod Muhammed Hasan Lutfi, izdanje Havarizmi, Teheran, 1363, str. 97-98.]

 

Ova netrpeljivost, sukobi i nasilje se u doba islama produbljuju i proširuju. Islam, pokretacko vjerovanje koje budi nadu, je kroz muslimane napredovao prema srcu Evrope i Afrike.

 

PRVA FAZA:

- 642. godine (22.h.g.) zbog napada muslimana iz Egipta Istocno rimsko carstvo slabi i vec je na izdisaju.

- 649. godine (29.h.g.) muslimani su osvojili Kipar.

- 670. godine (50.h.g.) muslimani napreduju prema sjeveru Afrike.

- 693. godine (74.h.g.) muslimani su porazili Justinijana Konstatina II, u Sevastopolisu i na Siciliji.

- 694. godine (75.h.g.) muslimani napreduju u Armeniji.

- 697. godine (78.h.g.) muslimani osvajaju Kartagu.

- 712. godine (94.h.g.) muslimani osvajaju Samarkand i on postaje politicka prijestonica muslimana. Muslimani uce vještinu pravljenja papira.

- 715. godine (97.h.g.) Vlast islamske drzave se protezala od Pirineja do Kine, a centar je bio Damask.

- 720. godine (102.h.g.) muslimani su zauzeli cvrsto uporište na Sardiniji, a muslimanska vojska je prešla Pirineje i opkolila grad Narbone u Francuskoj.

- 732. godine (114.h.g.) Carls Martel pobjedjuje muslimane u Bici kod Poatjea i ogranicava njihovu vlast.

- 735. godine (117.h.g.) Carls Martel osvaja Burgundiju.

- 838. godine (224.h.g.) muslimani osyajaju Marsej, ucvršcuju polozaje na jugu Azije, pobjedjuju bizantijsku vojsku u Bici kod Amurijje i Male Azije.

- 846. godine (232.h.g.) muslimani preuzimaju vlast nad Istocnim rimskim carstvom.

- 878. godine (265.h.g.) muslimani zauzimaju Siciliju.

Tako se, tokom prva tri stoljeca, islam proširio duboku u Evropu, Afriku i na Daleki Istok, pa je kao aktivno djelotvorno vjerovanje, postao vjera koja plijeni i zanje uspjehe, a pred muslimanima su se otvarala nova podrucja za dzihad.

 

DRUGA FAZA:

U ovoj fazi Zapad se pocinje suprotstavljati Istoku i islamu, pa su se kršcanski svecenici pokrenuli i poceli djelovati na narodne mase u svim krajevima Evrope, zeleci stici do Jerusalima. Njihov pokret je bio jako velik, cinilo se da su cijela Evropa i Zapad, svi do jednog, krenuli prema Istoku. Glavno obiljezje ovog napada jeste vjera i vjerska netrpeljivost, pa su se i ratovi Zapada protiv islama nazvali krizarskim ratovima.

- 1096. godine (490.h.g.) zapoceo je Prvi krizarski rat, koji je trajao tri godine. Vodili su ga svecenik Godfri Bullon, grof Lorejn i Tankred, necak Roberta Dzuskarda.

- 1098. godine (492.h.g.) krizari su porazili Turke u Antakiji.

- 1099. godine (493.h.g.) krizari su osvojili Jerusalim, a Godfri je imenovan za upravitelja Jerusalima i cuvara Svetog groba. Njegov cilj je bio smanjivanje prisustva islama na tim prostorima i slabljenje njegovog uticaja.

- 1100. godine (494.h.g.) Baldwin je imenovan za upravitelja Jerusalima.

- 1140. godine (535.h.g.) krizari su osvojili Akru.

- 1145. godine (540.h.g.) papa Eugen III objavljuje Drugi krizarski pohod.

- 1147. godine (542.h.g.) krizati su porazeni i protjerani iz Male Azije.

- 1187. godine (583.h.g.) Salahuddin Ejubija je porazio krizare kod Hittina i povratio je Jerusalim.

- 1187. godine (583.h.g.) krizarski ratovi ulaze u trecu fazu.

- 1202. godine (599.h.g.) krizarski ratovi, pod vodstvom Bonifasa Montferrata, ulaze u cetvrtu fazu.

- 1204. godine (601.h.g.) krizari osvajaju Konstantinopol i osnivaju svoju imperiju.

- 1228. godine (626.h.g.) Frederik preuzima vodjstvo nad krizarima.

- 1244. godine (642.h.g.) Havarizmijuni, koji su bili u Egiptu, osvajaju Jerusalim.

- 1248. godine (646.h.g.) pod vodstvom Luisa IX pocinje sedma faza krizarskih ratova.

- 1270. godine (669.h.g.) Luis pocinje i devetu fazu krizarskih ratova.

- 1290. godine (690.h.g.) krizarski ratovi su završeni.

Krizarski ratovi su trajali 200 godina i u tom vremenu Zapad je ulozio maksimalne napore da slomi moc islama, da ga uništi i ogranici njegovu vlast.

 

Nade Zapada se nisu ostvarile, a krizari su u potpunosti nestali. Zapad se izuzetno okoristio islamskom civilizacijom, kulturom i umjetnošcu, ali to nije ublazilo zestinu njegove gorke povijesne mrznje i zavisti prema islamu. Nekad tajno, a nekad i javno pomaganje Zapada Mongolima u njihovim napadima na islamski Istok, smatra se dokazom neprijateljstva Zapada prema islamu.

 

Dok se protiv muslimana vodila sedma faza krizarskih ratova, svecenik Luis i papa Antonio IV su bili u bliskoj saradnji sa Mongolima, sklopivši s njima savez protiv Ejubijja.

[Doktor Abdulhadi Hairi, Prvo suprotstavljanje misliocima Irana, izdanje Emir Kebir, Teheran 1365, str. 53]

 

Nema sumnje da je jedan od bitnih razloga za pokretanje krizarskih ratova bio prijetnja zapadnim ekonomskim interesima i njihovo dovodjenje u opasnost. Sirenje islama od 700.godine, te muslimansko ovladavanje morskim putevima rezultiralo je poteškocama u trgovini izmedju Evrope i Indije, a takodjer i izmedju Evrope i Dalekog Istoka i to im je nanijelo velike štete. [Cahenc Der Islam, Frankfurt 1970, str. 276.]

 

Kada su propali krizarski pohodi, Jerusalim je ostao pod vlašcu muslimana, a Istocno rimsko carstvo je nestalo. Sakupljaci Enciklopedije Britanika vjeruju da je njegov nestanak rezultat tuge i zalosti koja je uslijedila iza krizarskih pohoda.

[Britanica, tom 6. Krizarski pohodi.]

 

Neuspjeh i poraz krizara je bio podsticaj Zapadu da se preispita. Ovo razdoblje se poklapa sa široko rasprostranjenim uništavajucim napadima na islam, što je rezultiralo nazadovanjem islamskog svijeta.

 

Vejl Divuranet piše:

"Zapad je izgubio krizarske pohode, ali je pobijedio u borbi na polju vjerovanja. Svi krizarski ratnici su protjerani iz Obecane zemlje, ali su muslimani ometeni u pobjedi. Njihova krv je isisana a Mongoli su im uništili domove.

Oni su utonuli u tamu, neznanje i siromaštvo. S druge strane, porazeni Zapad je iz iskustva naucio da nikada ne odustaje, da ne priznaje poraze, da zudi za naukom i znanjem, da bude uporan u svom suocavanju sa neprijateljem.

Tako su izgradili katedrale i velike raskošne crkve sa tornjevima koji su sezali u oblake, zapoceo je period okretanja razumu, ucili su od Dantea, Sasira i Viona, usavršili su svoje osore nacine izrazavanja i usmjerili poglede prema razdoblju renesanse."

[Vejl Divuranet: Povijest civilizacije, prvi dio.]

 

TRECA FAZA:

Postoje i mišljenja drugacija od Divuraneteovih, koja smatraju da kraj krizarskih pohoda nije bio pocetak uzdizanja zapadne civilizacije i njenog preporoda niti je to bio pad islamske civilizacije. Muslimani su formirali širok i jak pokret protiv Zapada.

 

Treca faza je obiljezena osvajanjem Konstantinopola 1453. godine pod vodjstvom sultana Mehmeda Fatiha. Taj datum, u sukobu izmedju Istoka i Zapada, ima ogromni znacaj.

 

Od prvog do osmog sahata tog nezaboravnog 29.maja Sultan je s povorkom vezira, upravitelja i cuvara, kroz rimska vrata, ušao u grad. O njemu su rimski historicari zapisali: "Snazan kao Herkul, oštrouman i pronicljiv kao vješti Apolon, a u borbi vrijedan kao deset obicnih boraca."

[Edvard Dzibon, Pad Rimskog carstva, prevod Frenkis Sadman.]

 

Muezin je, popevši se na toranj crkve Aja-Sofije, proucio ezan, pocinjuci Allahovim imenom i imenom Njegovog Poslanika, pozivavši ljude da obave molitvu. Iz Aja-Sofije, sultan Mehmed se uputio u Konstantinov dvorac izgovarajuci stihove jednog perzijskog pjesnika:

Pauk je preuzeo vlast,

Zavjesa u dvorcu perzijskog cara,

a sova hukce u šatoru.

 

Uspjesi muslimana nisu završeni osvajanjem Konstantinopola, nego su i nastavljeni.

1456. godine (861.h.g.) muslimani osvajaju Atinu.

1492. godine (898.h.g.) Bajazid II osvaja Madjarsku.

1499. godine (905.h.g.) vodi se rat sa Venecijom. Turci porazavaju Venecijance u Sapienzi.

1521. godine (928.h.g.) Sulejman I preuzima vlast nad Beogradom.

1529. godine (936.h.g.) Turci drze Bec u opsadi.

U ovom periodu, dok su Turci prodirali duboko na zapad, medjusobni sukobi nekih istocnih vladara uticu na slabljenje vojne moci i zaustavljanje briljantnog vojnog pohoda.

 

Tokom 10. i ll. hidzretskog stoljeca (17 i 18 po Isau a.s) tri velike sile na podrucju izmedju Dunava i Ganga su bile izuzetno mocne: Osmanlije, Safavidi i Gorkanije. Zbog prevlasti nad Bagdadom, Irevanom i Kandahanom, pokrenuti su veliki pohodi ciji je rezultat bio povlacenje Osmanlija sa Balkana, Gorkanija ispred radza u Indiji, rusko zaposjedanje podrucja od Kaspijskog jezera do Crnog mora te proširenje vlasti zapadnih kolonizatora na jugu Azije.

 

U ovom razdoblju, koje je oznaceno unutrašnjim rastrojstvom na Istoku na Zapadu se završava doba renesanse i industrijske revolucije. Politicki i društveni sistem se, takodjer, brzo oblikovao, obezbijedivši sredstva za napredak. Sklopljeni su brojni i razliciti savezi i ugovori medju zapadnim zemljama.

 

CETVRTA FAZA:

Ova faza se odlikuje potpunim i sveobuhvatnim napadom Zapada. Naoruzan industrijskim postignucima i svim vrstama modernog naoruzanja, politicki organiziran novim oblicima društvenog organiziranja, Zapad ustrojava svoje napade i istrajava na njima.

 

Zapadnjaci nastoje što više upoznati Istok, njegovu kulturu, povijest, civilizaciju, ponašanje i planove. Na primjer lord Krizenj jedan od ideologa kolonizacije Istoka i preuzimanja vlasti nad njim, u definisanju izvora povijesti Irana izmedju 1800 i 1891 godine, crpio je podatke iz 186 putovanja ljudi iz svijeta politike, vojnih nauka, ekonomije i kulture.

[Dzordz N. Krizen, Iran i pitanje Irana, prevod Vehid Mazenderani, Teheran 1362, str. 44-49.]

 

Ove djelatnosti su se, takodjer, provodile i u drugim zemljama, pa, uz ogromnu zalost i tugu, treba reci daje temelj povijesti ovih zemalja, vezan za jezik, kulturu i njihovo narodno naslijedje, ustvari, proizvod Zapada.

 

U ovoj fazi su se desili sljedeci dogadjaji:

- 1798. godine (1213.h.g.) Napoleon je krenuo na Egipat i osvojio ga, pa se tako Egipat poceo istrazivati i ispitivati.

- 1799. godine (1214.h.g.) Napoleon je krenuo na Siriju i porazio je Turke u Ebu Kajru.

- 1826. godine (1242.h.g.) Rusija je uputila ultimatum Turcima-Osmanlijama kada su u pitanju Srbi i srpsko pitanje.

- 1827. godine (1243.h.g.) Osmanlije su, pod pritiskom Rusije, Francuske i Engleske, bile prisiljene da okoncaju rat sa Grckom.

- 1828. godine (1244.h.g.) Rusija objavljuje rat Osmanlijama.

- 1841. godine (1257.h.g.) pet svjetskih velesila je odredilo granice Osmanskog Carstva i to su realizirali.

- 1911. godine (1329.h.g.) u ratu izmedju Italije i Osmanlija, Italija je bacila granate na Tripoli, tako da je to bila prva upotreba granata u ratu.

- 1912. godine (1332.h.g.) Rusija, Francuska i Britanija objavljuju rat Osmanlijama.

- 1932. godine (1342.h.g.) Mustafa Kemal Ataturk je imenovan za predsjednika Turske Republike.

Ovaj kratki historijski pregled ukazuje na to kako je rušen centar islamske vlasti. Na osnovu hronološkog slijeda dogadjaja evidentno je da je Zapad napadao Istok na razlicite nacine. Jasno je da je Zapad, s obzirom na geografski polozaj islamske drzave, nastojao rasparcati je i podijeliti, nedozvoljavajuci joj da bude cjelovita, niti da ima jake centre, istovremeno nastojeci podijeliti muslimane na liniji rodoljublja i nacionalizma.

 

Pored geografskih granica, on je podigao i druge zidove razdvajanja, a takodjer, je ucvrstio i nacionalne i vjerske granice. Izmišljao je frakcije i pravce, sistematski potkopavajuci islamsku gradjevinu, upravo onako kako nas Kur'an na to upozorava: "... jer je smišljao i racunao." (74:18)

S ciljem razdvajanja i slabljenja muslimana, u središtu svake islamske zajednice, Zapad podize centre nalik neutralnim zonama izmedju drzavnih granica, koje Zapad u pogodno vrijeme koristi kao polazište za društvene potrese velikih razmjera.

 

Dzon Dzulik je u svojoj knjizi koja govori o mentalitetu ljudi Srednjeg Istoka vrlo precizno proucio ulogu ovih frakcija.

[Srednji Istok, antropološka perspektiva, Dzon Dzulik. 1976. Kalifornija, str. 163-203]

 

Pomenute frakcije, koje su u društvu duboko ukorijenjene, zaduzene su da unište jedinstvo ummeta. Vazno je istaknuti da ove frakcije, kao što su vehabije u Saudijskoj Arabiji, mezabitije u Alziru, senusije u Libiji, behaije u Iranu, kadijanije u Indiji, u pocetku iskazuju vjerski karakter, da bi, potom, otkrili svoj pravi politicki identitet. [Ibid, str. 168.]

 

Ove frakcije ostavljaju utisak na obicne ljude, tako da je u zabacenim selima i na najvišim planinama u islamskim zemljama moguce naci one koji naivno vjeruju ovim frakcijama. Zapad je, s druge strane, nastojao da unese razdor i u ostale društvene slojeve, tako što je zloupotrijebio, za svaki sloj karakteristicne nacine u obracanju i objašnjavanju.

 

Ono što u Trecem svijetu najcešce dijeli obicne ljude od prosvijecenih i umjetnika zanimljivo je za izucavanje. To nije ništa drugo do rezultat djelovanja Zapada na ovom polju. Ukratko receno, 20.vijek je vijek preovladavanja Zapada nad Istokom u svakom pogledu.

 

Tevin Bi kaze da kršcanstvo drzi uze, koje je stavilo na vrat muslimana i cim osjeti imalo neposlušnosti zategne ga. Ubrzo ce kršcanstvo prikupiti svu svoju snagu i dobro ga zategnuti."

[Doktor Ali Seri'ati: Islam šenasi (Upoznavanje islama), izdanje Tus, Mešhed, 1347, str. 13.]

 

Presudan dogadjaj ovog razdoblja je bio osnivanje Izraela i zauzimanje Jerusalima.

 

Zapadnjaci su osvajanjem Palestine i formiranjem Izraela, te nasilnim protjerivanjem Palestinaca po drugi put otvorili ranu krizarskih ratova. Glupi krizari su u tim danima organizirali razvratne karavane, kako bi njihovi vojnici zadovoljili svoje poludivlje prohtjeve. O njihovom zauzimanju Jerusalima svecenik Rejmon, koji je bio ocevidac ubijanja muslimana, piše:

"Cudne su se stvari odigravale. Vidio sam grupu muslimana kako im lete glave s tijela... Druga grupa je bila dotucena kamenim plocama, ili su bili prisiljavani da se bacaju s tornjeva. Jednu drugu grupu bi stavljali na muke po nekoliko dana, a onda bi ih zive spalili. Glave ubijenih, njihove ruke i noge su se mogle svugdje vidjeti. Gdje god sam išao nailazio sam na tijela ubijenih i konjske lešine..."

[Vil Divuranet, Povijest civilizacije, stoljece vjerovanja, drugi dio, str. 788.]

 

Mi smo danas svjedoci takve iste tragedije. Narod Palestine se nalazi na meti zvjerski raspolozenih izraelskih vojnika. Glave mladih Palestinaca se razbijaju o zidove, lome im se ruke. Od Deir Jasina, Nehalejna, Sabre i Satile napravili su opominjuci primjer s ociglednom poukom koja se ne zaboravlja.

 

Palestina je danas potpun i jasan primjer neprijateljstva i sukobljavanja Zapada i Istoka, sukobljavanja zapadne civilizacije i njenog šticenika, Izraela, sa islamom. Oni koji pomazu islam u borbu su ušli nespremni, bez oruzja, oni se bore negodovanjem, povicima i kamenjem.

 

Zapadnjaci se "svete islamu i Istoku" zbog poraza krizara u Palestini 1948. godine.

 

Kada je Organizacija UN, 4. jula 1967. godine, raspravljala o dešavanjima u Jerusalemu, uz 99 glasova za, donijela je zakljucak da je agresija na Jerusalim nezakonita, te da se ne moze prihvatiti. Libanu nije preostalo ništa drugo nego da proglasi da je do okupacije došlo samo u pojedinim zonama.

[Povijest Izraela, Od osnivanja cionizma pa do naših dana. Howard M. Alfred A. Knope, New York 1986. str. 667-669.]

 

Nama je danas jasno da je Izrael kao Dzehennem koji progovara: "Ima li još?", koji stalno ispituje ima li kakve islamske zemlje da je pripoji sebi.

 

Zapad je u ovom napadu ostvario još jedan cilj. Raskomadao je Osmansko Carstvo, oslabio ga, da bi ga, posredstvom Kemala Ataturka, promijenio u Republiku Tursku, koja je postala jedan od satelita Zapada.

 

Zapad se osvetio sultanu Mehmedu Fatihu zato što je klanjao u crkvi Aja-Sofiji. Danas vidimo kako u veliku dzamiju sultana Ahmeda, koju je napravio poznati islamski mimar Sinan, grupe zena, turistkinja iz Evrope i Amerike skoro nage ulaze u dzamiju, kako u dzamiju ulaze pijani ljudi, dok se srca starih Turaka, cijepaju od tuge, a ponekad im i suze navale iz ociju, gledajuci sve to.

 

Zapad je, posredstvom Mustafe Kemala iz Turske istjerao islam. O Turcima danas Dzibun je napisao: "Kao Herkul i Apolon oni plamte historijskom velicinom i snagom. Ali danas se bave bijednim i ponizavajucim poslovima u Njemackoj i Švicarskoj. Zaista je ovo cudno, doima se tragikomicno. Nekada su Turci opsjedali Bec a danas Turci skupljaju smece po ulicama Beca i Frankfurta."

 

Prvi Ataturkov potez nakon njegovog dolaska na vlast je neprihvatanje vjere kao stuba zajednice i najvaznijeg sredstva za postizanje jedinstva ummeta.

[Pojedinosti se mogu naci u njegovim sabranim govorima, a posebno u onim u kojima je otvoreno govorio o islamu.]

 

U jednom svom govoru, odrzanom 5.novembra 1925. godine, rekao je: "Mi smo danas jedinstveni i ujedinjeni na osnovu nacije, a ne vjere."

Ove Ataturkove rijeci su kljucna odrednica taktike cijepanja islamskih zemalja, sto je sigurno dovelo do njihovog slabljenja.

 

Drugi Ataturkov korak je bio odvajanje vjere od politike. Prvi stupanj u provodjenju ovog cilja je gradnja Republike Turske kao laicke (svjetovne) drzave, a drugi je bio odvajanje vjere od sudstva. Ataturk kaze: "Vjera se treba odvojiti od sudstva što je moguce prije."

 

On je bio uvjeren da se turski sudski sistem mora zamijeniti zapadnim sudskim sistemom.

 

Treci Ataturkov korak je bio izmjena pisma.

 

Najvazniji dogadjaj, u svemu ovome, zbio se u aprilu 1920. kada je turski drzavni parlament odlucio da donese zakon o brisanju iz Ustava svih recenica koje govore o vjeri. 19 aprila te godine izbrisana je recenica: "Zvanicna vjera Republike Turske je islam."

 

Od tada, prilikom polaganja zakletve u Parlamentu, clanovi se kunu svojom cašcu umjesto zakletvom na Kur'an. Ukratko, stvar je došla dotle da je jedan pobornik uvodjenja novina u Turskoj Abdullah Dzevdet, rekao: "Sve od Evropljana, pa cak i "ferendzijjuhu." Nije potrebno napominjati da "ferendzijj" u turskom, istanbulskom narjecju znaci bolest sifilis. Vjerovatno je, onda, znacenje ove recenice jasno.

 

I na kraju, da bi tragedija kulture i velikog ummeta postala komedija, Ataturk naredjuje da muškarci umjesto beretki nose šešire. Ubrzo poslije toga muškarci u turskom parlamentu su zamijenili beretke šeširima.

 

Cudeci se tome Jawaharlal Nehru (prvi indijski premjer) kaze:

"Zašto su Turci u ovolikoj mjeri zaokupljeni pokrivanjem glave, pa naredjuju nošenje šešira, a nošenje beretke smatraju zlocinom i izdajom? Doista se doima veoma cudno, po mom mišljenju, da Turci pridaju toliku vaznost pokrivanju glave. Zar nije vaznije šta je u našim glavama, od onoga sta je na njima?" [Glimpses of World History, III. str.1366.]

 

Pošto dokolica i zivot u tudjini uticu na licnost i zaludjenost tudjim nije im ni preostalo ništa drugo. Zbog ovoga je cak došlo i do sukoba, te je, na putu ostvarenja pobjede šešira, ubijeno nekoliko ljudi. Ovo je ono sto su, u pogledu izmjene turske kulture i samog naroda, zabiljezili namjesnici Zapada.

 

Ukratko, Reza Šah Pahlevi je bio Ataturk u Iranu. I on je poduzimao iste aktivnosti, samo što zbog prisutnosti vjerskih pravila i moci uleme nije mogao da izvrši sve ono sto mu je Zapad naredjivao.

 

 

PETA FAZA:

Islamski narodi i mislioci nisu izgubili moc i snagu odbrane od Zapada, niti su uzmakli pred njihovim napadom. Svjedoci smo, u danima najvece prevlasti Zapada, pojave narodnog pokreta i prisustva mislilaca koji su se suprotstavili Zapadu, otvoreno i neustrašivo im prkoseci.

 

Oni su bili jake volje, odlucni i energicni, bili su uvjereni da Istok, ili bolje receno islamski narodi mogu stati na svoje noge ako se oslone na sopstvene snage, ako poticaj budu vjerske ideje i ako se islam izvede iz okvira ispraznog, suhog naklapanja i uvede u dubinu srca ljudi i njihove zivote. Tada ce se, nema sumnje, zivot naroda izmijeniti.

 

Sejjid Dzemaluddin Esed Abadi, Ikbal Lahori, pa i Imam Homeini bili su i jos uvijek su faktori i podstrekaci budjenja svijesti. Oni su narode naoruzali sviješcu o svojoj vjeri nasuprot prevlasti Zapada. Mnogi su mislioci po ovom pitanju imali duboke ideje, jaka tumacenja i ulozili su mnogo truda u to.

 

Imam Homeini se slozio da je temelj tih ideja stav, koji kaze daje odupiranje unutarnjoj samovolji i zvanicno preuzimanje vlasti moguce jedino oslanjanjem na islam. Islamska revolucija je postala mjesto u koje se sve slijeva, mjesto prema kome se usmjeravaju svi oni koji pomazu islamski preporod u svijetu.

 

Dobro je ovdje spomenuti stav o kojem smo govorili i na njega ukazali u ovom poglavlju. Ikbal Lahori, s obzirom na veliko poznavanje zapadne filozofije, Zapada, islama, islamskih naroda, velikog dijela umjetnosti i uzvišenih osjecaja kaze:

"Vrtlar je izgorio u plamenu svog govora,

Pa je posijao poprište borbe, a poznjeo je sablju."

Kao da je Ikbal svojim ocima gledao islamsku revoluciju, kao da je vidio kako svi ljudi, u gradovima i selima, izlaze iz starih kuca i kako rijeka ljudi tece ulicama, kako se trgovi talasaju kao more, pa i ti, ako se nadješ u toj masi, pomisliš da si kapljica u moru, a ako stojiš misliš da si cigla u zidu.

 

Islamska revolucija je oznacila islamski napad na planove i zavjere Zapada.

 

Najjaci dokaz za ovo je postojanost Islamske Republike, koja je uprkos tome sto je od pobjede Revolucije prošlo vise od dvadeset godina, te uprkos ratu i pritiscima Zapada, kao i sopstvenim problemima, iz svega izašla sa jacom vlašcu, smionija, potvrdivši svoju istrajnost i odlucnost.

"i ispravi se na svojoj stabljici."

(Al-Fath: 29)

 

Zapad još uvijek sve stvari mjeri prema sebi, svojim ciljevima, vrijednostima i interesima. Obezbijedio je sva potrebna sredstva za stvaranje samo jednog pokreta koji ce mu biti pokoran i kojeg ce proširivati.

 

Ovaj plan Zapada se svodi na to da ne postoji nijedna sila, nijedan pokret koji mu se moze oduprijeti i suprotstaviti. Ovo je oholost i uobrazenost u zapadnoj civilizaciji. Ovo je Zapad o kojem Ikbal kaze:

"Njegova vjera je ubijanje bez rata i bez udarca,

a smrti stizu onako kako se okrece njegova mašina,

Rana od njega, skalpel od njega, injekcija od njega,

a mi, rijeka krvi i nade.

Razuman nece piti njegovo vino,

a svako ko se napije, umrijet ce istog trenutka."

[Ikbal, prijevod njegovih djela na perzijski, str. 411-412.]

 

U svojoj knjizi "Pobjeda bez rata" Nikson kaze:

"U podrucju Srednjeg Istoka, tradicionalno nadmetanje izmedju Arapa i Jevreja se promijenilo u rat izmedju dobrih muslimana, sjedne, i Izraela i umjerenih arapskih drzava, s druge strane. Ako pobijede dobri muslimani stvorit ce se velika opasnost u suocavanju sa njima, opasnost koja svoje korjene vuce iz Teherana. Srednji Istok bi tako postao podrucje u kojem bi svakog momenta moglo doci do eksplozije, kolijevka civilizacije bi bila sahranjena."

 

Velika opasnost dolazi od onog Arapa, kojeg je vidio Andrew Mario, starca na magarcu, utonutog u vjecni san islama, koji se probudio i sišao na ulicu, krvavog lica, razgolicenih prsa, glasno uzvikujuci, noseci svoje srce na košulji. On je uznemirio san zapada.

 

Velika opasnost izvire iz same cinjenice da se islamska revolucija dogodila u zemlji koja je bila jedno od uticajnih podrucja Zapada kao što je more vezano za zemlju.

 

Ovaj pokret i njegovo prisustvo je napad na planove Zapada, napad za koji Swen Tezur kaze da je vazniji od pobjede stotinu junaka. [Swen Tezur, poznati takt]

 

Prije Niksona, ako izuzmemo muslimanske mislioce koji su osjetili predznake islamske revolucije i prepoznali njene luconoše, donijevsi radosnu vijest o njoj, Arnold Tevin B., engleski historicar i mislilac, je u knjizi "Civilizacija u smrtonosnom iskušenju", takodjer, imao stav i osjecaje da Islam moze po drugi put pobijediti.

 

Zato je napisao: "Pokret islamskog jedinstva spava i u ovoj situaciji ne smijemo smetnuti s uma mogucnost podizanja proletarijata u zemljama Treceg svijeta koje naginju Zapadu i pokretanje revolucije protiv vlasti Zapada. Ako bude imao vodju protiv Zapada, ovaj spavac ce doci sebi. Poklik ovog uzdizanja moze probuditi islamski borbeni duh što ce ostaviti trag kakav ne mozemo ni zamisliti, makar ovaj duh i utonuo u nepomicnost koja je trajala vijekovima, jer je moguce da se povrati odjek vijekova junaštva.

Dva puta se u prošlosti Islama desilo da je Istok pobijedio zapadnog neprijatelja. Prvi put, za vrijeme Poslanikovih nasljednika, Islam je oslobodio Siriju i Egipat od grcke vlasti, koja je trajala blizu 1000 godina, a drugi put, pod vodstvom Sa'ad ibn Zenkija, Nuruddina, Salahuddina i Osmanlija. Islam je ocuvao tu tvrdjavu od napada krizara i Mongola.

Ako savremeno covjecanstvo povede nacionalni rat, Islam ce ponovo biti u stanju da odigra svoju povijesnu ulogu, pa ma kakav bio taj rat."

[Arnold Tevin B, Civilizacija u smrtonosnom iskušenju, str. 199-200]