Zavjera pod imenom vehabizam

 

Ovo neprijateljstvo i mrznju prema šijama, sljedbenicima Poslanikovog Ehlul-Bejta i prema Imamu Husejnu kao pokretacu ši'itske borbe protiv nepravde u jednom zešcem i direktnijem obliku mozemo uociti kod Vehabija.

Iako su ranije ovu mrznju i neprijateljstvo vehabije pokazivale prema svim muslimanima, nakon pobjede islamske revolucije i njenog insistiranja na Bozijem pozivu u islamsko jedinstvo, došlo je do promjene u njihovim metodama rada, tako da su sve svoje planove, novcana sredstva i raspolozivu moc usmjerili za napade na šije i udaljavanje sunitskih muslimana od jedinstva sa šijama.

 

Rahmetli eš šejhul-imam Muhammed el Gazzali iz Egipta [Radi dobijanja više podataka o njemu, razumijevanja njegovog polozaja i ugleda kojeg je uzivao, obratili se na list "Preporod" br. 3/586, Mart.1996.], jedan od najvecih muslimanskih intelektualaca savremenog doba, koji je prije nekoliko preselio sa ovoga svijeta, kaze:

"Iza ovog unošenja razdora mora stajati cionizam, jevreji, kršcani i ateisti. Njihova igra je u nekim slucajevima ocevidna, u nekim drugim je skrivena. Historicari i analiticari medju muslimanima moraju na sebe preuzeti zadatak raskrinkavanja ove igre. Svjetsko kršcanstvo, koje je osnovalo Izrael, ne štedi snagu u zadavanju udaraca islamu i islamskom jedinstvu, a povrh svega stvorili su nove religije..." [Et-Tawhid, 38/21.]

 

Na temelju postojeceg izvještaja obimnost vehabijskog djelovanja u posljednjih nekoliko godina bila je ravna obimu njihovih aktivnosti u zadnja dva stoljeca [Poznavanje imperijalizma, str.172.], a okosnica ovih aktivnosti je rat protiv islamske revolucionarne misli, stvaranje medjumezhebskih svadja i razdora izmedju šija i sunija. U posljednjih nekoliko godina vehabije su štampale na hiljade knjiga, magazina, dnevnih listova, brošura, audio i video kaseta i filmova protiv islamske revolucije i šija, besplatno ih dijeleci po cijelom islamskom svijetu. Ono sto je u ovom ogromnom propagandnom poslu sasvim evidentno, to je borba protiv islamskog revolucionarnog mišljenja, zelja za njegovim izoliranjem i udaljavanjem od ostalih muslimana.

 

Da bi ostvarili ovaj podli i prljavi cilj vehabije se koriste svim raspolozivim neljudskim i neislamskim sredstvima, kao npr: iznošenje jasnih lazi, te neosnovanih i nepoštenih optuzbi, skrivanje istine i stvarnog stanja, iskrivljavanje cinjenica, pa cak i poricanje potpuno jasnih vjerskih i islamskih pitanja, kao i ocita kontradiktornost u izjavama i govoru (na neke od ovih primjera bit ce ukazano kasnije), izdavanje zestokih i naprasitih fetvi o nevjerstvu šija, izdavanje fetve o ubijanju šija i formiranju teroristickih grupa (teroristicka grupa koja nosi naziv "Šepah sahabe" jedna je od takvih), kupovanje knjiga koje imaju revolucionarni sadrzaj i koje govore o ši'itskoj misli ili, pak, samom ši'itskom mezhebu s ciljem njihovog spaljivanja (to se npr. desilo i u Zenici, kod kuvajtskog mesdzida), nazivanjem nevjernicima onih koje šije ne smatraju nevjernicima, te posezanje za bilo kakvim postupcima koji su u suprotnosti sa islamskom revolucijom (npr. fetve o dozvoljavanju prisustva americkih trupa u Arabiji, pomirenju sa Izraelom i iseljavanju muslimana iz Palestine s ciljem onesposobljavanja libanskog Hizbullaha i palestinske organizacije Islamski dzihad u njihovoj borbi protiv Izraela). Sve ove stvari ukazuju ko rukovodi ovom igrom i ukazuju na stvarni karakter vehabija.

 

Njihove aktivnosti poput: štampanja knjiga protiv islamske revolucije i šija, velicine 700 stranica, u desetinama hiljada primjeraka, besplatnog dijeljenja miliona pakistanskih novcanica rupija, na kojem je bio utisnut pecat o navodnom "nevjerstvu šija", snizavanja svjetske cijene nafte sa 36 dolara po barelu u '81. na 10 dolara u '86. godini, imaju za cilj zadavanje udarca i slabljenja Islamske Republike Iran koja je u to vrijeme imala veliku potrebu za novcem (bila je izlozena medjunarodnom embargu) [The Makkah MASSACRE and Fulure of The Haramain by Zafar Bangash, str.50. The Open Press Limited 1988.], kao i njihovo, do danas, zadrzavanje cijena nafte u svijetu na najmanjoj mogucoj mjeri, te na desetine drugih nepromišljenih poteza ukazuju na sljedece cinjenice:

 

- Vehabijska sekta (americki islam), koja je, ustvari, dio kolonijalnog plana Zapada za uništavanje islamskog jedinstva, nastoji da po svaku cijenu zadrzi loše i nesredjeno stanje, te da ga po mogucnosti ucini još gorim i nesredjenijim.

Lorens Braun, poznati zapadni orijentalist u knjizi "Islam and Missions", koja je izdata 1944. godine piše:

"Stvarna opasnost se krije u sistemu islama i njegovoj sposobnosti širenja, prilagodavanja i zivosti. Islam je jedini zid koji stoji pred evropskim kolonijalizmom. Kada bi se muslimani ujedinili u jedno carstvo, postali bi prokletstvo za svijet i opasnost, a ako ostanu podijeljeni tada ce ostati bez uticaja i moci."

[Et-Tebšir vel-isti'mar fil-biladil-Arabijje dr.Mustafa Halidi i dr. Omer Ferruh str.37]

 

- Vehabije smatraju da isto onako kao što se kralju moze kupiti jahta od 75 miliona engleskih funti, ili privatni Jambojet od 87 milona funti, ili pozlaceni automobil od 200 hiljada funti, ili da se od muftija, koji su koliko juce u tekijama ucestvovali u zikr-halkama pribavi potpis za odobrenje i potvrdu knjiga koje derviške zikr-halke karaklerišu kao novotariju i nevjerstvo, ili kao što se za novac i vlastita domovina moze prodati (kao što se to desilo u Palestini), da se isto tako i Istina moze kupiti i prisvojiti.

 

Njemacki antireligijski i bogohulni filozof Nietzche, koji je imao neko samo njemu svojstveno neprijateljstvo prema vjeri i svemu što je vjersko, tvrdio je daje samo "moc" mjerilo vrijednosti i da su samo mocni ti koji imaju prava, te daje istina na njihovoj strani. Po svoj prilici vehabije su bezrezervno prihvatile ovaj Nietzcheov princip i vjeruju da svako onaj ko ima "novac" ima i pravo, te daje i istina na njegovoj strani.

 

Ova vehabijska teorija ima veoma duboke historijske korijene daleko u historiji i ako bismo ih prihvatili kao selefije, onako kako oni sami sebe nazivaju, onda su samo u tom pogledu oni selefije. Korijeni ovakve teorije mogu se pronaci u Muavijinim politickim metodama.

 

Muavija je naredio svojim namjesnicima u svim pokrajinama da ne dozvole ni jednom od Alijevih pristalica i clanova porodice pravo na svjedocenje. Porucio im je da utvrde kq su Osmanove pristaše i njegovi sljedbenici, kao i one koji su prihvatili njegovu vlast. Takodjer, je porucio da one koji su prenosili njegove vrline i lijepe osobine priblize sebi, i ukazu im pocast, te da o svakom covjeku, koji na ovakav nacin govori o Osmanu, licno izvijeste Muaviju o njegovom imenu, imenu njegovog oca i njegove porodice. Namjesnici su tako i uradili pa je bilo jako mnogo onih koji su prenosili o Osmanovim vrlinama. Muavija im je slao poklone, ogrtace, stada. Najviše takvih je bilo medu Arapima i oslobodjenim robovima.

Takva praksa se raširila u svim krajevima, pa su ljudi poceli da se takmice u dizanju kuca i dunjaluckim stvarima, jer niko ko bi kod namjesnika došao sa nekom Osmanovom odlikom ne bi bio odbijen i vracen praznih ruku. Bilo bi dovoljno da prenese neku Osmanovu vrlinu, a namjesnik bi napisao njegovo ime, primio bi ga i zauzeo bi se za njega. To je potrajalo neko vrijeme, da bi zatim Muavija svojim namjesnicima porucio da postoji dovoljan broj predaja o Osmanovim odlikama, te da su se one proširile u sve krajeve, pa im je napisao sljedece pismo:

"Kada vam dodje ovo moje pismo, pozovite ljude da prenose odlike ashaba i prvih halifa. Ne dozvolite da neko od muslimana prenese i jednu Ebu Turabovu (Alijevu) vrlinu, a da mi ne donesete istu takvu o asnabima, jer to mi je draze i više me veseli i opovrgava Ebu Turabove (Alijeve) dokaze i dokaze njegovih pristalica od Osmanovih odlika."

 

Ovo pismo je procitano pred ljudima, te su ljudi poceli prenositi mnoge izmišljene predaje o vrlinama ashaba. Ljudi su nastavili prenositi ove predaje, pa se to pocelo spominjati i na minberima. To je prenošeno i onima koji su ucili pisare, pa su ovi tome poucili svoju djecu, da bi se konacno to pocelo prenositi i uciti kao što se uci i Kur'an. Tome su se cak poucavale i kceri, zene, sluge i svi oni koji su bili clanovi domacinstva. Takvo stanje je potrajalo dugi niz godina ... Pojavilo se mnogo izmišljenih hadisa, tako da se proširila laz, a o ovome su ucili fakihi, islamski pravnici, sudije i vladari.

[Fedzrul-Islam egipatski pisac Ahmed Emin str.275]

 

Ibn Arefe, jedan od velikih muhaddisa, u svojoj historiji prenosi ono što se slaze s ovom predajom, pa kaze:

"Vecina laznih hadisa o vrlinama ashaba izmišljena je u vrijeme Emevija, jer su se ljudi tako nastojali pribliziti vladarima, pa su prenosili ono misleci da time pobjedjuju Hašimije."

[Ibid. str.213]

 

Jedan primjer ove teorije je i slucaj Semura ibn Dzundeba o kojim šejh ibn Ebil-Hadid veli: "Prenosi se da je Muavija ponudio Semuri ibn Dzundebu 100.000 dirhema kako bi krivotvorio predaju koja kaze da je povod objave ajeta: "Ima ljudi cije te rijeci na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svoj dokaz, a ono što je u srcima njihovim, a najljuci su protivnici. Cim se neki od njih docepa polozaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeci usjeve i stoku. A Allah ne voli nered." (Al-Bakara:204-205) bio 'Ali (a.s), a da je povod ajeta: "Ima ljudi koji se zrtvuju da bi Allaha umilostivili, a Allah je milostiv robovima svojim." (Al-Bakare:207) bio Ibn Muldzem (haridzija, ubica hz.'Ali a.s.)

Semura to nije prihvatio pa mu je Muavija ponudio 200.000 dirhema. Medjutim, Semura opet nije prihvatio. Kada mu je Muavija ponudio 400.000 dirhema Semura je prihvatio da to uradi."

[Šerhu Nehdzil-Belage Ibn Ebil Hadid Eš-Šafe'i 1/361]

 

To je vehabijski metod i njihova teorija. Opseg i velika raširenost njihove zavjere, kao i aktivnost na stvaranju fitneluka, razdora i mrznje medju muslimanima u svim islamskim zemljama su toliko velike da privlace paznju mnogih mislilaca i pisaca.

 

Profesor Fahmi Huvejdi, poznati muslimanski pisac iz Egipta u svojoj knjizi "Ed-dinul-menqus", u poglavlju pod nazivom "Belag ila Demiril-Ummet" (Poruka za savjest ummeta) ukazujuci na ovo rasprostranjeno stvaranje mrznje i opasnu zavjeru vehabija piše:

"Nije slucajno to što su ovi otrovi baceni u vrijema kada se velike sile spremaju da vojno ovladaju islamskim svijetom, kako bi Izrael postao najmocnija drzava na tom podrucju, kada ce arapska volja biti uništena, s jedne strane sabljom, a s druge bombama. Karta arapskog svijeta ce se promijeniti."

 

U ovom pogledu, razdor izmedju sunnija i šija ce biti novo sredstvo za lahko uništavanje muslimana i nova karika u dzehennemskom lancu u kojem cemo mi biti i junaci i zrtve.

 

U Kuvajtu sam imao priliku slušati audio-kasetu govora koji je odrzao jedan daija [Propagator vjere.] u dzamiji. Njegov govor je bio pracen reakcijama podrške, upozorenja i ljutnje.

 

Ovaj predavac nije u Allahovoj Knjizi našao ni jednu temu koja bi bila korisna njegovim slušaocima, niti im je skrenuo paznju na polozaj Arapa i muslimana i onoga što se s njima danas dešava, te šta ih, od strane Zapada i Istoka ceka u buducnosti. Vrhunac onoga za šta mu je Allah otvorio srce jeste zametanje borbe i vrijedjanje ši'itskih vjerovanja. On je to govorio pred muslimanima, ljudima iskrenih i dobrih namjera, a nijedan od tih ljudi nikada u svom zivotu nije cuo za sam dogadjaj silaska Imama Hasana sa vlasti i njenog prepuštanja Muaviji, niti za tekijju, niti za Veliku skrivenost Imama Mehdija. Njegove rijeci su bile kao sablja, kojom je sat vremena ubijao i ranjavao.

 

Poceo je sa hadisom o "putu vjernika", a zatim je govorio o nevjernicima. Iz dijela govora o tekijji krenuo je u jak napad na sufije, u koje je ubrojao i one koji iskreno vole Uzvišenog Allaha i one koji trguju u Njegovo ime, da bi zatim rekao da oni ne pripadaju islamu, proglasivši ih musricima, u kratkom neargumentovanom izlaganju koje nije trajalo više od tri minute. U posljednjim sekundama im je pridruzio i filozofe i mutekellime. Kada se smirio i kada su njegove rijeci, kojima je ove bacio u najvece dubine vatre, ostavile utisak na prisutne, kada mu se srce smirilo, zatvorio je vrata Dzehennema pred svima, okrenuo se i trgnuo svoju sablju na šije isna ašerije (dza'ferije).

 

Najopasnije od svega sto je rekao, Allah mu se smilovao, jeste da ih je svrstao zajedno sa rafidijama i batinijama, rekavši da njihov islam nije njihova vjera, da oni sve sunnije smatraju nevjernicima od prvog halife, Ebu Bekra es-Siddika, pa do njegovog dragog šejha, kojem nije naveo ime.

Ovaj covjek nije našao u islamskom rjecniku da se za raspravu koriste rijeci "onako kako je najbolje", vec je samo ponavljao ove opise i izmišljotine. Da je dzamija imala mikrofon i pojacala, njegove rijeci bi sigurno zapalile uši svih dzamijskih komšija.

 

A kada je pobjedonosno završio sa svojim vrijedjanjem i blacenjem, upitao se pred prisutnim: "A šta raditi?" Zatim je radosnim glasom, kojim kao da je slusaoce htio izvaditi iz beznadja rekao: "Moramo im se suprotstaviti, jer se tako suprotstavljamo širku. Moramo se klonuti prijateljstva s njima, jer prijateljevanjem s njima se suprotstavljamo temeljima islama koji vjerniku ne dozvoljavaju druzenje s mušricima. Moramo nauciti da mrzimo u ime Allaha kao što tezimo da volimo u ime Allaha."

 

Ovakvim prosvijetljenim opisima ovaj covjek je prosvijetlio svoje slusaoce i otvorio im oci za ono što moraju ciniti, ubacivsi u njihove glave i srca otrov pod imenom mrznje u ime Allaha.

 

Poslije njegovog predavanja dijalog se vodio o pokrenutoj temi. Predavaca su pitali o dozvoljenosti objedovanja sa šijama i davanja zekata njima. On je donio fetvu o dopuštanju objedovanja sa šijama, zasnivajuci to na dozvoljavanju jela sa Jevrejima i kršcanima. Zatim je donio fetvu da se njima ne moze dati zekat, jer je zekat dozvoljeno dati samo muslimanu.

 

Ovaj covjek je neprestano ponavljao te rijeci kojima je poticao mezhebsku pristrasnost u vrijeme nazadovanja muslimana, u vrijeme kada se dešava da covjek, vatreni pristalica šafijskog mezheba, kao odgovor na pitanje o postupku kada u hranu upadne kap vina kaze: "Baciti psu ili sljedbeniku hanefijskog mezheba."!!!

Jedan drugi, pristalica hanefijskog mezheba je na pitanje da li je sljedbeniku hanefijskog mezheba dozvoljeno da se ozeni sa sljedbenicom šafijskog mezheba odgovorio: "Nije dozvoljeno jer ona sumnja u svoj iman." Dok je drugi iskoristio svoj idztihad pa je rekao: "Dozvoljeno je ozeniti se njome, kao sto je dozvoljeno ozeniti se sljedbenicom neke od objavljenih Knjiga."

 

Poslije svega ovoga postavlja se pitanje kako okvalifikovati ovog predavaca. Ili je on dobrovoljac u zavjeri protiv islama ili je nesvjestan pa takvu smutnju pravi. Ma kakva bila njegova namjera, njegove rijeci predstavljaju zlocin, potpuni zlocin, u kojem su optuzene ne samo sije, kako se to nekima cini, nego i šije i sunnije istovremeno.

 

Ovaj covjek nije dao nikakav koristan savjet, štaviše, on je u dzamiji posijao ruzno sjeme za biljku koja ce donijeti samo gorke plodove. Sijao je zlo, mozda nesvjesno, bacio je bakteriološku bombu, ubojito sredstvo koje bi razumni trebali zabraniti. I ne samo to, on je u svaku kucu, do koje je dopro njegov glas, do svakog covjeka koji ga je slušao, stavio tempiranu ubojitu minu, a samo Allah zna kada ce ona eksplodirati i koliko ce ljudskih zivota odnijeti.

 

U pocetku sam mislio da ce ovakav istup imati katastrofalne posljedice za predavaca, da ce to oznaciti njegov krah, jer je izabrao pogrešnu metodu, cilj i vrijeme. Ali, predavanja koja su uslijedila, ovom pitanju su dala sasvim drugu dimenziji ucinivši ga mnogo vecim i opasnijim. Ono što sam smatrao krahom bila je, ustvari, samo jedna karika u lancu dogadjaja kojim nam se zeli nanijeti zlo. Ispostavilo se da se ova zrna zla i ubojite tempirane bombe postavljaju na mnogo mjesta u tijelu arapskog naroda, s ciljem ne samo nanošenja povreda nego i potpunog uništenja ideje o bilo kakvom jedinstvu medju muslimanima.

 

Do ruku mi je slucajno došla knjiga pod naslovom "Došlo je vrijeme medzusija", autor knjige je visoki intelektualac sa doktorskom titulom. Na koricama je štampana napomena da je knjiga objavljena u jednom glavnom arapskom gradu koji nema veze sa temom knjige, sugerišuci time, navodnu, objektivnost i ispravnost same knjige. Knjiga ima 500 stranica i dijeli se besplatno.

 

Pisac se u knjizi koristio mnogim Kur'asnkim ajetima, a izmedju ostalih naveo je i rijeci Uzvišenog: "O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On ce vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti."

Istina na koju se ovaj covjek poziva kako bi se priblizio Allahu jeste da on vec 20 godina ima nesanicu zbog aktivnosti rafidija, te da izgara u bolu zbog nemoci ehlu sunneta i njihovog zanemarivanja ove aktivnosti (parafraziram njegove rijeci). Posto je šutio ovih 20 godina, odlucio je da u ovoj knjizi iznese svoje mišljenje. On je bio prvi koji je govorio o tome, uvodeci tako poseban nacin pisanja, kako i sam kaze: "u knjizi sam pisao i o vjerovanju, politici i historiji. Mislim daje vecina savremenih pisaca zanemarila ovu metodu."

 

On vodi dijalog sa svojim buducim kriticarima pa kaze: "Kazu da nije korisno zapocinjati raspravu o ovom pitanju. Ja velim da je korisno samo ono što je u skladu sa Seriatom, a ne ono što odgovara necijim prohtjevima, i ne samo da je obaveza, nego nije ni moralno, ni ljudski prijateljevali s nekim ko sumnja u Allahovu Knjigu, (Pogledajte, on ponavlja poziv prvog predavaca da se mrzi u ima Allaha) negira Poslanikov sunnet i grdi ashabe."

 

On, na samo njemu svojstven nacin, islamskim interesima dodaje sljedece: "Korisno je da otkrijemo stranice zamracene, crne historije onih koji nastoje da povrate slavu perzijskih careva i Narmazdeka..., a što se tice jedinstva islamskih redova, mi smo ehlu sunnet i naša priroda je stvorena na jedinstvu i necijepanju, uklanjanju uzroka mrznje i zavisti, ali mi na ovo jedinstvo gledamo kroz islamske principe."

 

Nakon stoje izmedju šija i sunnija postavio neprobojni zid, podizuci tako mnoge prepreke i blokade, zauzeo je odlucan stav izjavivši: "Mogucnost zblizavanja s njima ne dolazi u obzir!"

 

Isti zakljucak je dao i naš prethodni predavac, a to znaci ukidanje oko stotinu miliona muslimana samo jednom recenicom od šest rijeci.

 

Ne zelim dublje zalaziti u sadrzaj knjige, on nije rekao ništa što nije rekao i njegov prethodnik, cilj im je bio isti, samo se, ponekad, nacin razlikovao, tj. prvi je potrošio kasetu cija je duzina sat vremena, a ovaj je napisao knjigu od 500 stranica. Ovakvo nešto nije ni cudno, jer kada govor pojeftini i ljudi postanu slijepi, neki koji drze pero u ruci zamišljaju da se obracaju skupini umobolnih i glupih ljudi.

 

Uprkos njegovom izazivackom nastupu i nacinu pisanja, knjiga u cijelosti nije bila iznenadjenje. Ali, stvarno iznenadjenje me cekalo u Jemenu!

Otišao sam poslom u Sanu i tamo sam našao jednu drugu knjigu pod naslovom "Svadja izmedju islama i idolopoklonstva" koja je govorila o istoj temi. Pisac je Saudijac koji je napustio zemlju prije tridesetak godina. Napisao je mnogo knjiga koje, uglavnom, govore o gajbu. Sve su te knjige bile sumnjivog kvaliteta. Jedna od njih je i knjiga štampana u Bejrutu pod naslovom "Svemir optuzuje Boga".

 

I ova knjiga je štampana u glavnom gradu koji nema veze s ovom temom. Ima 700 stranica i dijeli se besplatno. Oni koji kupuju knjige znaju kako je skupa izrada knjige ovog obima i prije drugih moraju posumnjati u njen sadrzaj i razloge zbog kojih se dijeli besplatno. Ovo nije jedini razlog za sumnju, ono sto izaziva sumnju i cudjenje jeste podatak da je ova knjiga dozivjela dva izdanja, jedno 1937. i drugo 1982. godine.

 

Drugim rijecima, isto kao što je pisac prve knjige šutio dvadeset godina, a zatim se odjednom probudio i odlucio da kaze zamrlu rijec, tako je i pisac ove knjige, ili bolje receno njen izdavac, bio odsutan cetrdeset i pet godina, a zatim je naglo došao sebi i postao svjestan odgovornosti da ponovno izda knjigu 1982. godine.

 

Obojica su šutjela godinama, a onda su posijali zlo.

 

Ja ne zelim dublje ulaziti u sadrzaj knjige koja raspravlja o vjerovanju šija i njihovim knjigama, ni o knjigama koje su od prije pola stoljeca imale veliku vrijednost. Ipak paznju su mi privukli naslovi: Kerbela kod šija bolja od Mekke, Izjednacavanje šija s Jevrejima, Sije gore od haridzija. Paznju mi je privukla i recenica koja kaze: "Kroz historiju ucenjaci se slazu da je si'itski mezheb izmišljen kao zavjera protiv islama i njegovih sljedbenika i kao prevara Arapa i njihovih vlasti."

 

Da li slucajno ovi vjetrovi zla pocinju puhati iz razlicitih smjerova? Da li je moguce da imamo lijepo mišljenje o njihovom ishodištu? Zar sve ovo što se dogadja, a i druge stvari koje ne znamo, ne znaci da se ovom ummetu kroji sudbina, te da, ako se vatra ne obuzda i ne ugasi njen izvor što je moguce prije, prijeti opasnost da zlo nadvlada?

 

Niko ne negira postojanje razlicitosti izmedju islamskih mezheba, a posebno izmedju sunija i šija dzaferija, jer šije predstavljaju najvecu islamsku skupinu poslije sunnija. Medjutim, u tim razlicitostima nema ništa što potice na zlo, da ne govorimo o tome da su ove razlicitosti, više posljedica politickih neslaganja, koja se javljaju još u prvom hidzretskom stoljecu, a ne idejnih razlika, jer izmedju Imama 'Alija i Muavije nije bilo neslaganja u vjerskim principima. Postavlja se pitanje ko se, kada i gdje umiješao i podsticao na ovo neslaganje?

 

Stvarni zlocin se dešava zbog loše procjene i pogrešnog nacina razmatranja ovog neslaganja, bilo da se radi o osobama ili samim dogadjajima. To je zlocin jer se rješavanje ovako osjetljivog pitanja prepušta neopreznom bacanju strelica medju neznalice, spletkare i nerazumne. Zlocin je i zbog toga što ovo otvara vrata neslozi i raspravama, dok istovremeno ummet prolazi kroz najopasnije faze u svojoj savremenoj historiji, a pojedinci ulazu velike napore na razjedinjavanju i rasparcavanju muslimana. Ovo je zlocin tim više što se ovo zlo siri sa dzamijskih minbera, te što se pitanje širka, imana kao i druga osjetljiva vjerska pitanja pretvaraju u ukusan zalogaj za brbljivce i nametljivce, koji šire laznu propagandu.

 

Mir i sloga su glavni cinioci u vodjenju bilo kakvog dijaloga. Ovdje mislim na podešenost vremena i mjesta. Ako se spremnost strana da ponesu odgovornost u dijalogu postavi kao pretpostavka na pocetku, tada se one toga ne bi ni prihvatale." [Et-Tawhid, br.28, str.106.]

 

Jordanski islamist dr. Izuddin Ibrahim u jednom clanku pod naslovom "Vještacka galama oko šija i sunnija" objavljenom u palestinskom casopisu "En-Nur", piše:

"Od pocetka 19. stoljeca, islamske zemlje se suocavaju sa savremenim, zapadnim izazovom koji je proizasao iz burzoazijske, industrijske revolucije i stare krstaške mrznje, a francuski nasrtaji prvi su konkretniji poduhvati ovog izazova. Ovaj izazov je doveo do pada našeg politickog sistema, predstavljenog u hilafetu. Okupirali su našu zemlju i nastavili su da se bore protiv naseg morala i ideja zamjenjujuci to svojim sekularistickim idejama. Prije više od trideset godina, ovaj izazov je izvršio svoje najopasnije zadatke kada je ostvario hebrejsku drzavu u srcu islamske domovine, a sa druge strane, poslali su svoje agente i ucenike i postavivši ih da vladaju zemljom koju su oteli. Sve ovo je formirao kroz sporan sistem.

Ovaj izazov mogao se dovršiti samo uspostavom Izraela što povlaci za sobom pad hilafeta, a nastavak njegove opstojnosti nuzno za sobom povlaci da sistem vlasti u islamskoj domovine bude u vidu marionetske poslušnosti kolonizatorima.

To je dakle, prirodna i logicna posljedica nastanka i kontinuiteta drzavne tvorevine Izrael i druga strana medalje. Ovako su stvari izgledale do nekoliko godina unazad. Dok je zapadni izazov zamišljao da zadaje posljednje ubojite udarce pokleknule islamske civilizacije, islamska revolucija u Iranu je bacila svoje prvo koplje na izazivacki Zapad i ostvarila prvu pobjedu islama u savremenom dobu. Vratio se zivot u tijelo za koje su mislili da je postalo smrdljivi leš, kada evo, ovo tijelo nanovo dolazi sebi! Divno i mlado se preporadja! Odakle? Baš tamo odakle su mislili da je njihov šejtanski uticaj najjaci i najopasniji. Zaista dolazi još jedna nova etapa. Zaista mi sebe evo pronalazimo i evo mi se ponovo budimo poslije dva stoljeca ponizenja i bezvrijednosti, poslije stoljeca nazadnjastva i neznanja."

 

I evo, islamska revolucija uspješno nastavlja svojom putanjom dalje i ucvršcuje nekoliko shvatanja.

 

1. Iz razuma svih, posebno muslimana i nemocnih, uklonila je strah od velikih sila.

2. Predstavili su novi, civilizacijski program i uzorak covjecanstvu nakon što su zapadni standard stavili u kavez optuzbi. Poznati francuski mislilac, Roze Garodi kaze: "Homeini je metod progresa na Zapadu stavio u kavez optuzbi." Zatim dodaje: "Homeini je zivotu Iranaca dao smisao."

3. Islamska revolucija je potvrdila historijsku ulogu koju ce odigrati islam u zivotu stanovnika tog regiona nakon više od jednog stoljeca pokušaja da se islam zbriše s vlasti i sfere uticaja.

 

Da li ce Zapad i njegovi poslušnici dopustiti da Revolucija nastavi svojini tokom i da li ce dozvoliti da mu se iprecuje na put i lomi njegovu grandioznu moc? Hoce li šutjeti pred radošcu koja je obuzela ummet poput plodne kiše pale na suhu zemlju poslije dugog cekanja? Hoce li dozvolili ovoj islamskoj snazi koja je izašla na površinu poslije Revolucije da uzme maha?

 

Intifada, otpor ovog muslimanskog naroda i njegova nemoguca revolucija su ili preplašili pa su svim silama nastojali da stvore prepreku izmedju islamskih revolucionara i njihovog uzimanja vlasti. Vidjevši da im je i taj pokušaj propao pokrenuli su napad na nekoliko razlicitih i isprepletenih frontova.

Poceli su podsticati razlicite manjine, koristeci se "fazom anarhije" kroz koju je prolazila Revolucija.

Pruzali su podršku skupinama iranske opozicije, bilo da se radi o Kraljevim poslušnicima i SAVAK-u ili o nekim svjetovnim organizacijama koje su nosile oruzje da se bore protiv Revolucije.

Pokrenuli su ekonomski i politicki bojkot kojeg je vodila Amerika i Zapadna Evropa, što se jasno pokazalo u vrijeme krize sa špijunima, taocima.

Otpoceli su agresiju izvana posredstvom Saddama Husejna i iracke vojske kojima su bili naredbodavci.

Posijali su fitnu izmedju dva krila islama: sunnija i šija, u posljednjem pokušaju da zaustave širenje Revolucije i da sprijece proširenje njenog uticaja na sunnijska podrucja, ona koja su bogata naftom ili ona koja se suprostavljaju Izraelu .... Sto se tice vanjskog napada on se vratio u lice onoma koji su ga zapoceli uz bol, gubitak i tezak poraz.

Ali moram priznati da je uprkos tome peta tacka zavjera-podsticanje fitne izmedju sunnija i šija, ostvarila neki uspjeh, pa on bio i makar kratkorocan, jer ce Ummet brzo shvatiti koje ovaj sejtan koji raspiruje vatru fitne, i shvatice da je izmišljena i da kolonijalisti zele da izoluju muslimanske narode kako bi ih, na kraju, napali odvojeno. Kolonizatori i njihovi namještenici, vladari nafte i krvni griješnici shvataju da ovoj borbi ne treba oruzje i vojska, nego joj treba neko ko ce izdavati fetve.

 

Dakle ovu ulogu ce odigrati muslimani koji nose turbane i brade, bili oni u sluzbi zvanicnog drzavnog aparata ili van njega. Neki su potom poceli raspirivati sumnjive i iznenadne napade na islamsku revoluciju, kao da su tek otkrili da je to šitska revolucija i da su šije navodno u zabludi ili nevjernici i da Ajatullah Homeini, za koga kazu da je uzdrmao prijestolja vladara sijedeci na svojoj serdzadi, takodjer, postao nevjernik i da je u zabludi!!

Pred nama se poceo ponavljati prizor mladica muslimana koji saudijsku knjigu prepunu lazi i izmišljotina nosi iz dzamije u dzamiju, objašnjavajuci je ljudima i šireci tako stranputicu kojeg se u njoj nalazi. Neki od ovih mladica rade s najljepšim namjerama, zamišljajuci da rade u ime Allaha, ali treba shvatiti da je put ka Dzehennemu pokriven ovakvim lijepim namjerama. Hoce li konacno oni kao što je ovaj mladic otkriti, da uz najiskrenije namjere, izvršavaju planove velikih sila, i kada ce shvatiti da se moraju spasiti prije nego što prodje vrijeme? ... " [Eš-Ši'a ves-Sunne Dedzdze Mufte'ale, str.9-12.]

 

Vaznije od svega jeste cinjenica sto je rašireni i nemilosrdni nasrtaj vehabija na šije i islamsku revoluciju mnoge ljude potakao na razmišljanje i nepristrasno proucavanje si'itskog vjerovanja, da bi se to istrazivanje, koje je pokrenuto s ciljem razjašnjavanja pitanja da li su šije doista muslimani završavalo vrlo neocekivanim rezultatom. Doktor As'ad Vahid el-Kasim koji je rodjen u Dajrul-Gassun u Palestini, pocetkom osamdesetih odlazi na Filipine da bi nastavio svoje visoko obrazovanje i tamo se, zajedno sa studentima iz ostalih zemalja, a pogotovo sa Palestincima, suocava sa atmosferom jake propagande protiv šija i islamske revolucije.

 

Taj pritisak postaje tako jak da neki od njega zahtijevaju da se izjasni o ovom pitanju, govoreci mu da nije moguce da on, sjedne strane bude sunija, a da sa druge strane opet šije smatra muslimanima. Poslije ovoga, on i još nekoliko studenata donose odluku da znanstveno i ozbiljno prouce ovo pitanje. Nakon detaljnog proucavanja, svi zajedno su postali šije.

 

Islamske fondacija El-Fedzr je 1990. godine u Londonu, pod nazivom "Hakikatuš-ši'atil-isna ašerijje" (Suština dvanaestoimamskih šija) objavila knjigu o licnom iskustvu doktora As'ad Vahida el-Kasima. Ovo je jedna od najboljih knjiga ikada objavljenih na temu "Vjerovanja šija u izvorima sunnija."

 

Pisac, doktor As'ad Vahid el-Kasim, ovako pocinje svoju knjigu:

 

"Bismillahir-rahmanir-rahim"

"O vjernici pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet medju vama!"

(An-Nisa':59)

"Allah zeli da od vas, o Ehlul-Bejte (Porodico Poslanikova), grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti."

(Al-Ahzab:33)

 

Ovih dana islamski svijet je svjedok niza pokušaja unošenja smutnje, stvaranja razdora medju islamskim pravcima i nahuškavanja jednih protiv drugih. Takodjer, svjedok je zestokog napada na šije imamije isna ašenje, njihovo vjerovanje, napada bez ikakvog obzira i milosti. Islamski svijet je preplavljen milionima knjiga u kojima se osudjuje vjerovanje ove skupine a koje se, što nije nikome skriveno, izdaju pod pokroviteljstvom vehabija, koje se skrivaju pod plastom odbrane ehlu-sunneta vel dzemata. Ovaj napad je usmjeren na ostvarenja ciljeva njihovih vodja koji muslimane zeje uništiti pomocu samih muslimana, te koji mezheb šija optuzuju za nevjerstvo, širk, medzusijanstvo i otpadništvo od vjere, kao i drugim potvorama. Pisanje ove knjige ima za cilj da upozna cijenjene citaoce sa istinom o ovoj skupini o kojoj kruze potvore i lazi, a cija vjerovanja i mišljenja izviru iz same Knjige i cistog Poslanikovog sunneta.

U okviru ovog istrazivanja suocavamo vas sa argumentima i dokazima iz casnog Kurana i ehlu-sunnetskih knjiga sahih hadisa, a posebno iz Buharije koju sunnije smatraju drugom knjigom po vjerodostojnosti, odmah iza Kur'ana.

Pisac ovih redova je jedan od mnogih koji su spoznali pravu istinu i poceli je slijediti, nakon što su bili izlozeni smutnji odbivši da upadnu u njenu mrezu, jer se posvetio ispitivanju i istrazivanju, onako kako mu je Uzvišeni Gospodar naredio:

"O vjernici, ako vam kakav nepošten covjek donese vijest, dobro provjerite, da u neznanju nekom zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga što ste ucinili pokajete."

(Al-Hudzurat:6)

 

Pocetak mog razmišljanja o ovom pitanju je bio kad sam procitao knjige od Ihsana Ilahija Zahira, Musaa Musavija i drugih pisaca koji šije smatraju nevjernicima koji ne vjeruju u Poslanikov sunnet, koji imaju drugi Kuran, cija nacela nisu islamska itd. U pocetku nisam pridavao vaznost ovim tvrdnjama, jer sam znao ko stoji iza ovih knjiga punih otrova, ciji je jedini cilj bio izazvati smutnju i razdor, a da ne govorim o pretjerivanju u koje je bilo teško povjerovati, posebno zato sto ni prije nisam sumnjao u to da su šije, uprkos tome što sam znao za neka neslaganja koja nisu mogla biti razlog za toliko sumnjanje i okrivljavanje za nevjerstvo, muslimani, kao i svi pripadnici ehlu-sunneta.

 

Ali zbog mog površnog poznavanja ši'itskog vjerovanja, ovakvo moje ubjedjenje se nije moglo odrzati pred svim tim strašnim sumnjama, koje su zastupali ljudi koji su pali kao zrtve nekih otrovnih knjiga, jer su povjerovali u sve ono što piše u njima, bez dubljeg razmišljanja i istrazivanja, pa cak i bez najmanjeg pokušaja da saznaju mišljenje šija o tome, kao da su pisci ovakvih knjiga zašticeni od griješenja, i kao da nije dozvoljeno sumnjati u njihove rijeci ili raspravljati o njima, ili pokušati se uvjeriti u njihovu istinitost. Nazalost, neke od ovih zrtava su i oni koji su imali najljepšu namjeru i koji su napadom na šije zeljeli samo odbraniti ispravno islamsko vjerovanje, ono vjerovanje koje su oni smatrali ispravnim.

 

Ali pristrasnost i neznanje koje ne prima nikakav argument, pa ni nakon što mu je omoguceno istrazivanje i ispitivanje su slijepi i odvratni. Vjernik je pametan i oštrouman, on ne prihvata sve ono što cuje i procita. Postojanje vladarskih propovjednika i ucenjaka zla, u atmosferi gusto pokrivenoj oblacima smutnje i zatamnjenoj njenim crnilom, od nas zahtijeva opreznost.

 

Sve ove cinjenice potakle su me na istrazivanje i ispitivanje o stvarnoj istini vezanoj za šije. Razmotrio sam mišljenja oba pravca i objektivno sagledao njihove argumente. Udaljio sam se od meznebske, slijepe pristrasnosti koja ne doprinosi pronalazenju istine, posebno zato što se istrazivanje pitanja po kojima se razilaze sunnije i šije smatra istrazivanjem u granicama islama, sa argumentima iz casnog Kur'ana i Poslanikovog hadisa.

 

Zelja mi je da citaoca pozovem na razmišljanje o onome što cita, jer smo se u ovom istrazivanju oslanjali na hadise iz sahiha ehlu-sunneta vel-dzemata, a u okviru toga posebno na Sahih Buhari."

[Hakiketuš-Ši'atil-Isna'ašarijje. str.7-9, dr. As'ed Vahid el-Kasim.]

 

Na kraju ove knjige autor je pojasnio neke svoje stavove, posebno isticuci potrebu pristojnosti i blagosti u komunikaciji s ljudima.

 

Pisanje ove knjige na nacin koji ne vrijedja neke ljude je samo potez na koji smo bili prisiljeni zbog onih koji su izmislili mnoge lazi i potvore, optuzivši šije za širk, nazivajuci ih medzusijama, ili poistovjecujuci ih s kršcanima ili Jevrejima, pa cak i proglašavajuci ih nevjernicima.

 

Ovaj nesvakidašnji napad, koji je uzrokovao veliku smutnju i razdor medju muslimanima, te doveo u zabludu ljude koji mnogo ne razmišljaju, predvode vehabije. Pri tome, s ciljem cijepanja ummeta i zadovoljavanja svojih vodja koji zele propast islamskog ummeta i njegovog jedinstva, koriste se svim mogucim sredstvima, sluze se lazima i laznim svjedocenjima. Istinitost ovoga potvrdjuje i cinjenica da se ova vrsta smutnje pojavila tek poslije pobjede islamske revolucije. Zašto je nije bilo ranije?

 

Inace, ova Revolucija je uzdrmala prijestolja diktatora i silnika, a svi muslimani, bez obzira na pripadanje razlicitim mezhebima, pozeljeli su da ucestvuju u njoj. Oni su se ponadali da ce to biti prekretnica na putu povratka muslimana njihovom dostojanstvu i casti, nakon ponizenja tokom dugogodišnje vladavine razlicitih kolonizatora.

 

Kada neprijatelji islama nisu našli nikakvo pogodno sredstvo da muslimane udalje od Revolucije, pokušali su sa ubacivanjem sumnji u vjerovanje onih koji su je izveli. Ovaj potez je uslijedio nakon neuspjelog pokušaja neprijatelja islama da helikopterima, koji su trebali poletjeti iz pustinje napadnu srce Revolucije. Medjutim, Allah je naredio da se podigne oluja i uništi ih.

 

Neprijatelji islama nisu izgubili nadu. Oni još uvijek vode borbu, ali sada na drugi nacin. Evo, vehabije ispunjavaju istu zadacu, ali se ovaj put sluze drugim oruzjem. Ovaj put su svoju vojsku zaodjenuti islamom, jer ce, mozda, u ovakvom obliku biti uspješnija od one koju su zaodjenuli nacionalizmom, koja se pretvorila u prah na njihovim istocnim vratima.

 

Ova nova varka je, na veliku zalost, zarazila neke ljude koji ne razmišljaju. U mrezu ove varke je upao veliki dio islamske omladine, koja ne zna gdje ce ih sve to odvesti "na Dan kada nece koristiti ni imetak, ni sinovi, sem onoga ko dodje Allahu cista srca". Poslanik, sallallahu alejhi ve alini ve sellem, je jasno upozorio na ovu smutnju. Da ljudi poznaju njegov sunnet, znali bi da to stoji u mnogim hadisjma u kojima je objasnio ko ce je izazvati. Jedan od tih hadisa je onaj koji navodi Buhari u svom Sahihu od Nafia, koji prenosi daje Ibn Omer rekao: "Poslanik , sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je govorio:

"Dragi Boze, blagoslovi našu Siriju, dragi Boze, blagoslovi naš Jemen." Ashabi su upitali: "A naš Nedzd?" Zatim je Ibn Omer rekao: "Mislim da je tek treci put rekao: "Tamo su potresi i smutnje, iz Nedzda ce izaci rogovi šejtana." [Sahih Buhari, 4. kitabul fiten]

 

Smatramo da skupina na koju se misli u hadisu nije nijedna druga do vehabije, ciji je osnivac, Muhammed ibn Abdulvehhab, rodjen u Ujejnu, jednom selu u Nedzdu.

 

Ova skupina je postala rak-rana u tijelu islamskog ummeta, ona od svog postanka, sve svoje napore ulaze s ciljem sprecavanja povratka islamu. Ona nije ništa drugo do varka iza koje stoje kolonizatori i imperijalisti. Na ovo upucuje i sama historija vehabija."

 

Ovo su samo neke reakcije na vehabijsku zavjeru protiv šija i islamske revolucije, ciji je cilj stvaranje razlika i sukoba medju muslimanima u svijetu, kao i sprecavanje islamskog ujedinjenja naspram kolonijalisticke pohlepe Zapada. Revolucionarni blagoslovljeni pokret je proizašao iz reda muslimanskih intelektualaca i onih koji se svesrdno brinu za sudbinu islamskog ummeta.

 

Zrake sunca Istine nece zauvijek ostati skrivene iza oblaka laznih tvrdnji i izmišljotina onih koji sluze krstaškim i interesima cionista. Ovo potvrdjuju: Imam Muhammed el-Gazzali koji uvidja da iza svega ovoga stoje zidovi i krstaši, doktor Fehmi Huvejdi koji kaze da ova, do krajnje mjere otrovna propaganda, nije nešto što se dešava slucajno, vec je to dio nastojanja zapadnog kolonijalizma i Izraela da svoju vlast prošire na što više islamskih zemalja, doktor Izzuddin Ibrahim koji kaze daje ovo jedan od protunapada koji Zapad poduzima prema islamu zbog jakog udarca koji su zapadnjaci zadobili od islamske revolucije, dr. Muhammed el-Hendi (jedan od vodja islamske Intifade u Palestini, porijeklom iz Gaze, koji je dosta vremena proveo po zidovskim zatvorima) koji tvrdi daje ova propaganda sastavni dio cionisticke borbe ciji je cilj udaljavanje sunitskih muslimana od islamske vlasti, koja je nakon nekoliko desetljeca poslije pada Osmanskog Carstva, ponovno uspostavljena, ali ovaj put u Iranu. [El-Alem, br.522. str.32. god.1994.]

 

Nakon svih ovih izjava u islamskom ummetu se jasno moze uociti jedno sigurno ustajanje protiv podlih i lukavih zavjera Zapada, te se još jedanput moze doci do zakljucka na koji je budni, oštroumni i brizljivi vodja islamske revolucije, Imam Homeini, nekoliko puta uzastopno ukazivao rijecima:

"Svi smo braca. Braca šije i sunnije su obavezni da izbjegavaju sva neslaganja i prepirke, jer neslaganje medju nama, danas ide u korist onih koji ne pripadaju ni sunizmu, ni šiizmu, ni hanefijskom mezhebu, niti jednom islamskom mezhebu. Oni zele da unište i jedne i druge. Njihov cilj je da posiju sjeme razdora medju njima. Vaša duznost je da obratite paznju na ovo, jer svi smo muslimani, sljedbenici Kur'ana i tevhida. Na nama je da radimo zbog Kur'ana i tevhida."  [Et-Tawhid; 60/75 i 76]

 

Vehabijska bucna propaganda stigla je i do Balkana, a pogotovo je ona izrazena u Bosni i Hercegovini. Prije rata ova je propaganda, zajedno sa propagandom komunista i krstaša (Srba i Hrvata), vršena od strane za to posebno obucenih misionara iz vehabijskih zemalja, a njihova meta je bio, kako su ga oni zvali, "islamski fundamentalizam" koji se pojavio u Iranu.

 

Pocetkom nepravedne i zlocinacke srpske agresije protiv islama i muslimana u Bosni i Hercegovini, kada Islamska Republika Iran, zajedno sa bosanskim muslimanima, pocinje da pruza otpor srpskom agresoru i tako staje u odbranu potlacenog muslimanskog naroda, i kada raznovrsna pomoc iz te zemlje pristize bosanskim muslimanima, vehabije, iako su bosanski narod smatrali nemuslimanima, ubrojavši ga medju komuniste i kafire, samo zbog prisustva Islamske Republike Iran u našoj zemlji, sa svih strana su navalili u Bosnu.

 

Do prisustva vehabija u Bosni i Hercegovini, moze se bez imalo sumnje, na osnovu provjerenih i neoborivih dokaza, tvrditi, došlo je u svrhu sprovodenja zapadnokolonijalistickog i krstaškog programa za sprecavanje uticaja islamske revolucionarne i oslobodilacke misli na naš narod, te radi stajanja na put onome što oni zovu "islamski fundamentalizam".

 

U Afganistanu je Zapad (imperijalne sile i cionisti) nazalost uspio zaustaviti islamski pokret i sprijeciti pobjedu islamske revolucije u toj zemlji. Formiranje islamske vlasti u Afganistanu za Zapad nije prihvatljivo ni pod kakvim uslovima. Ono što Zapad ne moze da podnese jeste neovisnost islamskih zemalja koja se zasniva na islamu i islamskoj vlasti i za njih ne predstavlja nikakvu razliku da li se radi o zemlji u kojoj je vecinsko stanovništvo ši'itsko ili sunitsko. Reakcije zapadnih kolonijalista i zidova na islamsku vlast u Sudanu, koja je sunnitska, potpuno je ista kao i njihova reakcija prema islamskoj vlasti u Iranu, jer oni znaju da svaka od ovih vlasti sacinjava jednu halku u velikom islamskom lancu islamskog jedinstva i muslimanske borbe protiv podlih ciljeva zapadnog kolonijalizma. Prema tome islamska vlast u Afganistanu, u susjedstvu Irana, bila bi samo još jedna dodatna tragedija za Zapad. Upravo zbog toga, iskoristivši nesrecenu i nestabilnu situaciju za vrijeme rata u Afganistanu, upravo onako kao što je uradio u Bosni, Zapad je svom silom ušao na bojno polje, a dio tog njihovog napada je ubacivanje vehabija. U islamskom svijetu danas je slucaj Afganistana najzalosniji.

 

Svi se dobro sjecamo kako su neposredno prije rata Zapad, Srbi i Hrvati svoju propagandu (koja se i danas nastavlja) usmjerili na navodnu opasnost od "islamskog fundamentalizma", zbog cega osamostaljenje i izdvajanje pojedinih republika bivše Jugoslavije i nije bilo praceno ozbiljnijim preprekama, dok je Bosna gurnuta u strahovito krvoprolice, gdje je došlo do velikog nereda i haosa, kako bi se time stalo na put, kako ga oni nazivaju, islamskom fundamentalizmu.

 

Tokom rata vehabije nisu ulozile ni jedan dinar u naoruzavanje bosanske vojske, ali su zato novac za opremanje vojske Federacije (u cijem sastavu je i HVO) americkim naoruzanjem dale vehabijske zemlje Kuvajt i Saudijska Arabija. Simptomatican je neometan ulazak velikog broja arapskih vehabija tokom 1992 i 1993 u vrijeme najzešceg sukoba izmedju Bošnjaka i Hrvata, kada u Bosnu i Hercegovinu ni jedan musliman nije mogao uci; zadrzavanje, sve do sada, velike kolicine naoruzanja kod vehabija i IFOR-ova šutnja o tome. Šuti se i o velikom broju neosunecenih šehida (!!!) arab-afgana, ne prica se ni o postojanju pecata za ulazak u Srbiju na pasošima ubijenih Arapa na Igmanu optuzenih za ubistvo jednog Engleza.

 

U posljednje vrijeme oni su svoju kompletnu aktivnost usmjerili na propagandu i vehabijske programe, koji se odnose na suprotstavljanje islamskoj revoluciji te smatranje Islamske Republike Iran, pored niza drugih opasnosti (jehovini svjedoci, fondacije za širenje kršcanske religije i jevrejskog ucenja, kao i ozbiljne vojne prijetnje, koje i sam opstanak muslimana na ovim prostorima dovode u pitanje) najvecom opasnošcu. Vehabije same priznaju da se medju njima nalazi odredjeni broj zidova iz Izraela (Jusuf el-Gazzali, direktor Kuvajtske organizacije!). Sve su ovo nepobitni dokazi da su sve vehabijske aktivnosti samo dio imperijalno-cionistickog programa za zaustavljanje napredovanja islama, koji je ziv, revolucionaran i ljudima nudi slobodu i spasenje.

 

Oni štampaju knjige, razne knjizice, brošure, te stalno dijele kasete sa filmovima razlicite tematike i vrsta, organizuju obrazovne kurseve za djecu i odrasle, odrzavaju javne govore u mesdzidime i islamskim vjerskim školama s ciljem napada na šije i islamsku revoluciju. U nekoliko posljednjih godina, sije su bile meta vehabijskih napada u Bosni i Hercegovini. Raznovrsne vehabijske organizacije su ponizavajucim uvjetovanjem zloupotrebljavale teški polozaj bošnjackog naroda i muslimana. Vjersko-prosvjetne i kulturne aktivnosti Odreda "El-Mudzahidin" su uglavnom bile usmjerene i skoncentrisane na borbu protiv islamsko-revolucionarnog nacina razmišljanja i islamske revolucije. Svršenici vjerskih škola u zemljama gdje vladaju vehabije, ili oni koji su završili njihove fakultete, pa su i sami postali vehabije, za osnovni princip svog djelovanja uzimaju borbu protiv šija i islamske revolucije. Jedan mladic iz Odreda "El-Mudzahidin" je rekao: "Nas su uvjeravali da u Kur'anu kojeg štampaju šije, nakon naziva druge sure Al-Bakare (Krava) u zagradi stoji Aisa."

 

Profesor akaida na islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici, na svojim casovima islamskog vjerovanja pristunim studentima izmedju ostalog govori: "... Vjerujuci da je Dzibril a.s. prilikom donošenja Objave pogriješio i umjesto Aliju a.s. Objavu dostavio Muhammedu s.a.v.a. nakon svakog namaza, pošto predaju selam, šije tri puta podigavši ruke do iznad ušiju govore: "hanel-Emin." [Dzibril a.s. je u Kur'anu opisan kao Emin, što znaci povjerljivi] (Emin je iznevjerio.) Kada je u Muftijstvu zenickom, u prisustvu nekoliko efendija, upitan: "Na osnovu cega vi iznosite takvu tvrdnju?", on je odgovorio: "U Mekki sam vlastitim ocima vidio kako to šije rade." Kada je ponovo upitan: "A da li ste culi kako šije dok dizu ruke kazu: "Emin, Dzibril a.s., je iznevjerio?" on je odgovorio: "Ne."

 

Na osnovu jednog izvještaja, koji je u toku rata saudijskom narodu i vlastima poslala jedna od vehabijskih humanitarnih organizacija, jasno se moze vidjeti kakve "humanitarne aktivnosti" obavljaju vehabije u Bosni i Hercegovini. Ustvari, ovaj izvještaj nam razjašnjava zagonetku skrivenu u znaku ove humanitarne organizacije, koji ima oblik otvorene knjige na cijoj jednoj stranici piše "'ilm" (znanje), a na drugoj "amel" (rad). Neobjašnjivo je kakve to veze ima ovaj znak sa jednom humanitarnom organizacijom za dostavu pomoci. Na osnovu onoga što ona cini, ovaj znak se moze protumaciti samo kao: "špijunaza" ('ilm) sa jedne i "ubijanje" ('amel) s druge strane.

 

Izvještaj koji je direktor Humanitarne organizacije El-Haramejn, gospodin As'ad bin 'Ali er-Rejs, odaslao saudijskim vlastima kao da je imao za cilj trazenje više pomoci u materijalnim sredstvima i ljudstvu. Ali zašto? Sta je svrha toga? Razloge prisutnosti ove humanitarne organizacije u Bosni najbolje ilustrira sam sadrzaj ovog izvještaja:

 

 

Humanitarna organizacija El-Haramejn

 

POZIV, POZIV, POZIV ...

O stanovnici dva harema, stanovnici Mekke i Medine... O vi, koji cinite dobro vašoj braci po vjeri ... Rafidije su ušle u sve krajeve Bosne i Hercegovine, njihovih poglavara je mnogo i vecina Bosanaca ih voli i ucinili su ih simbolima islamske drzave.

O naša ulemo, naše daije i vi koji trazite znanje, ko ce pomoci vašoj braci po vjeri. Puno vaše brace su postali šije i puno rafidija se ozenilo vašim sestrama ... Nema snage i nema moci i nema znanja kod nas ... Ima li iko da nam pomogne, samo je Allah pomagac! Oni su drzava, a mi smo pojedinci u skupinama ...

Opasnost od rafidija se smatra najznacajnijom preprekom koja stoji na putu da've selefija (vehabizma) u Bosni i Hercegovini. Oni su otvorili Iranski crveni polumjesec i dijele hranu porodicama šehida.

 

OTVARANJE CENTRA EL'AHD

 

To je vjersko-kulturni centar u kojem rafidije drze predavanja iz razlicitih vjerskih znanosti: fikh, akida, Kur'an, arapski jezik, perzijski jezik itd. Obezbijedili su besplatnu hranu i spavanje onima koji dolaze iz daleka. Ovaj centar organizira i štampanje njihovih vjerskih knjiga, a to je do sada najopasnije što su uradili, jer su tako svoj rafidijski mezheb proglasli jednim od islamskih mezheba, kao što su to cetiri priznata mezheba. Njihov vjerski voda, Imam Dzafer se ozenio Bošnjakinjom, kao i komandant jedinice za vojnu obuku, oficir Abbas.

 

CENTRI ZA VOJNU OBUKU

 

Rafidije su, uz saglasnost bosanske vojske, u selu Bradve kod Visokog otvorile centar za vojnu obuku, gdje obucavaju vojsku svim vrstama naoruzanja, a i drugim borbenim vještinama. Oni finansiraju vojnu jedinicu "Abdullatif", nakon što su uspjeli pridobiti naklonost njenog komandanta, Salke Omerbegovica

 

OKUPLJANJE UGLEDNIH LJUDI I OFICIRA

 

S ciljem okupljanja uglednih ljudi i oficira Iranci su organizovali specijalnu posjetu istaknutih licnosti iz Visokog Iranu, a medju njima su bili:

1. Mersed Šahinovic, predsjednik SDA

2. Ramiza Ibrahimovic, profesorica na IPA u Zenici

3. Salko Omerbegovic, komandant jedinice "Abdulallif"

 

METODI RADA I AKTIVNOSTI RAFIDIjA

 

1. Obavljanje poslova u velikoj tajnosti.

2. Obavljanje poslova uz dobro planiranje i na duze vrijeme.

3. Direktno povezivanje sa nadleznim drzavnim strukturama, otvaranje dvije ambasade u Sarajevu i Zenici.

4. Ugovor sa hrvatskim vlastima. Iran je sklopio ugovor sa Hrvatskom o isporuci brodova, cime ce se u hrvatskim brodogradilištima zaposliti 30.000 radnika. Time su rafidije ovladale i hrvatskim vlastima. Na taj nacin im je dozvoljeno da mogu slobodno prolaziti kroz Hrvatsku i dovoziti razlicite stvari, kao što su hrana i papir.

5. Gradnja vojnog aerodroma u Visokom.

6. Obuka bosanske vojske u Kaknju, sa predavanjima iz podrucja vjere.

7. Darovanje osam helikoptera za prevoz.

8. Dovozenje namirnica i razlicite vojne opreme. Rijec Iran je utisnuta na svim puškama.

9. Dovodjenje visokoobrazovanih ljudi, kao što su: imami, daije, vojni instruktori, posebni specijalisti i novinari.

10. Pomoc ljudima na visokim polozajima i osjetljivim mjestima u drzavi.

11. Otvaranje razlicitih omladinskih centara, kulturnih klubova i vjerskih sastajališta koji su medjusobno povezani.

12. Sirenje ideje o privremenom braku, i to sa djevojkama koje pripadaju ehlu sunnetu.

13. Slanje vodja i politickih uglednika u Iran.

14. Štampanje knjiga i casopisa koji podrzavaju njihov rušilacki mezheb, pri cemu nastoje da ne povrijede ehlu-sunnet, te da ne spominju mezhebske razlike. Izdali su knjigu o Poslanjkovom zivotu, u kojoj su ashabe stavili po strani, a istakli samo ulogu 'Alija r.a. Organizovali su i takmicenje u vezi s ovom knjigom u svim dijelovima Bosne, dajuci nagradu od 1.000 DM onome ko nauci ovu knjigu napamet.

15. Ponovno štampanje knjiga ehlu sunnela koje su ranije štampali razliciti vjerski centri, te štampanje knjiga koje sadrze novotarije.

16. Dijeljenje rafidijskih knjiga, Homeinijevih i Hamneijevih slika, pisanje ispod Homeinijeve slike Ruhullah itd.

17. Privlacenje srca muslimana pokretanjem niza islamskih pitanja kao što su pitanje Palestine ili slucaj Selmana Rušdija.

18. Korištenje razlicitih video i audio sredstava, kao što su televizija i kasetofoni za širenje njihovog nepriznatog vjerovanja.

19. Stalno podrzavanje, makar i malo. (Malo koje je stalno bolje je od velikog koje je povremeno.)

Dok smo pisali ovaj izvještaj, do nas je došla vijest da su poceli s napadom na Ebu Hurejru r.a. i to putem širenja knjige Islamska vlast. Ovaj napad ima za cilj odbijanje hadisa koje prenosi Ebu Hurejre r.a., cime bi uništili jednu od tvrdjava Poslanikovog cistog Sunneta.

U ovakvoj situaciji pripadnici ehlu sunneta raspravljaju o ovome, pa su jedni mišljenja da se oni trebaju ubijati, dok drugi smatraju da treba cekati povoljnu priliku, pa da se tek onda ubijaju. Neki ih opet ne smatraju opasnim, a neki pitaju alime. Pojedini alimi kazu da se oni ubijaju u svim prilikama, drugi donose fetvu da se ubijaju ako unose fitnu, a neki savjetuju da se uopce ne piše o njima.

Ko ce nam pomoci, o vi, koji cinite dobro ... o uceni ... o dobrocinitelji ... Zovemo vas srcima ophrvanim tugom ... Ko ce pomoci islamu i muslimanima ... Ko ce pomoci ovu vjeru ...

Shvatite opasnost koja je na pomolu prije nego što se ladja islama utopi u rafidijstvu.

Boze, svemir je mracan, pa pošalji Tvoju svjetlost da ga obasja.

Boze, muslimani su izgubili Tvoj put, a njihovo jedinstvo je uništeno.

Boze, Ti si obecao, pa uputi nas, Tvoj oprost je plemenit.

Samo si Ti darovatelj i Onaj koji pomaze.

 

Direktor Humanitarne organizacije "El-Haramejn" u Bosni i Hercegovini

Esad ibn 'Ali er Rejs. 19.5.1415. (24.10.1994.)"

 

Iz navedenog Izvještaja vidimo temeljne ciljeve vehabijskog prisustva na prostorima Bosne i Hercegovine.

 

Imajuci u vidu ono što smo vec kazali i knjiga "Veliki šejtan" logicno moze pronaci svoje mjesto u svemu ovome. To je knjiga u koju su vehabije ulozile sav svoj raspolozivi potencijal. Jedni su pisali, drugi obezbjedivali slike i biografiju, treci pripremili za štampu, cetvrti obezbijedili finansijsku potporu, dok neki i sada putuju iz grada u grad kako bi je predstavili kao navodno najbolju knjigu. Knjiga "Veliki šejtan" nesumnjivo pokazuje intelektualni nivo vehabijskih vodja i profesora, kao i ono cime su umovi vehabija uglavnom preokupirani. Ona nas upoznaje kakav to, ustvari, pogled na svijet imaju vehabije.

 

Medju mudrim izrekama Imama 'Alija ibn Ebi Taliba a.s. prenesenim u knjizi Nehdzul-Belaga su i sljedece dvije izreke:

"Covjek je skriven pod jezikom svojim." "Vrijednost svakog covjeka je u dobru koje cini."

 

Jedna arapska izreka kaze:

"Ko god nešto zavoli, on to mnogo spominje.", dok jedna perzijska izreka kaze: "Kroz cup zemljani ce da promoci upravo ono što se u njega natoci."

 

Cini nam se prikladnim da se ukratko osvrnemo na ono sto je ispricano u knjizi "Veliki šejtan", da je ukratko proucimo i analiziramo, ali ne na nekom naucnom, vec na nivou te knjige i nivou do kojeg dopire um onih koji su tu knjigu pisali. Iako neki smatraju da ona uopce ne zavredjuje bilo kakvu paznju, a kamoli da se o njoj raspravlja, imajuci u vidu da je vehabizam (americki islam) vec realnost, smatramo da je potrebno na tu knjigu odgovoriti i dati joj paznju na onom nivou na kom se ona nalazi. Prije nego li ukratko proucimo i analiziramo knjigu potrebno je dosta sazeto iznijeti neka objašnjenja o ustrojstvu vehabijske sekte i vremenu njenog nastanka, pošto to moze biti dobar uvod u proucavanju i analizi ove knjige, iako to naravno ne moze bili dovoljno zajedno sveobuhvatno upoznavanje sa vehabizmom.